Senka Rastoder, politikološkinja, godinama i decenijama bila je prepoznatljiva kao izuzetno predana sindikalna i građanska aktivistkinja, članica nekadašnje NVO „SOS za žene i djecu žrtve nasilja“, piše poeziju i prozu, a poslednjih godina posvetila se još jednoj humanoj i plemenitoj misiji – brizi o napuštenim životinjama. Trenutno je u svom domu udomila pet pasa i isto toliko mačaka, a troje štenadi, koje je pronašla na ulici, odnjegovala i izliječila, pokloniće onima koji su spremni da brinu o njima.
Za Radio Bar i Bar Info, razgovarali smo o sve izraženijoj potrebi za kućnim ljubimcima, ljubavi koju pružaju i pozitivnim efektima druženja i brige o životinjama na emocionalni i karakterni razvoj, naročito kod djece. Govorila je i o tome kada se kod nje probudila ljubav, ne samo prema mačkama i psima, već i koliko je važno vratiti se kontaktu i adekvatnom odnosu prema životinjama, prirodi, ali i ljudima, u vremenima kada društvo pokazuje drugačije navike i novo, ne baš tako lijepo lice. Takođe, čuli smo i što je njena preokupacija kada je riječ o knjizi i pisanju, kojima je u kontinuitetu posvećena još od rane mladosti.
RB/BI: Gdje su korjeni tvoje ljubavi prema životinjama?
Rastoder: Moram, prije svega, reći da mi je ova tema izuzetno zanimljiva i nisam čula da je neko obrađivao na ovakav način. Na tome sam zahvalna u ime dobrobiti životinja. Ljubav prema njima, ali i prema čovjeku, ljubav prema planeti uopšte, obaveza je svih nas, jer ljudsko biće je tu i kao čuvar prirode, ali i svih drugih bića, posebno onih koji zavise od nas i kojima je potrebna naša pomoć. Ljubav prema životinjama potiče iz djetinjstva. Živjeli smo u Polju, gdje su moja porodica, ali i komšije, imali mnogo mačaka, pasa, kokošaka, pilića, jagnjadi. Sjećam se kako sam tri dana preplakala, zatvorena u sobi, kada je voz udario u troje jarića. I danas ih vidim pred očima, gotovo pola vijeka kasnije. Nama, djeci u barskom Polju, bilo je potpuno prirodno da životinje žive u dvorištu i da brinemo o njima. Ustajali smo u ranu zoru kako bismo nahranili kravu ili kokoške, a sate i sate provodili u igri sa njima. Bilo je to neko drugo vrijeme.
RB/BI: Danas su djeca, u većini slučajeva, uskraćena za direktan kontakt sa prirodom i životinjama. Koliko su zbog toga hendikepirana, između ostalog, i kada je riječ o zdravom emocionalnom i karakternom razvoju?
Rastoder: To je izuzetno važno. Polje je bilo prelijepo naselje, nenarušeno urbanizacijom i betonizacijom. Rado se sjećam trčanja po livadama, valjanja po zemlji, gledanja u plavo nebo, sunce, more… Imali smo nešto čega su današnje generacije uskraćene, ili bar većina djece. U takvom okruženju i ambijentu bilo je prirodno voljeti životinje. Još u ranom djetinjstvu naučili smo da ljubav podrazumijeva brigu, posvećenost, obavezu… Veza s prirodom i životinjama je iskonska, pitanje je samo koliko je neko sklon da to otkrije, njeguje i nauči svoje dijete da ih voli. Često sam u prilici čuti roditelje koji djeci govore: „Bježi od psa“, „Pazi se mačke, može te ogrebati“ – to je veoma pogrešno. Strah je negativna emocija, a na taj način djeca gube empatiju prema životinjama i drugim živim bićima. Nismo mi jedina živa bića na ovoj planeti, i s pažnjom moramo se odnositi prema svima. Nedavno sam slušala na televiziji psihološkinju koja je, povodom ranjavanja jednog mladića, govorila o nedostatku empatije kod mladih generacija. Tehnologija i urbanizacija su uzeli danak, ali ne treba samo u njima tražiti krivca. Imam pet pasa i mačaka u kući, o kojima brinem. Sve sam ih pronašla na ulici, gdje su ostavljeni voljom čovjeka, što znači da su napušteni.
