Gošća Radio Bara bila je Ivana Žigon, prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu od 1999. godine, pisac, scenarista, reditelj, predsjednica Društva srpsko – ruskog prijateljstva, osnivač i umjetnička direktorka Recitatorsko – pjevačkog ansambla “Kosovski božuri”, dobitnica brojnih nagrada za umjetnički i humanitarni rad, kćerka nekadašnjih najvećih bardova jugoslovenskog glumišta Jelene i Steva Žigona. Kuriozitet je da su njeni roditelji, izvanredni intelektualci, persone specifične i ostvarene na brojnim poljima, 4.000 knjiga poezije koju su govorili, sa potpisima pjesnika, poklonili Muzeju u Beogradu.
Razgovarali smo o njima, Ivaninim umjetničkim i životnim preokupacijama, vezanosti za Crnu Goru i pretke, jer je Ivanina majka Jelena praunuka đenerala Mitra Martinovića i kćerka Vjere Martinović, bliske srodnice kraljevske porodice Petrović.
RB/BI: Barska publika nije imala priliku dugo da Vas vidi i čuje. U Baru ste nakratko zbog učestvovanja na poetskoj večeri povodom Svetog Trifuna i Svetog Valentina, kada ćete govoriti poeziju Igora Remsa. Razgovaraćemo o Vašim trenutnim, i unazad više godina, preokupacijama i angažmanima, ali da se, upravo zbog toga što niste često naša gošća, podsjetimo i vratimo na početke, kada ste osvojili brojnu publiku igrajući uloge najvećih junakinja svjetske literature – lejdi Magbet, Čehovljevu Ninu, Geteovu Lepu Helenu, Nastasju Filipovnu, Dezdemonu, gđu Juliju, našu Koštanu i brojne druge. Nakon toga, povukli ste se iz pozorišta i javnog života, kako, zašto?
Žigon: Često smo mi, umjetnici, provodnici nekog višeg smisla. Ne mislim da je sve ono što mi se dešavalo poslije toga bilo slučajno. Nije bila u pitanju samo teška bolest kroz koju sam prolazila, operacije i liječenja, već moja duša nije mogla da preboli prelazak iz jednog vremena, u kojem se umjetnost cijenila, u drugo, u kojem postaje obezvrijeđena. Dakle, one vrijednosti koje mi poštujemo, ipak, su naš kompas kroz život. Ako su te vrijednosti degradirane, ako ih nosiš i braniš cijelim svojim bićem, onda si i ti obezvrijeđen. Ja sam to doživljavala i na primjerima mog oca i majke, čija mi je degradacija, bila mnogo teža nego moja. Gledala sam pred sobom Stevu Žigona koji je mogao bilo gdje u svijetu da bude prvak bilo kojeg pozorišta, ali mu to neki prosječnjaci kod nas nisu dali. Ono što ću Vam reći, sigurno će Vas šokirati, to niko ne zna, dok ja to ne kažem. On je 2005. godine otišao sa ovog svijeta, a poslednju ulogu u pozorištu dobio je 1971. godine. To su trideset i četiri godine njegovog najvišeg dometa (on je tada govorio “Ja možda više i nisam glumac, sada toliko toga znam kao reditelj i profesor, i možda bi najprije trebalo da to pokažem drugima“) ali, nisu mu dali ni da bude profesor. Slično je bilo i sa mojom majkom. Bila je suviše lijepa da joj ne bi zavidjeli, i nisu joj to opraštali, niti mog tatu, a onda sam došla ja, pa ni meni nisu opraštali ni njih