Kad je Ljubo Joličić 1969. godine došao iz nikšićke Željezare u Luku Bar i osnovao Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi, učlanili su se skoro svi radnici Luke.
Naravno, nijesu svi mogli da daju krv, ali ovakva podrška omogućila je da ova humana aktivnost brzo pusti korijene u Baru. Luka Bar je bila žila kucavica, zapošljavala je veliki broj radnika. Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi nastala su samoorganizovanjem građana jer institucije nijesu imale rješenja za ovaj problem.
U čovjeku su kao univerzalni principi spojeni dobro i zlo, ali je dužnost čovjeka, kao životna misija, da razumom savlada slijepe iracionalne sile i da se okrene dobru. Davanje krvi je čin kojim se nekome spašava život ili omogućava da ozdravi. Veliki broj ljudi je prošao kroz Društvo – više od 10.000, polažući ispit humanosti svakim davanjem krvi. Još je veći broj onih koji su pružili podršku jer je važno, ne samo podržati bolju stranu čovjekove prirode već i podsticati samo činjenje dobra.
Ljubo je došao u Bar iz Željezare, iz Nikšića, nekada velikog industrijskog centra iz koga je počelo dobrovoljno davalaštvo krvi (Nikšić i sada, poslije ekonomskog kolapsa, ima 12 Društava – u Nikšiću Romi imaju svoje Društvo). Vrlo brzo u Baru je virusom humanosti zaražen značajan broj ljudi koji su davali krv svaka tri mjeseca. Naravno, od početka prednjačile su dvije sekcije – Vojska i Policija. Sjećam se oficira koji je bio zadužen za organizovanje akcija davanja krvi u vojsci, ali sam nije mogao da daje krv (imao je podsvjesnu – nekontrolisanu reakciju da ne smije da vidi krv jer bi pao u nesvijest). Bilo ga je sramota što ne može dati krv, pa je insistirao da daje krv pokrivenih očiju. Tako je nastavio da daje krv. Dobrovoljno, besplatno i anonimno davanje krvi pustilo je Baru duboke korijene tako da sada, pored „Luke Bar”, na obezbjeđivanju krvi rade još tri Nevladina udruženja („DDK Željeznička stanica Bar“, „DDK Sv. Jovan Vladimir” i „Orijent“).
Ljubo je imao veliku fizičku snagu. Počeo je da se bavi boksom u ranoj mladosti, ali je odustao poslije jednog sparingovanja jer je vidio da zbog svoje izuzetne snage može teško povrijediti protivnika. Bavio se i padobranstvom, ali je odustao jer je bio isuviše težak. Onda je svu energiju usmjerio na humanitarni rad u Društvu. Na akcijama davanja krvi brojni su susreti i prijateljstva sa humanim ljudima iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine. Pobramtimstvo Društva sa Društvom „Magnohrom“ iz Kraljeva je posebna priča. Svake godine više puta išli smo na akcije u „Magnohrom“ i oni su dolazili kod nas. Radnik „Magnohroma“ – Milovan Kešo Milovanović osnovao je Društvo „Kešo i sinovi“. Odmah poslije zemljotresa 1979. godine došao je na primorje i dva mjeseca pomagao na raskrčivanju ruševina. Više od pola puta kroz Crnu Goru prešao je pješice jer nije bilo saobraćaja.
