Gošća Radio Bara bila je Ljiljana Bulajić, profesorica, književnica, esejistkinja, kolumnistkinja.
Objavila je nekoliko romana, od kojih je “Maska je imenica ženskog roda”, promovisan na Barskom ljetopisu 2017. godine, kada je prezentirano stvaralaštvo naših ljudi u dijaspori. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu i Pedagošku akademiju u Kopenhagenu. Ljiljana je porijeklom iz BiH, a od rata u bivšoj Jugoslaviji, živi u Danskoj, u Kopenhagenu, gdje je, između ostalog, angažovana na kulturnom osvješćivanju i organizovanju dijaspore. U danskoj prijestonici živi nekoliko hiljada crnogorskih iseljenika. U Crnoj Gori, u Budvi, ima kuću i često boravi u našoj zemlji. Piše veoma zanimljive kolumne i eseje, o raznim fenomenima savremenog društva, za dnevni list “Vijesti” i elektronski časopis “Montenegrina.net”. Razgovarali smo o njenim romanima, literaturi, kulturnoj sceni u Baru i Crnoj Gori, životu naše dijaspore u Kopenhagenu i ostalim zanimljivim temama.
RB/BI: Drago mi je da Vas ugostimo i čujemo, jer uvijek imate nešto lijepo, korisno i pametno da kažete, a žao mi je što Vas uživo nismo slušali od Ljetopisa prije sedam godina. Kakva su Vaša sjećanja na Bar i to gostovanje?
Bulajić: Upečatljivi utisci za mene, zaista. Bio je to tridesetogodišnji jubilarni Ljetopis a ja se, Vesna, moram prisjetiti našeg susreta koji je bio inicijalni za to gostovanje. Bilo je to u Budvi, na Gradu teatru, na kojem je gostovao vaš Timotijev, a ti si bila moderatorka. Upoznala nas je Branka Bogavac (koja je istinski zaljubljenik u kulturu i koja povezuje nas stvaraoce u dijaspori), započeta je priča o mojim romanima, došli smo do tadašnje selektorke na Barskom ljetopisu, Mile Čordašević, koja je, kao profesionalac u svom poslu, htjela da pročita moje romane. Dopali su joj se, i ja sam se srela sa publikom na ovoj divnoj manifestaciji. To je za mene bilo otkrovenje i veoma značajno, jer svi mi, koji živimo u dijaspori, želimo i pokušavamo da se povežemo sa svojom zemljom. Tako smo se na jednoj divnoj, racionalnoj i kognitivnoj platformi, pronašli. Mila je za mene bila jedna vrsta kulturnog komesara, koja je tako stručno i organizovano pristupila svemu, što je za mene bilo još jedno pozitivno iznenađenje. Sve smo to, kao žene, lijepo scenski osmislile, bile obučene u crne, svečane haljine, a kasnije smo isti roman, posredstvom, takođe, Mile Čordašević, promovisale u Nikšiću, kod Renate Bulajić. Zamislite, Nikšić je centar Bulajića, ja sam udata Bulajić, ali se osjećam kao dio tog klana, familije. Bilo je divno veče, sa učešćem publike, pitanjima… Sada, kada dolazim u Bar, osjećam veličinu ovog grada. Bar je neka vrsta velikog projekta ondašnje, jugoslovenske države, i to nije ostalo bez refleksije na kalibar barskih umjetnika. Pomenuću pisca i intelektualca Aleksandra Bečanovića. Jutros, kada sam u svitanje, išla od stanice prema Radiju, osjećala sam kao da će neki vampir ili vampirica iz njegovog romana iskočiti ispred nas. Sjetila sam se i izuzetno talentovanog mladog pisca Vladimira Vujovića i njegovog romana “Silentio”. Zamislite, on je za prvi roman izabrao da piše, mogu reći o svjetskoj temi, Bobiju Fišeru, velikom šahisti. To je sjajan roman, a prvijenac. Veliko književno ime se krije u tom mladom čovjeku.
RB/BI: Malo ću privatizovati naš razgovor, pa reći da je Vladimir sinovac našeg glavnog i odgovornog urednika Milana Vujovića, koji je takođe, kao Vi, novinar, pisac i kolumnista. Dakle, potvrđuje se taj vrijedan genetski kod i potencijal, kao što ga ima i Bar.
Bulajić: Ja njih preporučujem, objektivno, kao izuzetne i jedne od najboljih pisaca, i sretna sam što Bar ima književnike tog kalibra.
RB/BI: U Vašim romanima, kao zajednička nit, provlači se rat, izbjeglištvo, položaj i status žene u savremenom društvu, dotičete se i politike, vrijednosnog sistema… Tako imamo “Kopenhaške vještice”, “Freju”, “Dobar dan, gđo predsjednice”, već pomenuti roman “Maska je imenica ženskog roda”, “Stand by” (koji pišete već dvadeset godina) koji uskoro izlazi iz štampe. S obzirom da ste i Vi i Vaša porodica, bili priseljeni da izbjegnete zbog rata i preživljavali ste gotovo sve što i Vaše junakinje, koliko su ovi romani autobiografski ?
