Na Pristanu je vladao raj. Kao u svačijem djetinjstvu, i ja se u ovoj uvali osjećam bezbjedno.
Trčim uskom kaldrmisanom ulicom. U oku mi promiče izdignuta moderna građevina hotela „Rumija”, zatim bljesak foto radnje „Martinović” sa drvenim izblijeđelim okvirom izloga i sijasetom crno-bijelih fotografija, sitan vreo pijesak na plaži ispisuje otiske na mojim tabanima, konačno, daske drvenog gata uvode me u more. Dok se brčkam Volujica mi zaklanja leđa. Iako je od mora barska tvrđava uvučena u kopno čitava tri kilometra, obrise drevnih zidina jasno prepoznajem.
Od pijace užurbanim korakom prolazim pored starog bioskopa „Partizan“ i štaciona u Pristanu, u uhu mi odzvanja pristanska bleh muzika, hvatam najtananije zvuke violine đeda Marka. U hladovini čempresa šetam pješačkom stazom kojom je nekad „tutnjala“ Makina, prolazim pored zgrada Prvoborca, i dolazim do raskršća tadašnjih barskih dječjih horizonata. Južna cesta vodila je ka željezničkoj stanici, sjeverna do Biskupade, a zapadna prema Topolici. U daljini su se iscrtavali prvi stambeni objekti Novog Bara.
U mnoštvu predivnih uspomena zemljotres iz 1968. godine urezao je u meni strah prema pomjeranju tla, ali i sigurnosti u zagrljaju babe Zdravke. Dok je tlo podrhtavalo, privukla me je k sebi i sklonila ispod drvenih stepenica. Stepenice su vodile na sprat i učionicu đe je đed Marko držao časove osnovcima. Nakon smirivanja tla čula sam dječju graju i dobovanje njihovih stopala. U pravilnom poretku napustili su učionicu i nekoliko narednih sati proveli izvan školske zgrade.
Taj nezaboravni životni period prekinut je nakon konačnog iseljenja Pristanjana. Moja baba i đed našli su novi dom u Ulici maršala Tita. I danas kada prođem tom ulicom očekujem da ugledam izloge „Zlatarne Celje” i „Borova”, a da se na stepenicama omanje zgrade u sjeni oleandera pojavi baba sa još toplom fugacom u rukama.
Otvaranje škole „Meksiko” prelama rano djetinjstvo i školsku dob. Posjeta meksičkog ambasadora i svečano otvaranje škole „Meksiko“ urezani su duboko u mojim emocijama. Ambasador Huares predao je ključeve ovog objekta 1964. godine, uz riječi: “Ovaj dar je najbolje oružje koje prijatelj može dati prijatelju.“ Tada sam pripremljeni govor naučila da čitam na španskom, bez treme, naravno samo taj put, jer je tadašnje rukovodstvo Opštine jedva uspjelo da pronađe osobu u Budvi koja poznaje španski jezik.
Sličan je bio i prvi doček doživotnog predsjednika Tita, 1970. godine. Na glavi sam nosila plavu pionirsku kapu sa našivenom crvenom petokrakom i predala cvijeće predsjedniku. Drugi susret odigrao se 1976. kada je dolaskom „Plavog voza“ i Josipa Broza Tita u Bar svečano otvorena pruga Beograd – Bar. Te sunčane majske subote, gužva na platou ispred stanice bila je velika, hiljade okupljenih ljudi i cvijeće u mojim rukama. Neobično lijep čovjek u bijeloj uniformi, izašao je iz okićenog plavog voza zajedno sa njegovom pratnjom. Tito – kako je to ponosno zvučalo. Za one koji ne znaju, ta zemlja nosila je naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a među tadašnjim poštovaocima i sljedbenicima antifašizma i jedinstva svih jugoslovenskih naroda, bio je i moj otac.
Ulazak u studentske obaveze prekida adolescentski život, izvlači me iz porodičnog i barskog plavetnila, poprima ozbiljnije obrise i obaveze. Za grad u kojem ću studirati izabrala sam Beograd. Iz barske bonace suočavam se sa snagom metropole i velikog univerziteta. Ipak dio barskog neba, porodična prijateljstva i bliskost među ljudima silno mi je nedostajala. Kratki prekidi i odlasci u Bar prijali su mi i potvrđivali da je socijalizam tog doba i dalje čuvao zajednički život, porodične vrijednosti, brigu zajednice o zapošljavanju, mir koji smo svi mi danas trajno izgubili.
Nakon stečene diplome u Beogradu – opet Bar. Radni vijek provodim u gradu u kojem sam rođena. Kao mladu doktoricu diploma me uvodi u svijet struke, napornog rada i poznanstava s divnim kolegama i ljudima. Među plejadom sjajnih ljekara barske bolnice, za mene je bio najznačajniji dr Žarko Ivanović. Bio mi je učitelj i mentor, i nadasve autoritet kojem sam bezgranično vjerovala.
U porođajnoj sali kada se rađao novi život, još jedan ili jedna Baranka, danonoćna borba koju smo vodiii i svakodnevna iskušenja su zaboravljana.
Na početku i na kraju ipak ostaje moj Bar.