RB/BI: Ponekad je strah opravdan, jer se često dešavaju ujedi pasa lutalica, zar ne?
Rastoder: Sve te životinje su, ponavljam, na ulici voljom ljudi. Ne treba ispoljavati strah niti ih maltretirati, jer su one veoma osjetljive na naše emocije i prepoznaju ih. Ne možemo a da se ne rastužimo kada sjedimo u toploj kući ili kancelariji, a one su napolju, na hladnoći, gladne i žedne. Moj stav je da ne moramo brinuti o njima, ali ne smijemo ih maltretirati. Dešava se, imamo i takvih slučajeva, da neko namjerno isprovocira ujed kako bi dobio materijalnu odštetu od opštine. Raduje me što se dolaskom Rusa u Bar mijenja odnos prema životinjama. Oni imaju posebno blagonaklon odnos i mnogo pažnje i ljubavi posvećuju životinjama. Lijep je osjećaj kada šetate svog psa, naiđete na puno ljudi koji to isto čine, osmjehnu vam se toplo, razmijenite nekoliko riječi s nekim koga i ne poznajete, ali su vas te životinje približile. Lijepa je ta spona koja se stvori. U mom komšiluku, jedna Ruskinja brine o čak 50 mačaka, i ne nailazi uvijek na razumijevanje kod ljudi.
RB/BI: Jednog od tvojih pasa, kada je nestao, dugo si tražila i, napokon, našla. Kako?
Rastoder: Imala sam psa Deu koju su mi ukrali sa sedam mjeseci. Tražila sam je cijelu godinu i pronašla. Dea je u stanju satima da me čeka na kapiji. Redovno je trčala za mojim kolima kada idem na posao. Dešava se da stigne sama do moje kancelarije, ne mogu vam opisati koliko je srećna kada se vratim kući sa posla. Taj pogled, ta radost, oči i izraz lica – nemoguće je opisati i preslikati. Kada sam bila teško bolesna, nakon veoma komplikovanih operacija, moje mačke su mi olakšavale bol. Znale su tačno da legnu na mjesta koja me bole, gdje su ožiljci od hirurških zahvata. Za mačke je i naučno dokazano da imaju pozitivan uticaj na ljudsko zdravlje. Za pse je neoborivo tačno da su vjerni i posvećeni. Nažalost, skloni smo da životinjama pripisujemo razne osobine, a u suštini ih veoma malo poznajemo. Na primjer, mačku često opisuju kao lukavu, a ona je samo veoma inteligentna životinja koja pokušava da se snađe i opstane napolju.
RB/BI: O vjernosti i ljubavi psa svjedoči i najnoviji primjer sa Cetinja – pas koji na ogradi čeka ubijene dječake, dostojanstveno, sa neizmjernom tugom. Ta slika je obišla region i izazvala ogromne simpatije. Kako si je ti doživjela?
Rastoder: To je tragedija koja nas je sve užasnula, posebno zbog djece. Njihov pas je izazvao suze kod mene, uvjerena sam i kod mnogih drugih. Svaki put kada sam ga pogledala, osjećala sam isto. Podsjetio me na film “Hachiko”, koji sam gledala pet puta i pet puta plakala. To je ono što sam pokušala da vam objasnim na početku razgovora – koliko je velika ljubav životinja prema nama. Mislim da se jedino može uporediti sa ljubavlju roditelja prema djeci. Ima jedna istina koju stalno ističem – nijedan pas, nijedna mačka nisu izazvale nijedan sukob, rat, nisu ostavile dijete pored kontejnera, nisu učinile mnoge druge ružne stvari koje čini čovjek, što znači da je lako prevazići predrasude o životinjama, samo ako to hoćemo i želimo.