dvoje, niti moje ideale. Iskreno da Vam kažem, kada čovjek prođe sve i pogleda unazad, u principu, trebalo bi da bude srećan – prvo, ukoliko je živ i koliko-toliko zdrav, i ako je imao tako duboko iskustvo kao ja, jer ostati vjeran umjetnosti i idealima je vrlo težak posao. Kada smo kod Igora Remsa, vrhunskog pjesnika, možda je upravo tajna što ga nema mnogo, u tome što je ostao vjeran nekim vrijednostima, nasuprot vladajućoj matrici da moraš da se “guraš” i da se ponašaš na krajnje neumjetnički način, da bi stigao u žižu javnosti. Ne kažem da u životu nisam umjela da se guram, i te kako sam to znala, ali samo na onim mjestima na kojima se branilo nešto što je za mene sveto. Tada sam, možda, bila agresivna i prkosna. Uradila sam mnoge muzičko – scenske spektakle, kada smo ih prikazivali Sava centar je bio pun, imala sam i svoj koncert, ali malo medija je to objavljivalo. Kao da neka tišina prekrije sve što sam radila, kao da je to tajna, a umjetnost jeste tajna. Na mom koncertu, 2010 – 2011, gošća mi je bila Svetlana Bojković, svi su se, pa i ona, plašili da će Sava centar biti prazan, a volšebnim načinom bio je pun. Tada mi je, oduševljena i iznenađena, kazala da mora o tome da priča svima, da ne može da vjeruje da je dvorana, bez ikakve reklame, bila puna. To je bilo prije kovida, u vremenu kada je čovjek, još uvijek, bio slobodan od mnogih zahtjeva, dok je još “gorjelo”, dok je žižak još vidljivo treperio. Imala sam svoju vjernu publiku, i danas je imam gdje god da odem, ostvarila se ta međusobna ljubav, možda zato što je nikada nisam iznevjerila. Jesam iznevjerila svoj odnos prema umjetnosti na početku karijere, i zato sam ljuta na mamu i tatu, što me nisu spriječili da igram u nekom filmu koji nije zadovoljavajućeg kvaliteta. Nakon bolesti, to mi se više nikada nije desilo. Tada sam shvatila do kraja, da je vrijednost nešto što je osnova života.
RB/BI: Rekli ste da ste stradali zbog ideala, koji su Vaši snovi i ideali ?
Žigon: Ne bih voljela da zađemo na teren politike, kada sam već ovako lijepim povodom u Baru, i kada je kod vas u Radio Baru ovako lijepo i prijatno, jer se kod nas, nažalost, sve završava na tom polju. To su, u stvari, neke suštinske vrijednosti koje su me nosile. Nikada nisam bila član niti jedne partije, što je, smatram veliki kvalitet u današnjem svijetu, za razliku od mnogih glumaca koji jesu, a koji su mene optuživali da se bavim politikom. Ne, ja sam bila sa svojim narodom na mostovima, kada su bombardovani, bila sam sa djecom na Kosovu i Metohiji, kada su maltretirana… Kao što branim svaku vrijednost na sceni, smatrala sam da bi bilo licemjerno da to ne radim i u životu.
RB/BI: Niste bili član niti jedne partije, iako su vam to često pripisivali. Može li se umjetnik, uopšte, ukalupiti na taj način, omeđiti, a Vaša cijela porodica je umjetnička – od roditelja, čuvenih glumačkih veličina ondašnje Jugoslavije, Vas, do brata Nikole koji je slikar?
