Organizaciju porodičnog života Crne Gore i Bara karakterisala je tzv. patrijarhalno-zadružna forma plemensko-ratničke kulture, da bi tek u prvoj polovini XX vijeka došlo do izvjesnih promjena u odnosu muškarca i žene.
Kudikamo značajniji položaj u familijarnoj i društvenoj hijerarhiji imao je muškarac, koji je, odlazeći u stalne ratove za očuvanje gole egzistencije, u nadničenje van mjesta življenja ili pečalbu, štitio zemlju, pleme, kuću, dok su žene svoje mjesto pod suncem tražile kroz užu porodicu, kao radna snaga i reproduktivni potencijal – rađajući djecu i podižući je, obrađujući imanje i doprinoseći ekonomskoj stabilnosti.
Žena je, u suštini, bila neupitni stub na kome je kuća počivala, ali stub koji je zaklonjen i u drugom planu.
***
Status barske i crnogorske žene počeo se donekle mijenjati tek osnivanjem osnovnih škola za djevojčice.
Prva privatna škola za djevojčice otvorena je 1872. na Cetinju, da bi dvije godine kasnije pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske djece. Druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća, trorazredna, iste godine u Baru.
Prva učiteljica Ženske škole u gradu pod Rumijom bila je Milica Pejović (udata Dedović), a prva učenica u barskom srezu koja je pohađala mušku osnovnu školu, prema raspoloživim podacima Jana Obradović iz Sutomora, 1903. godine.
Kakav je bio odnos prema ženama u Baru u prvim decenijama XX vijeka, odlično ilustruje banalan primjer iz “Glasa Crnogorca”. U spisku priložnika za pomoć imigrantima iz Stare Srbije i Semberije, 1911. godine, među više stotina muškaraca nalazi se samo nekoliko žena, ali su i one navedene po pripadnosti mužu, a ne svojim imenom i prezimenom (Marija udova Majića, Steva Nikova žena, Adžije Durkova žena, Nika Matova žena, Vela Asanova žena…). Koliko se toga promijenilo u naredne dvije decenije, pokazuje spisak prilagača dobrovoljnih priloga za Zabavište u Gretvi iz 1932. Upisano je 91 lice, od čega samo tri žene: to su poznate ugostiteljke Mare Vučević (Mare Crna) i Zorka Čejović, te “Prenč Đoke žena”.
***
Nakon Prvog svjetskog rata, žene Bara se stidljivo uključuju u društveni život.
U državi Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno karađorđevićevskoj Jugoslaviji, osnivaju dobrotvorna društva kao vid pomoći osiromašenom narodu, nakon čega nastaju i udruženja koja za cilj imaju propagiranje zdravog života, promicanje vjerskih podopština, nacionalne svijesti i sl.
U tome su prednjačile obrazovane i bogate pripadnice ljepšeg pola. Riječ je o ženama koje su mahom bile supruge, sestre ili rođake istaknutih muških pojedinaca, a čiji je broj upečatljivo mali u odnosu na ukupnu žensku populaciju u Baru (i staležno gledajući, njihov rad je bio uglavnom vidljiv u bogatim slojevima društva).
Žensko dobrotvorno društvo “Napredak” osnovano je 11. decembra 1921. u Baru sa ciljem “da osnuje Žensku zanatsku školu, da humanitarno djeluje i da korisnim predavanjima, sijelima i zabavama unese života u ovu divnu varoš na Jadranu”. Za predsjednicu je izabrana Katica P. Popović, potpredsjednice su bile Jela Dragović i Marija Debelja, blagajnica Roza M. Iličković, sekretar (jedini muškarac) Vojislav Gojnić, sudija Okružnog suda. Odbornice su bile Gordana P. Hajduković, Zorka Rađenović i Irena Pukić, zamjenice Ana Š. Zagarčanin, Marica P. Vojvodić i Ana S. Popović. U Nadzorni odbor su ušle Ljubica A. Jovanović, Olga Gvozdenović i Milica B. Plamenac.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, uspjele su u svom naumu – februara 1922. u Baru je počela sa radom Ženska zanatska škola. Kako mnogi roditelji uglavnom nisu davali žensku djecu u Gimnaziju, barska učiteljica Katica Popović izdejstvovala je otvaranje ove škole i cijeli niz godina bila upraviteljica i glavna nastavnica. Programom rada bilo je predviđeno osposobljavanje učenica za buduće domaćice i majke. Pored stručnih predmeta o šivenju, krojenju, kućnoj radinosti i spremanju hrane, bili su predviđeni i opšteobrazovni. Prva stručna učiteljica u školi bila je Jane Đurašković, a iz lista Crna Gora su odmah po otvaranju preporučili “gospođama barskim da ovako korisne škole podrže prilozima, koncertima, izložbama”.
