U Baru je nedavno, zahvaljujući NVO “Nijesi sama” pokrenuta linija podrške za žene žrtve nasilja. Broj telefona je 069/122-292. Sa predsjednicom ove nevladine organizacije, Ljiljanom Grgić, razgovarali smo o tome kako funkcioniše linija, bilježe li pozive i kakvu pomoć pružaju ženama.
“Naša nevladina organizacija otvorila je liniju za žene žrtve nasilja. Tu smo da im pomognemo i u emotivnom i informativnom smislu: da ih saslušamo i uputimo na servise pomoći. Vjerovatno smo jedina organizacija koja ne želi da ima posla, ali ga na žalost, svakim je danom sve više nasilja, uprkos svim aktivnostima koje se odnose na borbu protiv nasilja”, objašnjava Grgić.
Ona smatra da je stepen razumijevanja u institucijama bolji nego ikad, ali da to ipak nije dovoljno. Kao najvažniji razlog neprijavljivanja nasilja navodi strah od nasilnika, od osude uže i šire porodice, nepovjerenje u institucije, ali i ekonomske razloge
“Sve vrste maltretiranja, fizičkog, psihičkog, još pogotovu kad su djeca prisutna, treba da prijaviti policiji na broj 122, na nacionalnu SOS liniju 080/111-111 ili na 069/122-291”, kategorična je naša sagovornica.
“Ovo stanje nije od juče, korijen je u porodici, djevojčice se vaspitavaju da se sklone bratu, stricu, ujaku, da kad se uda sestra mora svega da se odrekne, dok muškarcima pripada i prezime i imovina. To u korijenu mora da se mijenja. Mi, kao nevladin sektor, uz sve institucije sistema, stvarno se borimo, ali još nismo došli do tog nivoa da to riješimo na pravi način”, smatra Grgić.
Upravo mišljenja i stavovi koje dijete usvoji u porodici, ako su pogrešni, teško se mijenjaju. Kada se u srednjoj školi ili pubertetu ispolji nasilničko ponašanje, do tada je, smatra ona, osoba već formirana i potrebno je puno rada da izmijeni pogrešne obrasce u ponašanju.
“Do promjena će teško doći ako još od vrtića ne počne da se radi na tome. Zato nam se dešava vršnjačko nasilje, to su stvari koje tjeraju na razmišljanje i u čije rješavanje treba da se uključi i porodica i društvo” ukazuje naša sagovornica.
“Nas je u Crnoj Gori sramota, iako trpimo nasilje, da prijavimo sina, muža, bilo koju osobu iz bliže rodbine koja nad nama vrši nasilje, već ćutimo i trpimo da neko ne kaže nešto loše za nas. Žene se plaše mišljenja drugih ljudi, šta će neko drugi da kaže. Obično se i kaže da je žena ta koja je kriva, sve se najčešće sruši na nju”, kaže Grgić, dodajući da je NVO “Nijesi sama” tu, da ohrabri žrtve i pomogne im.
Najčešće, uz žene pate i djeca. Najgore situacije su one u kojima žene nemaju posao, jer onda bukvalno biraju između batina i beskućništva.
“One su u situaciji, nažalost, da budu beskućnici, zato ne prijavljuju nasilje. Bukvalno biraju između beskućništva i nasilja. Pri tom, očevi izbjegavaju da daju izdržavanje za djecu, rade sve što mogu samo da ne bi platili. Ipak, sada se situacija popravila, ali u mnogim slučajevima, ponavljam, žene biraju između beskućništva i nasilja. Zaludu će ona otići u Sigurnu žensku kuću ili bilo gdje, ali poslije toga, pitanje je kako će dalje”, smatra naša sagovornica, koja rješenje vidi u osnaživanju žena i djevojčica i njihovoj ekonomskoj nezavisnosti.