Na zahvalnicama koje Društvo daje poslije davanja krvi, vremenom se nešto mijenjalo, ali je sentenca rimskog filozofa Seneke „Čovjek može biti srećan jedino ako čini dobra djela“ ostajala. Vremenom se na zahvalnici ustalila i slika Stare masline. Ljuba su pitali da mu naprave „modernu“ zahvalnicu. On im je odgovorio da je zahvalnica sa riječima Lucija Seneke koji je živio u doba Isusa Hrista uvijek moderna zbog temeljnih moralnih princima koje nosi. Seneka je i danas savremen, bio je protivnik ropstva, poznat u Starom Rimu po ideji o jednakosti ljudi (Iz Istorije znamo da je imao zadatak da vaspita Nerona, jednog od najbrutalnijh vladara Starog Rima). Temeljni moralni principi trebalo bi da nam budu vodič u svemu što radimo, posebno sada u vremenu krize svega što je dobro. Živimo u vremenu sukoba i razaranja kada izgleda da sile zla polako, ali sigurno, nadvladavaju. Potrebno nam je vraćanje moralnim principima. Potrebno je da na njih upućujemo mlade. Potrebno je stalno podsticati bolju stranu čovjekove prirode. Promovisanje dobrovoljnog davanja krvi je jedan od načina razvijanja humanizma i solidaranosti među ljudima, najbolje se postiže ličnim primjerom.
Posvećenost zahtjeva žrtvu. Sjećam se časne sestre Klaudije koja je radila na Transfuziji dok se penzionisala. Plijenila je dobrotom, teško je zamisliti boljeg promotera humanosti. Kad se penzionisala otišla je u Dalmaciju da čuva bolesnog oca, mada je i ona bila u dobrim godinama.
Četvrtu godinu za redom u Društvu je organizovan okrugli sto sa dobrovoljnim davaocima krvi koji su dali krv više od 100 puta, o problemima u dobrovoljnom davalaštvu koji traju duže i imaju za posljedicu smanjenje broja davalaca, donijeti su zaključci kojima se traži donošenje Nacionalnog programa. Maturanti barskih škola svake godine polažu ispit humanosti, odziv je dobar zahvaljujući promoterima u školi – profesorima koji prvi daju krv. Ove akcije postoje duži niz godina, ali je primjetno da je odziv sve slabiji. Potrebno je motivisati omladinu da se okrene ovoj humanoj aktivnosti. Za to su potrebna sredstva koja nijesu velika (majice, blokčići, olovke…). Dugi niz godina među barskim privrednicima tražimo društveno odgovorne koji bi obezbijedili sredstva za promovisanje dobrovoljnog davalaštva među maturantima, a sebi dobru reklamu. Nažalost, bez uspjeha!
Mi smo human narod, u to ne treba sumnjati. To smo pokazali u svim nesrećama koje su nas zadesile. Ali, humanost treba da nam postane navika, isto kao i tolerancija, milosrđe… Na to treba stalno da nas podsjeća Lucija Seneke.
Čineći dobro drugima, činimo sebi veliko zadovoljstvo i radost koja nam je u ovo vrijeme toliko potrebna. Kada je počeo rat u Bosni, iz Tuzle je došao Boro Majdandžić, akademski slikar rođen u Pljevljima, koji je tamo proveo svoj radni vijek. Bio je dobrovoljni davalac krvi i došao je u Društvo. Nije imao nikoga (negdje u Evropi je imao kćer sa kojom nije bio u kontaktu). Boemski život mu je već bio načeo zdravlje. Nekoliko godina Ljubo i Društvo su brinuli o njemu. Hrana nije bila problem, koliko smještaj – jedno vrijeme je stanovao u prostorijama iza ljetnje pozornice u Starom gradu. U Bosni je imao stan, mislio je da se oprostio od njega. Međutim, jednog dana iz Tuzle je došao njegov prijatelj – musliman i donio mu pare od stana koji je uspio da proda. Kasnije, preko Centra za socijalni rad, smješten je u Dom starih u Risnu, gdje je proveo zadnje godine svog života.
Od rata u Bosni, u Bar je pobjegao i Ramiz Bambur, takođe dobrovoljni davalac krvi, invalid bez jedne noge. I on je našao utočište u Društvu. Da bi ostvario pomoć kao izbjeglica, Društvo mu je ustupilo kontejner dobijen od Luke Bar. Kontejner je smješten kod „Stare ambulante“, Ramiz je u njemu živio svoj izbjeglički život uz pomoć dobrih ljudi koji su tu živjeli, Društva i Centra za socijalni rad. Kad je Ramiz umro, Društvo je ostalo bez kontejnera, ali to je druga vrsta priče.