Žensko dobrotvorno društvo “Napredak” je bilo prilično aktivno sve do Drugog svjetskog rata. Organizovali su razna druženja povodom prigodnih datuma, a zapisano je da su juna 1936. prikazale komad “Pokondirena tikva” J. S. Popovića, “koje su izvele ovdašnje učiteljice uz saradnju nekoliko muškaraca”.
Barski nadbiskup dr Nikola Dobrečić je tokom 1931. pokušavao realizovati ideju o otvaranju Domaćičke škole, dobio garancije bana Zetske banovine, ali je iz Ministarstva prosvjete u Beogradu došao odgovor da za tako nešto nema uslova (“jer izdržavanje jedne škole staje vrlo mnogo – oko 150.000 godišnje”). Data je saglasnost samo za pokretanje petomjesečnog domaćičkog tečaja za djevojke.
U Sutomoru se domaćički kurs organizovao na inicijativu učiteljice Ksenije Lukšić, u šestomjesečnom trajanju, od oktobra 1934. do marta 1935. godine.
***
Predano iščitavanje brojnih međuratnih novina koje su izlazile u Crnoj Gori jasno donosi pokazatelje o položaju žena u Baru – na prste dvije ruke mogu se izbrojati one čije su društvene aktivnosti zabilježene.
Prednjačilo je Sokolsko društvo, koje je (po samoj “mješovitoj” strukturi Sokola) vodilo računa i o nježnijem polu, pa je redovno u upravi, među nižim u hijerarhiji, bila i neka žena. Tako “Zetski glasnik”, januara 1931. donosi podatak da je dio upravljačke strukture Sokolskog društva Bar učiteljica Darinka Čujović; marta 1932. kao načelnica se pominje Elizabeta Černja, te kao zamjenice Leposava Jovanović i Jelena Komina; mjesečnik “Epoha” obavještava januara 1933. godine da je u Upravi Sokolskog društva ponovo Darinka Čujović, učiteljica; maja 1935. je izabrana za načelnicu Leposava Jovanović.
Još samo nekoliko barskih žena se pominje u međuratnim novinama u Crnoj Gori – blagajnica Jugoslovenskog sportskog kluba “Crnojević”, 1924, godine, neposredno po registraciji, bila je Jelena Dragović, rođaka sekretara kluba Milića Dragovića. Sekretarica Crvenog krsta je 1930. Ljubica Radošević, žena predsjednika ove organizacije u Baru, ljekara dr Krsta Radoševića. Potpredsjednica Trezvenog društva “Crnogorac” u Starom Baru, juna 1932, bila je Đorđina Orlandić, a u Nadzornom odboru Ljubica Martinović. Januara 1933. članica Upravnog odbora Udruženja državnih penzionera Sreza barskog je Katica Popović (iz Ženske zanatske škole).
Žene se u novinama pominju i kao učesnice priredbi humanitarnog karaktera. Tako je “Narodna riječ” zabilježila koncert sa igrankom u korist gladnih u velikoj sali Monopolskog skladišta u Baru, aprila 1928, u organizaciji Mjesnog odbora Narodne odbrane. Među onima koji su nastupili bili su i “g. Pišel, gđa dr Radoševića i Gligo apotekar, a maloruske igre izvela je g-ca Debelja”. Ista četvorka nastupa i narednih godina, pa i na “vokalnom koncertu” Muzičkog društva Bratimstvo, juna 1930, objavljuje “Epoha”.