RB/BI: Napraviću i jednu digresiju – taj pas nam je očitao još jednu lekciju – on nije lajao, nije skakao, izražavao je bol mirno, dostojanstveno, i čekao, za razliku od nas, koji smo neposredno poslije tragedije, započeli pravi rat na društvenim mrežama, pisali neprimjerene komentare, tražili krivca, a svi smo krivi. Slažete li se sa time, i to ne od danas, juče, nego u jednom dugom periodu od kada smo počeli da gubimo ljudsko lice, živjeći u nestabilnom i nesigurnom društvu ?
Rastoder: Apsolutno. I, još nešto. On osjeća da dječaci više nikada neće doći, zato je toliko tužan, ali i dalje čeka. To je odanost, to je bol i tuga, nemjerljiva. Apelujem da svi malo više obratimo pažnju na svakog psa, i lutalice, na njihove oči, u njima ćemo sve vidjeti.
RB/BI: Nedavno ste objavili da tražite porodicu koja će udomiti tri psa. Očekujete li da će se neko javiti?
Rastoder: Nadam se. Kao što sam već rekla, brinem o pet mačaka i pasa. I o ovima koje poklanjam brinula sam, vodila ih kod veterinara jer su bili bolesni. Našla sam ih na ulici, i moram naglasiti da nikada ne kupujem pse, naravno, ni ne prodajem, već uzimam one napuštene i trudim se da im pružim svu potrebnu njegu. Sada, kada su izliječeni i odnjegovani, želim da pronađu dom, jer uz deset mojih ljubimaca, ni fizički ni materijalno ne mogu svima da se posvetim na pravi način, a želim da i dalje imaju njegu i da o njima neko brine. Biću neizmjerno srećna kada im nađem porodicu.
RB/BI: Danas mnogo porodica i djece odlučuje da ima kućne ljubimce. Je li to jedna vrsta kompenzacije za ono što smo izgubili?
Rastoder: Danas su ljudi postali mnogo usamljeni, i to je jedan vid okretanja prema prirodi i našem suštinskom biću. Ljudi imaju potrebu za ljubavlju i bliskošću, a tu emociju koju dobijamo od životinja, rijetko pružaju jedni drugima. Često nas ljudi povrijede. To nećemo doživjeti od naših kućnih ljubimaca. Oni nas ne osuđuju, ne kritikuju, prihvataju nas takvima kakvi jesmo. Ne napadaju nas, ne osjećamo potrebu da stalno nešto dokazujemo, da se pravdamo, da li nas je neko pogrešno razumio, nema tog grča i nelagode. Oni ne kriju ljubav, dok je sve više ljudi koji danas skrivaju svoje emocije. Ljudska bića su počela kriti svoja osjećanja, neki ljudi čak nisu ni u dodiru sa svojim emocijama i suštinskim potrebama. Profit je postao Bog.
RB/BI: Ljudi jesu usamljeni i otuđeni. Savremeno doba donijelo je drugačije navike, vraćamo se na to da su životinje postale ne samo kompenzacija za emocionalne praznine, već, čini se, nešto možemo i da naučimo od njih?
Rastoder: Čovjek je počeo da se otuđuje, ne samo od drugih ljudi, već i od samog sebe. Dok sam studirala u Beogradu, bilo mi je vrlo neobično da prvi komšija ne nazove “dobro jutro” ili “dobar dan” onom drugom, da ne govorim koliko sam bila zaprepaštena kada je u autobusu neko pao u nesvijest, a niko nije prišao da mu pomogne. Bila sam užasnuta, zgranuta, to mi je bilo nepojmljivo. Osjećala sam zadovoljstvo što potičem iz malog grada i što kod nas nije tako. Međutim, i mi sve više ličimo na surovi svijet, vrijeme i savremeno doba pokazuju neko drugo lice. Gradovi se šire, a ljudi se sve manje druže. Ljepša mije šetati pored mora sa mojim psima, nego ljudima u okolnim kafićima, koji sjede, bulje u telefon, bez ikakvih emocija, i niko ni sa kim ne razgovara.
RB/BI: Da rezimiramo, kako se odnositi prema životinjama?
Rastoder: Jednostavna je poruka. Mislim da je ljubav nešto što će spasiti planetu i čovječanstvo. Životinje su bića, kao i mi, samo mi mislimo da smo najvažniji. Tu je problem. Čovjek će jednog dana, sa evolucijom svijesti, shvatiti da ima odgovornost na ovoj planeti – prema planeti i svim živim bićima.
