Prvo stručno predavanje posvećeno epilepsiji kod djece i odraslih u Baru, održano je juče je u hotelu “Princess”.
Predavanje je organizovano s ciljem da informiše javnost, razbije predrasude i stigmu s kojima se suočavaju pacijenti oboljeli od epilepsije i, s obzirom na veliki broj okupljenih, može se reći da je bilo više nego uspješno.
Da je epilepsija bolest s kojom se živi, kako pružiti prvu pomoć kod epileptičnog napada, kako se uvodi i obustavlja antiepileptična terapija, šta je to SUDEP i šta ga prouzrokuje, koliko je važna psihološka podrška djeci, ali i odraslima oboljelim od epilepsije…, samo su neke od tema koje su predavači, istaknute doktorke iz cijele Crne Gore, pojasnili na skupu u Baru.
Dr Marija Đerković Lakićević je govorila o glavnim činjenicama u vezi sa epilepsijom, koji su glavni uzroci, na koji način se javlja epileptični napad i koji su specifični simptomi napada. Umjesto zaključka, dr Đerković Lakićević je izdvojila nekoliko mitova i činjenica koje se vrlo često vezuju za ovu bolest. Između ostalog, mit je da je epilepsija isključivo nasljedna bolest, a činjenica da najveći broj epilepsija nije nasljedno. Među genetski utvrđenim epilepsijama, najveći broj može uspješno da se liječi.
„Moramo biti svjesni mjeseca novembra i podrške pacijentima sa epilepsijom“, naglasila je dr Đerković Lakićević.
Dr Sabrina Hadžiosmanović, specijalista neurologije, predavanje je bazirala na teškoće koje prate epilepsiju i epileptični napad, pojasnivši koliko je važno uočiti šta se događa, ostati pribran, spriječiti povrijeđivanje. Od izuzetnog značaja je, decidna je doktorka Hadžiosmanović, ne ostavljati osobu sa napadom da leži na leđima, raskomotiti mu odjeću i ne sputavati je, odnosno ne držati osobu za vrijeme napada. Epileptični napad, upozorava ona, nosi veliku neizvijesnost, a ukupan mortalitet od epilepsije je čak tri puta veći u odnosu na zdravu populaciju.
U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, dr Hadžiosmanović je kazala da je suština skupa u Baru “upravo u namjeri da se skrene pažnja javnosti da su ti pacijenti među nama, da moraju biti jednaki sa ostalim članovima zajednice i imati pravo na sve ono što život nudi – od toga da budu ravnopravni članovi društva, ostvaruju zaposlenje, formiraju porodice, ostvaruju pravo na edukaciju, pa je u tom smislu potrebno da im pomognemo da se izbore za ta prava”.
Dr Nelica Ivanović Radović, pedijatrica epileptolog, govorila je o uvođenju i obustavi antiepileptične terapije.
“Zaista mislim da je liječenje epilepsije dvosmjerna ulica, pa uključuje i ljekara i pacijenta. To dalje implicira da samo na zdravom odnosu zasnovanom na principima povjerenja, dostupnosti, otvorenosti i saradnje možemo doći do konačnog cilja, a to je postizanje potpune kontrole napada ili zadovoljavajuće kontrole napada, a sve u cilju što boljeg i kvalitetnijeg života naših pacijenata“, objasnila je dr Ivanović Radović, koja smatra da je “liječenje epilepsije ‘umjetnost'”.
Akcentovala je činjenicu da niko nema ekskluzivno pravo samo na jednu bolest.
„To što neko ima epilepsiju, ne mora da znači da nema i kardiološki problem i kardiološku udruženu bolest, ili da tokom života neće razviti kardiološko oboljenje. Iz tog razloga je jako važno da djeca kojoj postavimo dijagnozu epilepsije urade i taj kardiološki pregled”, decidna je dr Ivanović Radović, koja je ukazala i na problematiku nabavke medikamenata.
“Farmaceutske kompanije ne pokazuju zainteresovanost da uvezu na naše tržište neohodne ljekove. Oboljeli od određenih bolesti, kao što je multipla skleroza, imaju pristup svim potrebnim ljekovima, kojima je cijena znatno viša od ljekova potrebnih za epilepsiju”, kategorična je.
O drugim metodama liječenja, kao i o tome šta je VNS (vagusno nervni simulatori) terapija, u kojoj mjeri pomaže, a šta je opcija ukoliko VNS ne pomogne, govorila je, putem video uključenja dr Tijana Sekulić iz Opšte bolnice Bijelo Polje.
Tema, na koju je predavanje održala pedijatrica epileptolog dr Dragana Dragaš, koja ordinira u Institutu za bolesti djece, ticala se iznenadne smrti od epilepsije – SUDEP-u. Šta uzrokuje SUDEP, ko je u većem riziku, kako smanjiti taj rizik, i o mnogim drugim činjenicama, objasnila je u opsežnom izlaganju, koje su pratili slajdovi sa fotografijama.
Naglasila je važnost razgovora sa pacijentima o SUDEP-u, pogotovo u slučaju kada pacijent direktno pita o mogućnosti nesreće, odnosno smrti, kada se požali da postoji strah od nezgode, kada neredovno uzima ljekove, odbija hirurško liječenje epilepsije…
Šta su tačno psihijatrijski komorbiditeti kod djece sa epilepsijom, šta pokazuju nacionalna istraživanja, koliki je procent djece sa epilepsijom koja imaju psihijatrijske komorbiditete, koji su faktori rizika, objasnila je dr Iva Ivanović, spec. dječje i adolescentne psihijatrije.
„Epilepsija je najčešći pedijatrijski i neurološki poremećaj. Činjenica je da ona i dalje izaziva stigmu i predrasude, naročito kada su u pitanju djeca. To stvara veliki pritisak na njih i na njihovo funkcionisanje, tako da nas ne čudi podatak da su ponašajni problemi koji mogu dostići nivoe psihijatrijskih kriterijuma, značajno češći kod djece sa epilepsijom (4,8 posto više u odnosu na opštu populaciju), dok su dva i po puta učestaliji u odnosu na djecu sa nekim hroničnim oboljenjem koje ne uključuje nervni sistem“, navela je dr Ivanović.
Po mišljenju neuropsihološkinje Opšte bolnice u Baru dr Dušice Baković, veoma je važno da javnost ima uvid koliko je uloga psihologa u kompletnoj problematici vezanoj za epilepsiju, od velikog značaja i to u svim fazama. Pritom, ne samo, kako je istakla, za ljude koji boluju od epilepsije, već i za njihove porodice i kompletno okruženje.
Dvoipočasovno predavanje bilo je interaktivnog karaktera, uz učešće članova porodica osoba sa epilepsijom, zdravstvenih, prosvjetnih radnika, kao i značajnog broja zainteresovanih građana, koji su imali odličnu priliku da dobiju odgovore i uputstva kako da se lakše snađu, pravovremeno i adekvatno pomognu u slučaju da se zateknu u blizini osobe koja ima epileptični napad. Osim toga, suština predavanja je, kako su predavači u više navrata istakli “da se podigne svijest o ovoj bolesti i stvore bolji uslovi za život i funkcionisanje, kroz podršku i razumijevanje cjelokupnog društva”.
