Nevoljno, zaista nevoljno, ispisujem tekst koji slijedi…
Kada su u pitanju teme iz sfere nacionalnosti i vjeroispovjesti, na našem tzv. Zapadnom Balkanu neugodno, nezahvalno, osjetljivo, pa i bolno je bilo što govoriti ili pisati. Emocije, najčešće uzavrele, nadvladaju razum i činjenice, pa je svaki racionalni dijalog nemoguć, besmislen. Ipak, usuđujem se komentarisati dio poruka sa nedavne svetkovine u Spičanskom polju. Kao prethodnicu tom činu, desetak dana, na istom sajtu, objavio sam kratak referat: Crkva Sveta Petka u Spičanskom polju.
Na barskim portalima 14. avgusta 2024. Mitropolit Joanikije je rekao kako je izgradnja velikog hrama u Sutomoru naša obaveza prema potomcima. “Crkva Svete Petke u Sutomoru toržestveno je danas, 8. avgusta, proslavila hramovnu slavu – Prepodobnomučenicu Paraskevu Rimljanku, koja je ujedno i zaštitnica ovog mjesta (…) Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je kazao da je danas puno naroda sabrano oko Prestola Božjega zajedno u molitvi, vjeri i ljubavi te da je to dobar znak da se ovdje započne gradnja novoga hrama.”
Sa nama je Sveta Paraskeva Rimljanka (Sveta Petka), koju ovdje slave i katolički i pravoslavni vjernici, što je sasvim razumljivo, imajući u vidu viševjekovni suživot u Spiču.
Crkva je podignuta u vrijeme cvjetanja benediktinske opatije Svete Marije na Ratcu, krajem 13. ili početkom 14. vijeka. Neposredni lokalitet i širi okolni prostor bili su posjed – vlasništvo opatije. Potvrdili su to kraljica Jelena Anžujska i njen sin kralj Milutin. Sedmovjekovno je sveto mjesto, simbol suživota i pijeteta obje konfesije prema Svetoj Petki i djeci sahranjenoj u njenom okrilju.
Zidati novu, veliku crkvu, bilo koje konfesije, pored postojeće stare sedam vjekova, skromne kakva je svetica bila, nije samo civilizacijski neprimjeren čin, nego je i mijenjanje istorijskih, kulturnih i tradicionalnih vrijednosti Spiča.
Dozvolite za malu paralelu: posljednjih godina svjedoci smo učestalosti, jasnosti i glasnosti zahtjeva da se na vrh Lovćena vrati kapela, jer je izgrađeni mauzolej suštinski oskrnavio “lovćensko kameno more” i inicijalnu duhovnu ideju. A kako, onda, kvalifikovati odnos budućeg velikog hrama i ljupke crkvice mučenice Svete Petke, sagrađene 600 godina ranije od Kapele na Lovćenu !?
“Susjedstvo” crno-zelenog nebodera i hotela “Podgorica”, Kaninog remek-djela, kome bi se divio i nenadmašni F. L. Rajt, u našem glavnom gradu, dovoljno je ilustrativan primjer.
Crkva i brežuljak Svete Petke u cijelini treba da ostanu mediteranska oaza ljepote, duhovnosti i spomenik plemenite prošlosti Spiča.
Da budem jasan: u Sutomoru, bez ikakve zadrške treba izgraditi pravoslavni hram, gabarita koji će dugoročno zadovoljiti potrebe pravoslavnih vjernika. Hram je poželjno izgraditi na prostoru Mirošica 1 – Mirošica 2, gdje je najveća koncentracija pravoslavnog življa.
Na kraju, moj nastup treba razumijeti i prihvatiti kao istinsku zabrinutost i molbu da se sačuva dragocjeno svetilište, neprocjenjive duhovne i kulturne vrijednosti. Zbratimljenim aktivnostima moramo joj obezbijediti status prvorazrednog kulturnog dobra. Kasnimo! I da se okupljamo uz skute ove starice, da nam oni budu uzvišeno mjesto molitve, ljubavi i uzajamnosti.
P.S. Prema arhivskoj dokumentaciji i tradiciji Spiča, zaštitnik mjesta, našeg zavičaja, jeste Sveti Dimitrije (Mitar).
Spič, 28. avgust 2024.
