„Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, biće tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom“, pisao je Albert Schweitzer, i upravo ovih nekoliko riječi čine kompletan okvir za priču koja slijedi.
Negdje otprilike u ovo vrijeme, krajem februara 2001. godine, Bar je dospio u žižu interesovanja crnogorske javnosti zbog nesvakidašnjeg iskazivanja ljubavi. Tokom noći je preko čitavih tribina gradskog stadiona osvanuo grafit: „Miljana, volim te ovoliko“. Prošlo je skoro četvrt vijeka, ali se dobro pamti.
Mlađi Barani su znali o kome se radi, stariji očekivano nisu, ali je malo ko izdržao da ne fotografiše sa barskog korzoa natpis koji je dominirao čitavim kompleksom, i na koji su, na neki svoj poseban način, Barani bili ponosni. Dolazili su novinari i snimatelji, televizijske ekipe snimale grafit kao kuriozitet, ali do glavnog aktera niko nije dolazio. Svoju ispovijest, insistirajući na anonimnosti, dao je tek nekih devet mjeseci kasnije za „Barske novine”.
„Bili smo prijatelji, dobri prijatelji, ali ja sam se smrtno zaljubio i tako je počelo ludilo koje me mjesecima pratilo. Objasnio sam joj šta osjećam prema njoj, ali ona nije htjela ni da čuje. Ja sam želio da pokažem tu svoju ljubav vidno, da i drugi znaju, pa sam prvo sa prijateljima upao preko noći u barsku Gimnaziju, gdje smo učili, i ispisao na zidu pored njene klupe mali grafit slične sadržine. Prijatelji i ja smo tako postali jedini koji su obili školu, a nisu ništa uzeli, samo dodali”, govorio je novinama autor Velikog grafita, kako su njegovo djelo nazivali.
Pričao je kako je bio odbijen na fin način, ali da to nije puno pomoglo: „Jednostavno, nisam mogao da razmišljam o odbijanju, jer sam razmišljao kako da napravim nešto što bi zasjenilo sve što je neko u Baru uradio do tada za voljenu osobu.”
I napravio je.
Grafit je ispisan preko betonskih tribina stadiona, visine pet, a dužine oko 60 metara. Stadion je tik uz gradsko šetalište, tako da je pravi podvig bio i tehnički i organizaciono izvesti poduhvat. Mogao je neko naići i prekinuti posao, moglo je doći i do greške u pisanju – jedna kockica sa tribina desno ili lijevo – i sve bi propalo. Sve je zahtijevalo gotovo nevjerovatnu preciznost.
Tako je jedne noći, uz pun mjesec, ljubavna priča dobila konkretno obličje.
„Trebao mi je veliki prostor da napišem što osjećam, a dimenzije stadiona su najbolje odgovarale. Doduše, u tom momentu sam je volio i više nego što su tribine mogle da prime slova. Dao sam prijatelju pare da kupi sedam limenki spreja, otišli smo u grad, nismo bili pijani, ni naduvani, bili smo potpuno čisti. Razmišljao sam da počnem od sredine, da bih se udaljio od kancelarija Sportskog centra, ali sam onda dodao sebi ulijevo pet metara, pa još deset, i potrefilo se, dao Bog, da sve stane“, objašnjavao je tada osamnaestogodišnji momak.
Imao je i pomoć dva druga.
„Crtali smo od 11:30 do 2:15, bila je divna noć, ali bismo se smrzli da nismo radili to što smo radili. Mnogi su mislili da smo mi nešto izračunavali, to nije istina, sve je bila stvar trenutnog osjećaja… Ja sam obilježavao crte, jedan je za mnom podebljavao, a drugi je imao zaduženje da bude tu i da ćuti. Ispostavilo se da na stadionu nije bilo stražara, ali i da je bilo, prvo bih završio grafit, pa poslije neka me biju. Radio sam bez prekida, tako da je, kad me umor slomio, jedno slovo O ispalo malo krivo. Kraja te noći slabo se sjećam, jer sam dobio trovanje sprejom i mučninu, pa sam popio tri litra mlijeka da iščistim stomak, ali glavu nisam još dugo, dugo vremena očistio. Moj drug je već sjutra ujutro slikao grafit, odmah poslije njega drugi, stigli su i novinari, i sve je krenulo u javnost, što meni nikako nije bilo drago“, govorio je autor grafita.
Ni njoj nije bilo drago.
Nije ga zvala, samo je, rekla mu je njena drugarica, bila jako, jako ljuta. Iskreno govoreći, prilično očekivano.
Ovakav smion i otvoren iskaz ljubavi nije ostao bez reakcija. Jedan crnogorski režiser uzalud je danima tragao za čovjekom čiju je ljubav smatrao „vertikalom između vjekova – od Vladimira i Kosare do današnjih dana”, ali kad je dogovoren njihov sastanak, autor grafita nije došao – nije pristao, kako je tvrdio, na umjetničku „eksploataciju” svog djela. On je, govorio je, samo htio da joj kaže koliko je voli, nije ga zanimalo da uđe u istoriju.
Grafit „Miljana, volim te ovoliko“ je skoro 15 godina stajao na tribinama stadiona, sve dok nije izblijedio od sunca. Rukovodstvo JP Sportski centar nije željelo da ga prekreči. Ljubav se poštuje, uzvraćena ili ne, odobravali su ovaj potez sportista gotovo svi u gradu.
Četvrt vijeka kasnije, oba aktera ove nesvakidašnje priče imaju svoje živote, svoje porodice… Glavni akter priče, društveno i ekološki aktivan minulih godina, na pomen svog impresivnog djela i dalje se drži stava izrečenog u „Barskim novinama” još te 2001. godine: „Ljubavi se nikada ne treba stidjeti. Ljubav je ljubav kako god da se obrne, zavisi samo kako se ispoljava i da li je uzvraćena, srećna ili nesrećna. Razlikuje se samo po tome koliko je jaka, odnosno koliko može da uništi čovjeka.”
A mi se razlikujemo i po tome što sve možemo da učinimo zbog ljubavi.
Neko napiše knjige i ne objasni ništa, a neko sve uspije da sažme u jednu rečenicu.
I poslije naslaganih godina koje mladost uvijek čine ljepšom, šašavijom i slobodnijom u odnosu na tmurnu svakodnevicu, postaje najmanje bitno da li je ljubav bila uzvraćena ili ne. Postojala je, i tragovi su za njom ostali.