Bulajić: Lična iskustva su važna, ali nije dovoljno imati ih, već ih znati transponovati u literarnu formu. Ja pišem tzv. “Roman building”, u kojem su likovi najznačajniji, oni su nosioci, meta teksta, ali volim i opise, još uvijek, iako ih je u literaturi Skandinavije sve manje, pa i kod nas. Osjećajnost je prisutna, čak i u muškom pismu. Pogledajte sjajne stranice koje ispisuju Balša Brković, Siniša Bošković, Ognjen Spahić… Ta dubina i poetska proza su karakteristične. Takođe, istorijski roman – nedavno je izašla Balšina “Aurora”, Bečanovićevi romani su konstantno prožeti i proučeni solidno (kada piše o Markizu de Sadu ili Vlatki, mladoj vampirici). Otkrivamo kolosalno poznavanje psihologije, od Lacana, Frojda, njegov intelektualni kapacitet prebačen je u literarnu formu. Ovo sada govorim zbog jedne druge stvari – odnosa prema ratu, što ne mogu zaobići. U svoj toj tragici koju smo doživjeli, ima i nešto pozitivno, a to je da je mačoizam pao na ispitu i svi smo se suočili sa pitanjem “što sada”. Čak i te mitologizirane teme, poput Kosova, Prvog svjetskog rata, sve je to trebalo ponovo sagledati i otvoriti neku novu perspektivu, kao što bi Žižek rekao “pogledati iz druge perspektive ili iskosa”. Bečanović je preveo tu fantastičnu Žižekovu studiju i treba je gledati, odnosno, pisci treba da je konsultuju.
RB/BI: U fokusu Vaših romana je i žena. Zbog čega?
Bulajić: Kada smo kod tog ženskog pitanja, shvatila sam da smo se mi, žene, suviše diskretno držale u tom ratu i čitavom galimatijasu prije njega, dijelom i poslije. Kao što sam već pomenula, smatram da su mačo kultura i mačoizam, koji je kontrolisao politiku, zreli za preispitivanje. Napisala sam roman “Dobro jutro, predsjednice”, možda ne mislim da bi žene bolje vladale, ali sigurno treba dati šansu drugom načinu pregovaranja. Mi smo bliže Habermasu, i koliko god trajalo pregovaranje, to je bolje nego da se hvatamo za gušu. U tom romanu predlažem Beogradu da razmisle o ženi predsjednici. On tada, u toj sredini nije naišao na neku dobru reakciju. Međutim, dobro je što se danas nešto mijenja, što imamo sve više žena u politici. Pitanje je da li bi se naša bivša zemlja raspala da je bilo tako, jer ne znam kakvu svrhu ima to atomiziranje, iako ne pretendujem da idealizujem prethodni sistem. U Balšinoj “Privatnoj galeriji”, na primjer, postavlja se pitanje zašto da budemo provincija u jednoj velikoj državi, kada možemo imati neku vrstu vlastite kulturne, političke elite. Slažem se sa tom vrstom problematizacije, jer nekada smo imali Beograd, Zagreb, manje i Sarajevo, koji su bili centri kulture, ali teško je doći do njih, predstaviti sebe kao pisca. Zato, kada dođete u Crnu Goru, sve je pristupačnije. Balša je počeo sa objavljivanjem mojih tekstova, a da se nismo upoznali, imali smo samo elektronsku komunikaciju, i dovoljno je bilo to što me je preporučio moj tekst, ono što sam pisala. Čini mi se da je među mojim prvim tekstovima bila priča o hotelima ljubavi u Japanu, vrlo zanimljiva institucija, kasnije sam pisala o raznim fenomenima.
RB/BI: Razgovaraćemo i o tematici kojom se bavite u Vašim kolumnama, ali da zaokružimo priču o romanima. Da li ste završili novi – stari roman, “Stand by”, koji pišete dugo?