Žigon: Moj tata je govorio da je kod nas svaki čovjek predsjednik Republike, svako ima neku svoju mjeru i svako misli da može da kreira neke važne stvari i da sudi o ljudima. Ne mislim da sam ja nešto posebno, ali obično sude onima koji postižu velike uspjehe, koji se izdvajaju. Njih pokušavaju da karakterizuju i omeđe svojim mjerama. Nažalost, ili na sreću, umjetnik ne može takvim mjerama i aršinima da se sagleda. Imam sreću da kada odem vani, ljudi mi vjeruju, cijene ono što stvaram, kao i moj minuli rad. U Baru sam povodom Dana ljubavi i upravo sam u jednoj mojoj knjizi napisala da će glumci jednoga dana učiti ljude što je to izgubljena ljubav. To sam pisala devedeset i neke godine. Mislila sam da je to neko daleko vrijeme, u kojem će jednoga dana kada se izgubi pojam ljubavi ili bilo kojeg drugog osjećanja, glumci biti ključni. Međutim, došla je epoha kovida i nastupilo je to vrijeme, mnogo brže nego što sam ja to promišljala. Jednostavno, u svemu što sam radila, vodili su me stihovi i poezija, koja je osnov umjetnosti, poetike, ljubavi prema vrijednosti, prema ljudskom biću. Ali, ono što je najljepše, čini mi se, tek nam sleduje. U ovoj epohi potpunog raspadanja sistema vrijednosti, ono što je najljepše jeste ta slutnja da će se ona sastaviti, da će se zaokružiti, jer bez toga čovjek neće moći, osjećaće se kao da mu je neko uzeo vazduh. Zašto su svuda demonstracije i zašto one mogu da uspiju – samo zato što čovjek ima taj unutrašnji krik koji nema nikakve veze sa politikom, suštinski. Čovjek ima krik i potrebu da se poveže sa onim drugim. Taj krik se sada obistinjuje i ja želim da se svi zagrlimo, da budemo dobri, bolji, da budemo zajedno, da se ne razdvajamo i ne postanemo arhipelag. Eto, to je bila moja ideja uvijek, samo to. Ja sam štitila svaku svoju junakinju na sceni, zarazila sam se time u pozorištu još kada sam bila veoma mala. Imala sam potrebu i kao veoma bolesna i slaba, da štitim neke vrijednosti koje su ugrožene. E, sada što su te vrijednosti bile bombastično velike, kao Kosovo i Metohija, ili Rusija, a to je nekome smetalo, to je drugi problem. Moja majka, kao potomak velikog crnogorskog junaka, često je govorila poeziju kosovskog ciklusa. Sve je to oblikovalo moju prirodu i ja nisam imala pravo da ćutim.
RB/BI: Autorka ste “Bijelih ždralova”, jednog od Vaših spektakala posvećenog veteranima Drugog svjetskog rata, bavili se i Velikim ratom, Njegošem i brojnim drugim temama. Da li upravo zbog toga?
Žigon: Radila sam te spektakle koji su štitili sjećanje, kako ne bi pali u zaborav,Prvi i Drugi svjetski rat, i Njegoša, kada je to trebalo. Onda kada sam obrađivala Desanku Maksimović, rekli su mi kako sada, nakon tih istorijskih tema, pjesnikinja? Da, odgovorila sam, sada štitim ljubav, zar ne vidite da se ljubav iskorjenjuje. Da li će neko i za to da me osudi, politički? Dakle, ponavljam, uvijek sam branila ono što je ugroženo, pa što bude biće, a biće dobro, mora, zato što smo toliko pošli stranputicom, da ćemo morati svi jednog dana da se zagrlimo i tražimo spas jedni u drugima. To će biti na kraju predstave (smijeh).
RB/BI: Branili ste i antifašističku ideju, u projektu “Bijeli ždralovi”, je li tako?
