U Galeriji „Velimir A. Leković“ večeras je predstavljena knjiga Dragane Erjavšek „Ispod glasa“. Sa njom je o ovom izdanju „Fokalizatora“ razgovarala Sanja Vojinović.
Ona je istakla da Erjavšek otkriva svijet „običnih, malih ljudi o kojima nerado govorimo“.
Autorka je da je naslov odabrala jer „niko glasno ne govori o tim temama“.
„U stvari, sad više i govore, poneko se i angažovao na teme o kojima pišem, kao što su postporođajna depresija, netolerancija, vršnjačko nasilje i slično. Pogotovo teme koje se tiču žena i njihovih stanja, one su baš gažene i zaobilažene svih ovih godina, do nedavno. Ispod glasa je i jedna lijepa metafora. Ja imam te faze kad samo tiho radim na nečemu. Nekako se poklopilo, u vrijeme kad sam je zaključivala slušala sam Olivera Dragojevića ‘Piva klapa šoto voće’. Sasvim mi je lijepo legla kao naslov knjige jer suštinski pokriva atmosferu tihog odabira tema, govorenja o njima, potrebe da se to odradi diskretno, da bi se što lakše uvuklo u čitaoca“, kazala je Erjavšek.
Vojinović je apostrofirala da je Goran Radojičić u Fokalizatoru napisao da su njeni likovi slični Lesovim ljudima-sjenkama.
„Da, to je jako lijep prikaz bio. Na prošloj promociji sam govorila da je samo Sarajevo govorilo o mojoj knjizi, a onda je u međuvremenu došao i Goran i uporedio me sa Vladislavom Petkovićem Disom i to s Lesovim ljudima-sjenkama. Stvarno prolazimo mimo takvih ljudi, ne obaziremo se na tuđe probleme zato što živimo u takvoj državi gdje stalno imamo svoje probleme. Dok riješimo svoje, imamo problem da se obazremo na druge“, ističe Erjavšek.
Iako se trudi da bude optimista, kaže, nagledala se tragičnih priča, a za knjigu je izabrala priče „koje su je stvarno zgazile“. Neke su nastale na temelju stvarnih događaja.
„Ovo je divna knjiga, sjajna u svakom pogledu. Kada se pogleda sa teorijskog stanovišta, to je pregršt različitih teorijskih analiza“, istakla je Vojinović, dodajući da je knjiga laka za čitanje, ali „ostavlja utisak gorčine, jer ne možete da se saživite sa likovima koji su na stranicama knjige.“
Na pitanje što je najviše uticalo na njen rad, Erjavšek objašnjava: „Prvo sam bila Jugoslovenka pa sve ostalo. Što se tiče pisanja, tu su uticaji koji su bili dominantni: Radovan Zogović i Miroslav Krleža, pa sve ostalo. Ženske autore nisam čitala tako intenzivno do unazad sedam-osam godina, kad su se pojavile stvarno vrhunske autorke i kod nas u Crnoj Gori, počevši od Tijane Rakočević, a gore u Hrvatskoj jedna strašna struja, Marija Andrijašević, koja me je potpuno definisala kao autorku. Kad sam pročitala njenu zbirku ‘Davide, vidi što su mi uradili’ odlučila sam da ću da se vratim ponovo pisanju jer je tome prethodila jedna ogromna pauza. Tu su Lidija Deduš, Monika Herceg koje mijenjaju način na koji se govori o stvarima, potpuno su otvorene. Moram reći da u posljednjih dvije godine pasionirano čitam nešto što su u stanju neke moje koleginice da nazovu lakom literaturom, a to je Sali Runi, Irkinja koja me fascinira lakoćom kojom uvlači ljude u priču. Žena je koja može da ni iz čega stvori cijeli dijalog. To me je fasciniralo, sad sam pod njihovim ‘mađijama’ pa da vidimo gdje će to da me odvede“, kazala je.
Prisjetila se i početka svog književnog rada.
„Gospodin Željko Milović je imao jedno udruženje, ‘Ars Antibari’. Htjela sam da budem dio tog udruženja, već sam pisala prvu poeziju. Barani su tada bili nevjerovatno produktivni i bilo je lijepo u ovoj sredini stvarati nešto“, objasnila je ona.
U želji da postane član, umjesto traženih pet pjesama, poslala je cijelu knjigu. Poslije dva mjeseca, izdata je prva njena knjiga.
„Uz jednu, baš dobru, ekipu, postala sam zvanično pjesnikinja. A nisam imala neku namjeru da bude to nešto više. Samo sam više voljela da pišem poeziju, nego da učim biologiju u to vrijeme, jer sam bila prvi srednje“, prisjeća se ona.
Erjavšek smatra da crnogorska književna scena ima kvalitetnih autora. Podsjeća da je knjiga najjeftinija zabava „čvrsto pakovanje koje može da se rabi ili pozajmi“.
Knjiga je, konstatuje, teška i turobna, ali nigdje nema nikakvog zla.
„Ima kajanja. Zlo se može zaboraviti, svi imamo moć samokontrole i samosanacije. Ne znam jesu li zli ili nisu, neki su se baš lijepo pokajali“ objašnjava ona.
Dragana Erjavšek (Rukavina) je barskoj književnoj publici poznata je još iz srednjoškolskih dana, kada je objavila dvije zbirke poezije („Horizontala preko bola“ 1996. i dvije godine kasnije „Vertikala bola“). Autorka je romana „Otvorena knjiga“ i zbirke književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“. Prevela je monografiju „Bar, grad feniks“ Maksima Lutovca i „Ženska mistika“ Beti Fridan. Dobitnica je nagrada „Queer Montenegro“ i „Zavičajne staze“. Bila je selektorka književnog programa 37. Barskog ljetopisa. Magistrandkinja je na Odsjeku za crnogorsku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Zapošljena je u Matici Crnogorskoj, Poeziju i prozu objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima, a književne prikaze je objavljivala u dnevnom listu „Pobjeda“ kad je radila kao novinarka. Uredila je nekoliko desetina knjiga objavljenih u Crnoj Gori i Srbiji, a njena djela prevođena su na engleski i njemački jezik. Član je redakcije Fokalizatora, časopisa za književnost i kulturu.
