Toplu, ljudsku priču koju vam prenosimo čuli smo od Andrije Stankovića, čija porodica preko stotinu godina živi u Tombi, nedaleko od Stare masline. Pamti je iz djetinjstva, isto kao i potomci njegovih komšija, Mićkovića i Metovića, o kojima priča i govori.
„Rade Sava Mićković je imao tri kćerke. One nijesu imale brata, ali su mog pokojnog brata i mene smatrale kao rođenu braću. Ovo što ću da kažem, što znam iz priče, isto su čuli najmlađa Radova ćerka, kao i unuk Beća Metovića, koji je živio u Menke. Zvali su ga Bećo Livar, jer potiču iz sela Livari. Mi smo praktično prve komšije. Imali su kuću i imovinu koju su obrađivali i držali stoku“, započinje priču Andrija.
„Mogu da pretpostavim da je bila 1916. godina. Došao je Bećo predveče da namiri stoku. Kad je stigao na Mirovicu, naišao je na ženu sa dvoje maloljetne djece, koja je vodila kravu pokrivenu jorganom i nosila jednu kantu u rukama. Pitao je: ‘Jadna ženo, znaš li đe ćeš?’ Odgovorila je da ne zna, a Bećo je pozvao da pođe za njim, do kuće gdje je držao stoku, smjestio je, i tu su oni živjeli nekoliko godina. Dvije godine kasnije, Mitra je oboljela od španske groznice i krenula je da izvrši samoubistvo. Stavila je bila konop na jednu krušku ispred kuće i namakla sebi omču oko vrata, da skrati muke. Naišla je Bećova žena i spasila je, skinula je sa konopa. Njeno starije dijete od 12-13 godina već je bilo dato jednoj porodici, da ga drži, praktično, da joj olakšaju. Ne znam do koje godine su tu živjeli, poslije su prešli u kuću Stanišića, koja je isto blizu, jer je već bio stasao stariji sin, koji je radio na temeljima Biskupade kao maloljetnik. Oženio se Milicom Čarapić iz Dobre Vode. Negdje tridesetih godina kupio je plac gdje su moji bili, u Tombi, počeo je da gradi kuću i formirao porodicu. Imao je tri ćerke, najstarija i najmlađa su umrle, srednja, koja je 1934. godište je živa. Živi u Ulcinju“, objašnjava naš sagovornik.
Dodaje da se Mitre sjeća, umrla je 1957. godine, u 85. godini života.
„Oni su iz Kuča. Kralj Nikola je mobilisao Kuče za odbranu od Austrougara. Tada je poginuo njen muž. Nije imala uslova da živi tamo i preko njenog brata od ujaka, koji se prezivao Đerković, uspjela je na Virpazaru da prođe austrijsku kontrolu i da se obre na Mirovici i to sa dvoje male djece. Na Mirovici, kod Stare masline“, prisjeća se on.
„Stigao sam do poznih godina i često razmišljam o tom gestu, nije se pitalo ni ko je, ni što je, ni zašto, no je li nevolja“, podsjeća Stanković, koji je želio da ovaj ljudski gest njegovih komšija ostane zapamćen.