Žigon: Apsolutno. To je neki moj dar koji su mi predali roditelji, nisu me učili. Na primjer, puno sam se družila sa Mihalkovim, koji mi je jednom kazao kako mu je njegova majka govorila “uvijek gledaj što drugi rade i ti nemoj to da radiš”. Moji roditelji mi to nisu govorili, ali su mi prenijeli to da je gluma borba za čovjeka. Ona je dužna da bude, na neki način, avangarda, da ide ispred vremena. Sada je, hvala Bogu, na višem stupnju ta svijest i poštovanje sjećanja. U Srbiji se slave mnogi datumi i njeguje sjećanje na heroje. Ja sam prva pokrenula obilježavanje 9. maja, ne samo u Srbiji, već i u Evropi. Uradila sam to upravo sa spektaklom “Bijeli ždralovi” u kojem je glavnu ulogu igrala Jelena Tomašević. Nastupili si i operski pjevači, a fašiste su glumili hip hoperi. Dio spektakla bio je i moderan ples, a igrači su se pojavili u starkama, noseći sve naše divne nacionalne nošnje, ne samo srpsku, naravno. Te strašne ratove obradila sam na umjetnički način. Na primjer, u programu posvećenom Prvom svjetskom ratu, kreirala sam scenu Kolubarske bitke, u kojoj se bore jedan valcer i moravac. Moravac je svojom vitalnošću odnio pobjedu, ali nisam se bavila samo tom bitkom. Pisala sam i o oru, guslama, pozorištu. Tata je jednom rekao da je ljubomoran na to što je Dobrica Ćosić, čitajući moj traktat o pozorištu, kazao: “Ovo je najumnije što je napisano o pozorištu na srpskom jeziku”. Međutim, nisam imala potrebu da tu knjigu prodajem, i ostalo je sve što je u njoj napisano kao neka vrsta tajne.
RB/BI: Vaš otac, poznat, ne samo ga vrstan glumac, već i kao veoma obrazovan i lucidan, rekao je u jednom intervjuu, toplo i s ljubavlju, kao što to mogu samo očevi o kćerkama, kada su ga pitali da li u nekome vidi svog nasljednika: “Da, vidim, to može biti samo Ivana Žigon”. Kako to doživljavate?
Žigon: Jeste, on je bio mnogo srećan što me je imao, što mi je važno, naročito sa aspekta njegovog razočaranja u pozorište i kako funkcionišu mnoge stvari. Uspjela sam da njegovu predstavu “Idiot” ponovo postavim na scenu, zahvaljujući tome što sam na čelu Društva srpsko – ruskog prijateljstva. Ta predstava koju je on režirao i koja je njemu bila veoma važna, i danas živi. Nisam uspjela da oživim druge njegove projekte, ali mislim da će me u budućnosti i te kako tražiti kada shvate da su se našli u slijepoj ulici. Nikako da postanu svjesni da se teatar, koji više sam ne vjeruje u sebe, našao u toj slijepoj ulici i da traži nove forme, kao kad žena želi da, tražeći novu sebe, promijeni boju kose na milion načina, a onda shvati da je prvobitna bila ona prava. Ne možemo da promijenimo svoj DNK, a to je pokušalo pozorište da učini – da bude šuma bez drveta, ples bez riječi ili čovjeka. To ne znači da moj otac, Stevo Žigon, nije bio moderan reditelj, jeste. Kada sam obnovila njegovu predstavu, sa nekim malim izmjenama, tražila se karta više. Već dvije godine u kontinuitetu igra se u Bjelorusiji i osvaja sve moguće nagrade.
RB/BI: Nedavno ste dobili i “Orden Dostojevskog”, koliko Vam to priznanje znači?
Žigon: Među svim nagradama, ako su nagrade uopšte bitne, a jesu, ta mi je veoma važna, način na koji sam je dobila poslije te predstave, i zbog činjenice da je to kruna mog druženja sa Dostojevskim od četrnaeste godine. Igrala sam Nastasju Filipovnu duže od deset godina, na kraju potpis te nagrade “predsjednik pisaca Rusije” i praunuk Dostojevskog, Aleksej, samo po sebi je veliko.
RB/BI: Imali ste čast i da upoznate Alekseja Dostojevskog, koliko Vam je to važno?
Žigon: Ne samo da ga upoznam, to je prijateljstvo i druženje. Pozvala sam ga na našu premijeru i tako je počelo. Prije nekoliko dana kontaktirala sam Aleksandra Berčeka kako bih mu se zahvalila što je imao hrabrosti da u “Krugu dvojke”, u kome smo Žigon i ja bili zapečatirani, dozvoli Stevu da režira predstavu, koja je bila njegova “labudova pjesma”, jer od Berčeka je počelo, i zahvaljujući njemu rodila se predstava “Idiot”. On nije znao da se igra u Bjelorusiji, i veoma se obradovao. Premijera je bila 1996. godine, što znači da nakon tri decenije, ponovo živi, puno mladih ljudi dolazi i stalno doživljava ovacije.