Bulajić: Konačno je završen, taj “mamut” od romana, na više od 800 strana, kako kaže njegova recenzetkinja dr Dragana Todoreskov “kada ste Vi mogli da se izborite sa tolikom građom, mogu i ja sa recenzijom”, pa je i ona napisala jednu ogromnu kritiku. On je izvorište svih ostalih mojih romana i problematizuje odlazak iz rodnog grada zbog početka rata. Vjerovala sam da racio može spriječiti sukob, čak bi bolja solucija bila i neka privremena vojna diktatura, samo da se spriječi ubijanje. Tako je krenula saga u tom romanu, bodrila me recenzentkinja, bodrio me i moj muž koji je, takođe, pisac, Aleksandar Bulajić. Kada su mi govorili da bi, možda, trebalo nešto skratiti, izbaciti, ja to nisam htjela. Jer, vlada jedan kliše, receptura, koji propisuju kakav je roman predodređen za uspjeh (mislim da beogradska škola stoji iza toga), pa se smatra da roman ne bi trebalo da ima više od 200, 250 strana. Međutim, zašto? Ja to ne zastupam. Ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade, Stevo Grabovac je napisao fantastičan roman na 600 strana. Mislim da on predstavlja vododelnicu u našoj trenutnoj literarnoj produkciji. Potrebno je imati “manovski” odnos prema pisanju i svakog dana pisati i pisati… Ja ustajem u pet ujutro, i dok ne krenem na posao (još uvijek radim kao pedagog), do sedam sati pišem. Što je zapravo literatura? Upravo pokušaj da se to trivijalno, svakodnevno pretoči u nešto što ljude plijeni, nakon čega će zaključiti “pa, to je i moj život, ipak nije besmislen i beznačajan, iako se sastoji od te rutinske svakodnevice”. Literatura, i uopšte umjetnost, su tu da daju tome važnost i smisao. Suština mog “Stand by” jeste da jedno teško, negativno iskustvo, pretvorim u nešto pozitivno. Predstavila sam, naravno, tu svoju traumu, ali sam pokušala da izbjeglištvo sagledam višedimenzionalno.
RB/BI: Romani, očigledno, nisu bili dovoljni da prenesete svoja razmišljanja, upozorite, skrenete pažnju, jer književnost je uvijek angažovana, na neki način, već to činite i objavljivanjem kolumni i eseja u “Vijestima” i elektronskoj publikaciji “Montenegrina.net”, analizirajući, i opet upozoravajući, na razne fenomene savremenog društva – korupciju, pranje novca, kriminal, funkcionisanje politike, EU, prirodnu sredinu, klimatske promjene, kulturu, umjetnost. Činite to na veoma prijemčiv način, lagodan, lepršav, ali sa težinom jednog istinskog intelektualca, odnosno intelektualke, obrazovane i verzirane. Završili ste dva fakulteta, u Sarajevu Filozofski – odsjek Opšta i nacionalna istorija, a u Kopenhagenu Pedagošku akademiju… Koliko Vam je to obrazovanje pomoglo da tako pažljivo skenirate, analizirate i razotkrivate pojave, uzroke i njihove posljedice, ili u psiholigiji likova u romanima?
Bulajić: Mnogo mi je pomoglo, naravno. Postavila sam pred sobom jedan problem, što sa toliko znanja i tim diplomama iza kojih stoji veliki rad. Tako je krenulo sa pisanjem romana i eseja. Za “Maska je imenica ženskog roda”, podstakao me je roman, inače, odličan, Slavice Perović “Lift life”. Sve što sam doživjela na tom monstrumu – radnom tržištu, tu dramu bivstvovanja, pretočila sam u knjigu.
RB/BI: Očigledna je zabrinutost u Vašim tekstovima za ovaj svijet, sasvim opravdana, rekla bih. Ne znam da li pišete poeziju, ali pročitala sam Vašu poemu “Bog i ja” i moram reći, iskreno se nasmijala Vašoj raspravi sa Bogom. Da li ste ateistkinja?
Bulajić: Ne, nisam, ali ne mogu sebi da oduzmem pravo na kritičko razmišljanje. Religija ima svoje vrijednosti i potrebna je, ali je apoteoza smrti dostigla kulminaciju i patos. Htjela bih da više budemo na Zemlji, a tu bih poemu okarakterisala kao produktivni dijalog sa Bogom. U njenom drugom dijelu čitaocima sam referirala da pročitaju priču švedskog nobelovca Per Lagerkvista u kojoj Bogu postavlja pitanje zašto je stvorio ovakav svijet, a on odgovara “mislio sam najbolje”. Crkva je u Danskoj značajna institucija. Moj suprug i ja pokrenuli smo u okviru crkve (ona nam je ustupila prostor) organizovanje i povezivanje dijaspore, međusobno, i sa zemljama porijekla, na kulturnom nivou. Uz naše stvaraoce u kulturi i umjetnosti, iz dijaspore, na toj sceni gostovala su referentna imena, poput, na primjer, prof. dr Ratka Božovića, Svetislava Basare, Branke Bogavac, Divne Vuksanović – gorostasa od intelektualke i drugi. Stvari su se promijenile, pa i mi mijenjamo koncept, ali ne odustajemo od kulture i umjetnosti. Formirali smo udruženje DANOS, sa prijateljem iz Švedske, piscem dijaspore, Aleksandrom Draganovićem, iz Norveške, sa Brankom Dimovskim. Počećemo sa radom 20. oktobra, kada će biti otvoren sajam knjiga stvaralaca iz naše dijaspore.