Nešto ipak počinje da se mijenja u načinu razmišljanja u Crnoj Gori, jer se u novinama, koje su se tridesetih prodavale i na rijetkim kioscima u Starom Baru i Pristanu, povremeno objavljuju tekstovi koji bi samo neku deceniju ranije bili obilježeni žigom blasfemije.
Tako u listu “Zeta”, Đ. Čelebić i L. Mrčarica, u članku pod naslovom “Položaj crnogorske žene” precizno objašnjavaju neveselu aktuelnu zbilju. Naročito se potencira loš položaj muslimanskih žena koje su tretirane po tradicionalnim i običajnim zakonima, a koji definišu ograničenost kretanja, nakon navršene 12 godine očekivanu udaju i predaju, “da bi poslije nekoliko godina tamnovanja i virenja kroz rešetke na prozorima, od oca ili brata bila uručena novom gospodaru, po njihovoj volji izabranom mužu koga nikad prije nije vidjela”.
Ništa bolju društvenu sudbinu, po njima, nema ni žena pravoslavne vjeroispovjesti (od radnice, seljanke do građanke) jer se vaspitava da bude “dobra sluga domaćinu i ništa više”. Najteži položaj uočavaju kod seoskih žena koje zapravo i “nemaju nikakvu društvenu ulogu i koje žive u izuzetno teškim uslovima”. Poseban naglasak stavljaju na obrazovane žene iz građanskih slojeva koje su osposobljene za rad, međutim, čak ni njima se taj rad ne dozvoljava, dobrodošlo je samo “kinđurenje i modno usavršavanje”, zabava umjesto rada, dok prednost imaju muškarci. Dakle, ženina se pozicija vidi, prema njihovom mišljenju, tek kad “stasa za proizvodnju djece” i sa ekonomskog gledišta “kao sluga čija je radna snaga plaćena samo u slučaju udaje imenom nekog gospodara”.
U Kraljevini Jugoslaviji javljaju se između dva svjetska rata feministička i sufražetska društva koja traže veća prava za žene, mogućnost glasanja na izborima i strožije sankcije nad vinovnicima nasilja u porodici, ali u Baru takvih pokreta nije bilo. Ako su i postojale one koje su kroz sopstvene svjetonazore željele da utiču na promjenu položaja žena, nisu bile vidljive.
***
U Starom Baru i na Pristanu se, između dva svjetska rata, porastom gradskog stanovništva, vršio proces klasne diferencijacije društva.
Formirao se čitav novi građanski stalež trgovaca, kafedžija, dućandžija, zanatlija, državnih službenika… Među onima koji su bili vidljivi dio nove srednje klase malo je bilo žena, naročito onih koje su držale trgovinu, zanatsku radnju ili kafanu. Izuzetak su dvije Mare, sačuvane u kolektivnom sjećanju Barana: Mare Crna (Vučević), koja je u svom ugostiteljskom objektu u glavnoj starobarskoj ulici ponakad angažovala i muziku; to je bilo omiljeno mjesto za izlazak (kafana nastavila rad i poslije Drugog svjetskog rata, u njoj osnovan prvi šahovski klub) i Mare Bijela (Ratković, tako nazvana jer je, po sjećanjima živih svjedoka, nosila samo bijelu robu) u čiji je objekat izlazila starobarska elita.
Zanimljivo, spisak trgovačkih radnji u Crnoj Gori iz perioda 1879-1881, koji se čuva u državnom arhivu, donosi podatak da je tada na Virpazaru pet žena rukovodilo poslom u svojim malim preduzećima (od ukupno 22 radnje), dok su u Baru postojale 63 radnje, ali su njihovi vlasnici bili isključivo muškarci.
U “Glasu Crnogorca” iz 1910. godine pominju se objekti s Pristana, a među njima i kafanska i krčmarska radnja Arso Dabanović, koju je držala njegova udovica Saveta. Na Viru 1911. krčmarsku radnju drži Jelena Popović, a u Pečuricama han Jelena Bulatović. Tridesetih, među vlasnicama je bila i Zorka Čejović, te Zorka Adžić koja je skupa sa mužom Stanojem vodila znamenitu gostionu koja je bila poprište prvih šahovskih mečeva Novog Bara.