RB/BI: Vi ste prvi put doveli Mihalkova u Srbiju, je li tako?
Žigon: Upravo sam tako i postala predsjednica Društva srpsko-ruskog prijateljstva, ja sam kao umjetnik to postala, a ne obrnuto. Dovodili smo značajne ljude, kao što je Burljajev (igrao je zvonara u Rubljovu) koji za života ima spomenik, zajedno sa Tarkovskim, o kojem je nedavno napravio film). To su dva najveća umjetnika Rusije u oblasti filma i teatra, i moji izrazito bliski prijatelji. Upoznala sam ih sa tatom. Radeći tu predstavu produžila sam život jednom umjetniku, koji sada ima gdje da prikaže svoje predstave. Rusija je to prepoznala i podržala, možda zato što to jeste široki prostor koji više odgovara mojoj duši. I njihova literatura, takođe. Pritom ne mislim da naša književnost mnogo zaostaje za ruskom. Dobrica Ćosić, svojim djelima, na primjer “Vreme smrti” može da se mjeri sa “Ratom i mirom”. Mi nismo podstanari njihove kulture, naprotiv, dostižemo same vrhove književnosti i umjetnosti.
RB/BI: Da li živi predstava “Jelena, žena koje nema”, koju ste radili u Herceg Novom?
Žigon: Trenutno ne, zbog zauzetosti glavnog glumca. Bila je to ljetnja festivalska predstava koju smo radili u kući Iva Andrića, a glavnu ulogu je igrao Tika Stanić. Božanstveno je glumio Andrića. A moja dramatizacija tog teksta bila je neočekivana, jer smo velikog pisca prikazali iz druge vizure – kakav je kada je sam sa sobom, što se krije iza njegove ozbiljnosti i umne koncentrisanosti, kako se rađaju likovi u njegovim djelima, kako on izlazi iz sebe, kako može da bude i smiješan i razdražen…Pokušala sam da prikažem kako su njega sve te Jelene (ja sam zamislila da ima više Jelena) provocirale, ponekad i maltretirale, jer mu nisu davale da spava. Publika je bila veoma zadovoljna, i ja sam veoma srećna zbog saradnje sa Herceg Novim. Radila sam u tom divnom gradu i poeziju pokojnog Amfilohija u manastiru Savina, koji je divan. O Savini sam napisala i esej, toliko me inspiriše, a na Kanli kuli su, koja je uvijek prepuna, nastupali Božuri. Omirisati i udahnuti vazduh u Savini, znači biti bliže Bogu. Svako ko se penje stepenicama ka svom duhovnom sazrevanju treba da ode u Savinu. Veoma sam vezana za Herceg Novi, nadam se da će se, poslije ove večeri sa Igorom Remsom u Kući maslina, otvoriti vrata i prema vašim maslinama. Brižno čuvam u kući poeziju Dušana Kostića o maslinama, koju je često govorila moja majka, Jelena Žigon. Imam čak jedan dijalog sa njom o maslinama. Možda Rems nije dobio dovoljno od nas, kao društva, naroda, ali ipak, on je imao potrebu da podari svojoj sredini poetsko veče na Dan ljubavi. Mislim da je to veoma lijep poziv, da se ljudi okupljaju u vremenu sve većeg razuđivanja i razdvajanja. Zamislite da se Dušan Kostić, u davno vrijeme, sedamdesetih godina prošlog vijeka, pitao “Zašto postajemo arhipelag, zašto se razuđujemo, zašto dijelimo masline”, čak kaže: “Gdje su ta mora o kojima sanjaju ptice”. On pjeva i o moru, ali, eto, uspjelo je i more da ga zaboravi, zahvaljujući nama, a ne bi smjeli tako da se odnosimo prema veličinama koje su nas opisale. Moj tata je govorio da, kada veliki umjetnici opišu svoj narod, onda on postaje upravo takav kakvim su ga predstavili. Oni ulaze u naš DNK, našu podsvijest, i više ne znamo da li oni rađaju nas, ili smo mi izrodili njih. Mislim da je veoma važno da poštujemo umjetnike i da im se poklonimo. Takav je i vaš Igor Rems, a u Baru imate i divnog, vrsnog umjetnika, reditelja, profesora, kolumnistu, mog velikog prijatelja Gorana Bjelanovića. Svaki put kada se družim sa njim, pomislim da sam iscrpila sve njegove univerzalnosti, međutim, uvijek otkrivam nove. Imati takva dva umjetnika u gradu jeste velika sreća i privilegija, rijetki su takvi ljudi, čak i u Beogradu ili velikoj Moskvi. Ja sam tatu zvala “dinosaurus”, imamo još takvih umjetničkih veličina, ali treba da ih poštujemo, da ih ne stavljamo u kavez i gledamo kao nekakve eksponate.