RB/BI: U ovom razgovoru stavili smo akcenat na životinje, ali ne mogu da ne pomenem kulturu, umjetnost, pisanje, knjige, kojima si, takođe, posvećena. Da li je nešto novo na pomolu?
Rastoder: Pripremam novu knjigu priča. Jednostavno, knjige su sastavni dio mene, ne samo kada je riječ o stvaralaštvu, već mnogo volim da čitam. Jedno je povezano sa drugim. Najljepši odnos sa sobom imam kada pišem, tada sam najbliža sebi. Umjetnost je imanentna čovjeku, a za mene je umjetnik i dobar keramičar, koji sjajno radi svoj posao. Umjetnost je i u predivnom drvetu, svugdje u našem okruženju. Volim riječ i pokušavam riječima da izrazim nešto što je unutar mene.
RB/BI: Čime se bavi tvoja nova knjiga priča?
Rastoder: Teme su neobične, jer volim da se bavim tabu tematikom. Recimo, jedan od radnih naslova je “Zaleđena zemlja”, o patrijarhatu u Crnoj Gori, kao dvoglavom maču. To je nešto što me intrigira od malih nogu. Mislim da je kod nas, u Crnoj Gori, patrijarhat još uvijek veoma živ i jak, bez obzira koliko su žene osvojile nekakav prostor. Ali patrijarhat nije samo odnos prema ženi, nego su njegovi korijeni mnogo dublji, pa imamo konstantnu matricu – čojstvo, junaštvo, veličanje majke. U stvarnosti, imamo potpuno drugačiji odnos prema ženi i ženskoj djeci. Pričam i pritom mislim na prostor Bihora, odakle potičem, ali ni Bar ni cijela Crna Gora nisu daleko odmakli od tog i takvog patrijarhata. To je izraženo, evo da zađem i u prostor sindikalizma, kod zaposlenja i tretmana žene u radnom odnosu. Lako je dokazati da su žene manje plaćene, da ih ima manje na rukovodećim mjestima, da lakše ostaju bez posla. Meni je uvredljiva i kvota za žene u politici. Na nivou svjetskih demokratija je odnos 50:50 posto, između muškaraca i žena, kada je riječ o političkom djelovanju. Oko ženske ljepote stvorila se ogromna industrija koja crpi veliki profit. Ako ćemo da budemo pošteni, moramo zaključiti da je to ogledalo suprotnog pola, a žene su to prihvatile. Ili neke nisu. Patrijarhat ima i drugu stranu, a to je tradicija, koja u biti ima pozitivne i negativne aspekte. Mi se u Crnoj Gori vraćamo unazad, kao da se inatimo jedni drugima. Sada su svi u vjeri, silno zainteresovani za svoje porijeklo i vjeroispovijest. Mi smo, kao djeca, i neke prethodne generacije, bili mnogo srećniji, bez obzira što nismo znali koje su vjere ili nacije naše prve komšije. Mislim da zbog toga, uopšte, nismo bili hendikepirani. Do fakulteta nisam, a vjerujem ni mnogi drugi, razmišljala o tome, sve dok nisu stigle burne devedesete. Ima puno zanimljivih tema kojima se bavim u novoj knjizi, patrijarhat je samo jedna od njih. To su priče koje su autentične. U jednoj se osvrćem na oboljele od kancera i na sve ono sa čime se suočavaju. Još u Crnoj Gori koristimo termin “razbolio se od onog najgoreg”, još nećemo da izgovorimo punim imenom što je to, da li ikada razmišljamo kako je tim ljudima, kako se nose sa teškom bolešću, i oni oko njih. Ta tema mi je veoma interesantna, kao i, u tom kontekstu, odnos javnog zdravstv
RB/BI: O kojima bi trebalo govoriti, pisati i mijenjati stvari, je li tako?
Rastoder: Naravno, guranjem stvari pod tepih, problem se samo usložnjavaju i problematizuju još više.
RB/BI: Vidimo se kada izađe knjiga, puno uspjeha i hvala na razgovoru.