RB/BI: Koliko je crnogorska dijaspora zastupljena u Kopenhagenu?
Bulajić: Samo iz Crne Gore, u tom gradu živi više hiljada Crnogoraca, najviše iz Berana. Ono što mogu reći jeste da je crnogorska dijaspora tamo doživjela nevjerovatan uzlet. Ljudi su se okupili oko jedne divne, mlade osobe, Sandre Marsenić, i ne samo da žele da očuvaju jezik i tradiciju, već pokušavaju da pomognu našim mladim ljudima da se lakše integrišu u dansko društvo, da ne bi naša dijaspora bila prepznata po delinkventima ili alkoholičarima, koji će puniti danske zatvore.
RB/BI: Vaš roman “Freja” upravo govori o mladoj ženi sa naših prostora, odrasloj u Kopenhagenu, njenom problemu sa identitetom i pronalaženjem sebe, a pisali ste u Vašim kolumnama i o korupciji, kriminalu, pranju novca u Danskoj, u što je bila uključena, takođe, mlada žena sa naših prostora. Da li to znači da ni Danska, koja važi za uređenu zemlju, sa visokim standardom i dobrim socijalnim programom, nije imuna na takve pojave? Kakav je život u toj zemlji parlamentarne monarhije, sistemu koji se u praksi pokazao dobrim, imajući u vidu analizu ekonomskog standrada i blagostanja i u drugim državama sa tim modelom vladanja?
Bulajić: Postoji jedna kontroverza, i meni često spočitavaju to što kažem da je život u Danskoj divan i da je to uređena zemlja, a napisala sam takve stvari u “Maski” i drugdje. Nije ni Danska imuna na takve pojave, ali u mnogo manjoj mjeri i ona se protiv njih bori na jedan pozitivan način, sa više rezultata. Da, pisala sam, između ostalog, o našoj mladoj ženi u Danskoj koja je završila Pravni fakultet (dodaću da tamo Pravo završavaju najbolji i najtalentovaniji đaci, toliko se pažnje tom obrazovanju posvećuje), koja se involvirala u kriminal. Što je nju motivisalo, sa završenim prestižnim fakultetom, da se nađe u kriminalnom miljeu, to je pitanje koje me je zanimalo. Ali, poentiraću, Danska je divna zemlja, društvo je istinski empatično, puno razumijevanja, ona je definitivno plafon evropske misli realizovane u praksi, i izuzev tri strašne godine našeg izbjeglištva, sve ostale, kada smo postali ravnopravni građani, protekle su na divan, građanski i civilizovan način. Što se tiče parlamentarne monarhije, to je sistem koji sve više postaje mnogo skup. Čak je kraljica Margareta II oduzela svojim unucima status prinčeva, pokušavajući da ih nauči da rade, u slučaju da monarhija više ne bude aktuelna.
RB/BI: Da li pratite kulturnu scenu u Crnoj Gori, kada je riječ o festivalima, čuli smo da vam je crnogorska književna produkcija veoma poznata?
Bulajić: Kako ljeto već godinama provodimo u Budvi, suprug i ja smo na svakoj večeri Grada teatra, a vrlo rado posjećujem i Ćirilicu. Veoma cijenim što kulturni establišment radi u Baru i u Budvi, čak sam čitala da neki zabiti prostori u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj, imaju svoje festivale, i to je sjano. Urbana revolucija mora da se preseli i tamo.
RB/BI: Žao mi je što Vas nema u Crnoj Gori na tim festivalima, u smislu promocija Vaših romana, gostovanja uživo, učešća u nekim debatama jer, kao što sam kazala na početku, imate što reći, pemetno i kompetentno. Zbog čega, da li izostaju pozivi ili…?
Bulajić: Vidite, možda sam ja kratko ovdje, prioritetisala sam sebi da ne budem siromašan umjetnik, da radim i imam tu vrstu sigurnosti. Crnoj Gori se vraćam s ljubavlju. To je sredina koja mi se otvorila srcem, i kao što je napisala Aleksandra Čvorović iz Republike Srpske u pjesmi “Pismo pradomovini”, tako i ja doživljavam Crnu Goru, iako ovdje nisam rođena, ali sam udata Bulajić, koji su porijeklom iz okoline Nikšića. Izbjegli su u Hercegovinu, a ima ih i u Hrvatskoj. Čini mi se da gdje god podignemo neki kamen, iskače Crnogorac, umjetnik, čovjek sa ovih prostora. U stvari, čini mi se da smo manje – više, svi Crnogorci, posebno u Kopenhagenu. Zato je suvišno reći da ću se sa posebnom srećom, neopisivom, odazvati svakom pozivu za gostovanje u Baru ili bilo gdje u Crnoj Gori.