RB/BI: Napravili ste i balet uz gusle, posvećen Njegošu?
Žigon: Da, to je bilo onda kada niko nije htio da na dostojan način obilježi i proslavi Njegoševe dane. U stvari, svi su htjeli, a niko to nije učinio. Sada je dan Njegoševog rođenja, hvala Bogu, praznik u Crnoj Gori. Kada sam, sedamnaest dana uoči rođendana Njegoša, čula da neće biti predstave, nakon govorenja Luče Mikrokozma u Vrbasu, počela sam da plačem. Iste noći sam, iako nemam takve vizije i slike kao Rems i na tome mu zavidim (ja vidim kroz osjećaje) ugledala Njegoša na vrhu ora, i čula kako on kaže “Ko na brdu stoji, više vidi no onaj pod brdom”. Ne stoji on samo na brdu, na Lovćenu, on stoji na vrhu jedne kule koja se, za mene, gradila od Kosova do Lovćena i u kojoj je svaki Crnogorac. Nije mu bilo dovoljno da bude viši od svih, da bude dostojniji, častveniji, nego je jedan narod, crnogorski, skakao jedan drugome na ramena, kako bi gradili kulu predaka i potomaka. Ja tako vidim crnogorski oro i tako sam ga predstavila na sceni. To je veoma zanimljiv proces, jer proživljavajući jednu temu, dolazimo do novih saznjanja i spoznaja. To je slično onom “Ja nisam čitao ‘Na Drini ćuprija’ Iva Andrića, ja sam hodao po njoj”. Na sceni, čovjek hoda po literaturi koju prikazuje – on je ne čita, on je živi. I, tako, poslije sedamnaest dana ja sam iznjedrila jednu Njegoševsku predstavu, zahvaljujući prvenstveno, Bojani Peković, velikoj guslarki koja je pronijela slavu gusli kroz čitav svijet. Ona je uspjela da na jednom od glavnih muzičkih univerziteta u Finskoj, gusle postanu predmet koji se izučava. Dakle, to je uspjela jedna Bojana Peković, za sve nas, za našu baštinu, za gusle na kojima su, možda, pisane Ilijada i Odiseja. Postoje spisi u Londonu da su se na ovom instrumentu pisali najčuveniji epovi u književnosti, ali dovoljno je i to da se zahvaljujući guslama, moglo stići do iskre, do Luče mikrokozma. Na kraju krajeva, tamo gdje su gusle, čovjek nema nikakav strah da bi mogao izgubiti svoje korijene. To je nešto slično maslinama, i rekla bih nešto (inspirisana i time što sam sada u Baru), one su toliko neuništive, vječite, one nam daju i neuništivost riječi i naših načela. Guslar mi nalikuje na samuraja koji sam sa sobom vodi bitku sa svojim načelima. Ne ide da se bori sa drugima, da bi bio bolji, viši, ljepši, nego se bori sa sobom, a to je čojstvo, i to veoma slikovito izgleda. To oružje je gudalo u rukama Bojane Peković, čarobni štapić kojim sam oživjela Njegoša, uz balet. Imam namjeru da predstavu doradim, jer za sedamnaest dana se nije mogao postići maksimum, iako ima fantastičnih scena, koje publika može pogledati na Internetu. Ako Crna Gora i Srbija budu zainteresovane da dobijemo jednu novu predstavu, balet uz gusle, biću veoma inspirisana da radim na tome.