Na Pristanu je pred Drugi svjetski rat postojala mala prodavnica novina Sofije Iličković, a u Starom Baru pominje se Hajrija Jahović, koja je skupa sa mužem Jahom držala opančarsku radnju. U sjećanjima Barana su i prijeratne šnajderice Elizabeta Liza Jovović i Marija Nogić iz Gretve, te Marija Ljuićeva Pavlović iz Starog Bara.
Najveći broj zaposlenih žena u nekoj kompaniji, u periodu između dva svjetska rata, bio je u Monopolu duvana na Pristanu. Takođe, najveći posao oko berbe maslina, pozrnice i svega ostalog za ulje padao je na žene. Kako u proznom zapisu bilježi Mila Vukosavović, “za najbrže beračice su važile među mještanima poznate Gavrovica, kuma Đuša i Džemala”.
***
Ni na jednom izborima u Baru, niti u jednim opštinskim političkim forumima ili odborima Sreza, niti na jednom položaju koji je omogućavao iole pristojniji uvid u konkretne društvene prilike u gradu i zemlji, sve do nakon Drugog svjetskog rata nije bila nijedna žena.
Žene su jedinu, kakvu-takvu, ravnopravnost u broju radnih mjesta u odnosu na muškarce držale u školstvu, kao zabavilje, učiteljice i nastavnice, rijetko kao upravnice.
Tako “Almanah Zetske banovine” iz godine 1930/31. donosi podatak da je među obrazovnim kadrom u Srezu barskom, koji je obuhvatao i Petrovac i Ulcinj, petnaest žena (u 33 škole, sa 79 odjeljenja, odnosno 69 nastavnika i 3392 đaka): u Popovićima su predavale Danica i Darinka Čujović, Anka Klisić i Vukosava Bulatović, u Starom Baru Smiljka Perazić, u Sutomoru Ksenija Lukšić, u Mrkojevićima Marica Popović, u Dupilu Nadežda Klujić, u Gradištu Jelka Baljak, u Reževićima Draga Šjaus, u Ulcinju Nevenka Vujošević, Radosava Vujović, Valerija Vrisk, dok su upravnice bile u Petrovcu Ljubica Radoničić, u Seocima Ljubica Lekić, a u Šestanima Bojana Đurđević. U Ženskoj školi u Starom Baru, upraviteljica je bila Katica Popović, a stručne učiteljice Olga Zagarčanin i Mileva Đurović. Kao prva učiteljica škole u Popovićima 1921. pominje se Kostadinka Lazić, premještena iz Starog Bara, skupa sa mužem – učiteljem Milinkom.
U privatnom Zabavištu koji je otvoreno 1921. godine, uglavnom su radile žene. Kao prva zabavilja se pominje Milica Pavlović, a od 1930. godine, kada je otvoreno Državno zabavište u Baru, Ministarstvo prosvjete Kraljevine Jugoslavije za upraviteljicu je imenovalo Stanislavu Barać, rodom iz Sinja u Hrvatskoj, jednu od časnih sestara koja je imala stručne kvalifikacije za taj posao. Ona je radila i u Sirotištu pri Barskoj nadbiskupiji. Osim nje, do početka Drugog svjetskog rata kao zabavilje u Starom Baru i u Popovićima rade Viktorija Paviša, Zorka Mijušković, Smiljka Đurić i Fanika Despotović.
***
Obrazovni nivo ženske djece Bara u predratnim godinama bio je više nego skroman.
Iako je barska Poljoprivredna škola postojala još od 1933. godine, prema dostupnim podacima prve žene su je završile tek 1948/49. Ne postoje spiskovi učenika iz prve dvije godine rada (Niže) Gimnazije, 1921/22, a prva učenica za koju se pouzdano zna da je završila “niži tečajni ispit” u ovoj školi, 1923/24, bila je Julija Leković. Prva muslimanka koja je upisala Gimnaziju bila je Vasvija Šehović, završivši je 1936. godine.
