Moram priznati da me je Milanov predlog da napišem par riječi o Baru zatekao nespremnu jer sam možda prvi put u životu malo ozbiljnije zastala, i osvrnula se iza sebe. Ovakve predahe ranije nisam imala i trebalo je malo više vremena da saberem misli i vratim se u prošlost.
Mislim da nema priče o Baru bez spomena njegovog jezgra – Starog Bara. I upravo tu, u maslinjaku ispred kuće, nadomak zidina starog grada, ja počinjem svoju priču. I dok gledam svoje malene, Petru, Nadeždu i Vasilija, vraćam se u svoje djetinjstvo, u neku davnu 1961. godinu, kada sam kao trogodišnja djevojčica sa ocem, majkom i mlađom sestrom došla u Bar. Znam iz očeve priče da je Đoko Lekić, ugledni Baranin i tada direktor Luke Bar, pružio ruku mom ocu Momčilu Boškoviću i doveo ga iz Bjelopavlića u ovu mirnu luku.
Moja prva sjećanja, prilično nejasna i razbacana, vezana su za Pristan. Sjećam se malih kuća s murvama u dvorištu. Sve kuće ličile su jedna na drugu, a ljudi su sjedjeli na pragovima. Bila je tu negdje i Muzička škola u koju sam išla, a u povratku kući svratila bih do majke u laboratoriju u Staroj ambulanti.
Radovali smo se odlasku u bioskop, a filmove sam uglavnom zaboravila. Sjećam se samo nekih vestern filmova, kada smo vođeni vještom rukom reditelja navijali za kauboje a ne za Indijance. Sada ne mislim da smo bili u pravu. Sjećam se i zrelih, mirisnih narandži koje nam je jednom donio moj stric. Svaka je bila umotana u posebnu mekanu hartiju. Tako su se narandže nekad prodavale.
Poslije nekoliko godina preselili smo se na Topolicu. A Topolica – to je bila Žuta zgrada, Željezničke i nekoliko zgrada pored mora. U jednoj od njih je stanovala moja porodica. Imam utisak da baš u toj zgradi, koju smo zvali “Trojka”, počinje moj život, onaj svjesni, koji pamtim. Sjećanje na njega me uvijek pritisne teškim, ali ipak dragim lancima nostalgije.
I prva asocijacija na te dane iz mojih sjećanja je more. I danas, kao onda, osjećam istu ljubav prema toj nepreglednoj plavoj pučini. Ljeti bismo cijele dane provodili na plaži i plivali do lukobrana. Danas više niko ne pliva do lukobrana, tog dalekog cilja iz naše mladosti. Možda je onda bio bliže obali, mada znam da je i tada bio daleko, ali mi smo imali snove koji su bili daleki i trebalo ih je dohvatiti. Moja djeca ne dijele sa mnom tu skoro opsesivnu ljubav prema moru.
Šestog septembra počinjala je škola. Osnovna škola “Meksiko” bila je na Staroj raskrsnici. Putem do nje, s proljeća, brali smo prašnjave kupine u žbunovima pored puta. Mirisali su žuti cvjetovi žuke. Zimi smo se klizali do škole po zaleđenoj močvari, a gdje je tačno bila ta močvara, više se ne sjećam. Tu su sada Pristanske zgrade, Kongrapove, bulevar i ko zna šta još.
Iz sjećanja oživljava jedna slika iz dvorišta škole: bila je priredba, čula se muzika, voz Beograd – Bar počeo je svoja putovanja.
Jedna mala pijaca bila je na mjestu današnjeg „Turista”. Tu sam jednom, kad mi je bilo desetak godina, kupila truli paradajz jer mi je bilo žao žene koja ga je prodavala. Učinilo mi se da je stara i tužna. Takva su djeca. Blago onome ko umije da sačuva tu dječju dušu u sebi, uprkos vjetrovima koji je lome. Moram priznati da više nisam tako sažaljiva, nažalost. Pored pijace je bila i čuvena poslastičarnica sa najljepšim sladoledom, gdje sam često vodila brata. Centar našeg svijeta bio je tada Dvorac kralja Nikole gdje je svoje zadnje penzionerske dane provodio stari voz Ćiro. Igrali smo žmurke u parku, a u vagonima voza smo se krili i narušavali mu zasluženi mir.
Prvi razred Gimnazije završila sam u staroj zgradi prekoputa Prvoborca, a kasnije smo prešli u ovu sadašnju, na Topolici. I naravno, najljepše uspomene vezuju me za te dane i moje drugarice Spomenku, Tanju, Vesnu…
Razredni starješina bio nam je profesor istorije Pavle Vujović. Za peticu nije bilo dovoljno znanje iz udžbenika, već smo morali znati sve one detalje koji su dočaravali istorijske događaje, a koje je profesor na času dijelio sa nama. Govorio je da potičem iz serdarske i vojvodske kuće Boškovića. I danas se rado sjetim tih riječi. Profesorica biologije, Mira Gojnić, učila nas je da ne donosimo ishitrene odluke. Tada nisam shvatala, a sada znam da život čine upravo odluke i suočavanje sa posledicama tih odluka. Harizmatična profesorica srpskog jezika Anđa Marojević na neponovljiv način uvodila nas je u svijet književnosti i umjetnosti. Tihi profesor matematike Slobodan Topalović i tada mladi profesor engleskog jezika Žarko Kenjić i mnogi drugi profesori ostavili su pečat na naše gimnazijske dane.
Zimi smo šetali korzom pored Vračara, a ljeti pored nekadašnjeg parapeta. Prva diskoteka u koju smo išli bila je u jednom bunkeru na mjestu gdje je danas poslastičarnica „Martina”.
Onda su došle devedesete godine. Srušio se jedan sistem, a počeo drugi. Za mnoge, to je bilo vrijeme traženja smisla. Bogotraženje. Tada su počeli i moji prvi duhovni koraci u crkvi Svetog Nikole u Starom Baru, prvo uz oca Bogoljuba Femića, a potom uz oca Radomana Mijajlovića. I naravno, nisu jedini koji su nam otkrivali i koji nam i dalje otkrivaju ljepotu i bogatstvo liturgijskog života.
Proticalo je vrijeme, Bar je rastao, i nekad mali grad sa puno sunca danas krase široke ulice i brojne nove zgrade. A najljepša i najraskošnija među njima je hram Svetog Jovana Vladimira. I sjećam se, moj otac je govorio da je uvijek imao osjećaj da se nalazi pred vratima raja, kada bi ga na ulasku u Bar dočekao hram.
Svaka priča o Baru i svako sjećanje jeste i priča o mom životu. I vjerujem da nisam jedina koja ovako osjeća i razmišlja. Možda sam zbog toga upala u zamku svojih vlastitih emocija i sjećanja i utiske obojila ličnim bojama. Ako jesam, nadam se da mi nećete zamjeriti. Sjećanja uvijek donose i emocije.
Svoju priču završavam u porti hrama dok se misli i dalje neumorno nižu, a duša pokušava da nasluti neke tajanstvene i davno nam obećane horizonte.