RB/BI: Taj program se zove “Njegoš nebom obasjan”. Kao što ste već napomenuli, Vaši lični korijeni sa Crnom Gorom su veoma jaki, jer je Vaša majka porijeklom Crnogorka, je li tako?
Žigon: Moja majka je ponosita praunuka đenerala Mitra Martinovića, divizijara, koji je prvi stupio u Balkanski rat kao ministar vojni i predsjednik Vlade Crne Gore. Moja majka je dobila ime po Jeleni Savojskoj, jer je ona vaspitavala njenu majku, moju babu Vjeru Martinović, sestre Ljušu i Keku i platila njihovu školarinu u Francuskoj, zato jer su bili dosta blizak rod. One su bile kod nje na dvoru. Čitala sam knjigu o Jeleni Savojskoj, a tumačila sam i njen lik, čak i u ambasadi Italije povodom proslave sto godina od kada je ona sagradila zgradu u koju je danas smještena italijanska ambasada. Italijani su uvažili činjenicu da imam krvi njihove najomiljenije kraljice. Dakle, ja se u Crnoj Gori ne osjećam kao kod kuće, nego mnogo više od toga. Sve što sam čitala o Jeleni Savojskoj veoma me podsjeća na moju majku – to kako je ona pravila sa svojom djecom pozorište u kući, kako je uvijek nastojala da pomogne drugima, imala je svoju roze i plavu sobu, a noću se prerušavala da bi išla da pomaže siromašnima. Takva je bila i moja majka Jelena, gledala sam je kao kraljicu i ličila je na kraljicu. Sada radim na knjizi o mojoj majci, našla sam neke njene bilježnice, zapise, koji će biti osnova monografije “Jelena od Crne Gore”. Nadam se da će i Srbija i Crna Gora biti obradovane tom knjigom.
RB/BI: Da li je tačno da je Vaš brat, Nikola dobio ime po knjazu/kralju Nikoli Petroviću?
Žigon: Jeste. Ja čak razmišljam da dođem da živim u Crnoj Gori. Stalno imam, te vizije i vuče me moje porijeklo. Sjećam se kada sam davno, ’97. ili ’98. godine, glumila jednu divnu ulogu u Podgorici, Milice čobanice, koja je govorila “Majko, majko, ne ostavljaj me”, u nekim planinama, ja sam uvijek vidjela to što je Isidora Sekulić nazvala “kamenim morem crnogorskim”. Doduše, postoje sporenja da li je to napisala Isidora ili Bernard Šo, ali u svakom slučaju, ja sam i tada vidjela beskrajni plavi krug nad nama i u njemu zvijezdu. To je taj odnos sopstvene krvi koja na sceni ima ubrzaniji tok i zaista, traži svoj pravac prema nekom razrješenju, prema svojim korijenima.
RB/BI: Rekli ste da pišete knjigu o svojoj majci Jeleni, a već ste objavili jednu posvećenu ocu Stevu Žigonu, “Tako je govorio Žigon”. Kako je ona nastala?
Žigon: Vidjela sam da ljudi mnogo prate na društvenim mrežama ono što je Stevo govorio, jer je Olivera Kovačević napravila nekoliko emisija i intervjua sa njim, odakle su izvučeni svi ti citati, a to je, u stvari, samo vrh ledenog brijega svega onoga što je on govorio i mislio. Zato sam željela da otkrijem taj brijeg njegovog uma, kada “krug dvojke” već nije htio da ga prihvati, da sluša njegove mudrosti i da se uči glumi (znate, on je veliki glumac, ostao je zapamćen kao Kriger u “Otpisanima”, ali sve njegove role su maestralne). Knjiga ostaje kao njegovo zavještanje – “Pozorište je hram u kome se učimo da živimo zajedno”, “Umjetnost je avantura sa neizvjesnim krajem”. On je govorio i mislio da je umjetnost vjernija i autentičnija od života, ona je zapravo koncentrat onoga što mi najviše uspijemo da živimo. A, meni je bilo veoma uzbudljivo živjeti sa takvim umjetnicima kao što su Jelena i Stevo Žigon. Imam potrebu da tu privilegiju, posebno kako sam sve starija, podijelim sa drugima, jer iščezava ono što je bogatstvo čovjeka.
RB/BI: Kako je nastao muzičko – recitatorski ansambl “Kosovski božuri” i Vaša spona sa Kosovom i Metohijom ?
Žigon: Lijepo je što me to pitate. Nastao je prosto nevjerovatno, zahvaljujući mojoj majci. Ona je imala poriv, kada su počela sva ta stradanja, da ide tamo i da na neki način pomogne našem narodu. Iznenada bi samo kupila kartu i sa nekim konvojima išla u Metohiju. Kada ne bi mogla materijalno da pomogne, išla je samo da bi im govorila poeziju. Ja sam jednom pošla za njom i veoma sam se, u početku, čudila toj njenoj potrebi, a poslije su se meni čudili, kada sam redovno odlazila tamo. Pitali su me zašto to radim. Sjećam se da me je i Goran Bregović prekorijevao, jer sam bila veoma ozbiljno bolesna. Smatrao je da treba da se posvetim svom zdravlju, da samo štetim sebi i iscrpljujem se odlazeći na Kosovo i preživljavajući sve patnje sa svojim narodom. Tada sam pitala Bregu “A, gdje su tvoje kćerke”. Odgovorio mi je da su u Parizu, na što sam mu rekla: “Eto, vidiš, ja mislim da su ta djeca na Kosovu i Metohiji mnogo srećnija od tvojih kćerki”. Jer, smatram da čovjek na Kosovu, uprkos svim teškoćama, ne može da se razboli. Naprotiv, može samo da se izliječi. Ta djeca nisu izgubljena, poput mnoge druge u savremenom svijetu. Oni žive teško, ali znaju zašto žive, igraju se, pjevaju, druže, jedni drugima su lijek, ne razuđuju se. Brega je na to odgovorio: “Pa, ti si, Ivana, mnogo talentovana”. Ta konstatacija mi mnogo znači od jednog takvog umjetnika kakav je Goran Bregović. Ja sam bila mnogo bolesna i gotovo osuđena na smrt, naravno, rekli su mi i da ne mogu da imam dijete. Rodila sam Stefana Steva, koji se kasnije pridružio porodici božura. Hoću da kažem da ne možemo donositi sud o Kosovu, dok tamo ne živimo. Ja ne volim da pričam o tome, a radujem se porodici “kosovskih božura”, jer to više nije ansambl, mnogi su se orodili, vjenčali, postali kumovi i prijatelji. Prihvatili su i mog sina kao brata, a on je puno naučio od njih. Moram da se zahvalim Gavrilu Kujundžiću sa kojim sam osnovala ansambl, ali prvenstveno mojoj majci, koja nas je vodila, kao i njeni stihovi. Evo sada, dok pričam o tome, stalno mi naviru sjećanja na moju majku. Sa njom sam bila i u Baru na osveštenju hrama Svetog Jovana Vladimira. Pred odlazak, sakupila je 101 pjesmu o Simonidi i objavila knjigu. Pjesma Igora Remsa “Simonida”, takođe, se našla u toj knjizi. To je ono što ostaje iza nas, te vrijedne stvari – “Svijetlim savršenstvom blještavog mraka”, i ono što se ne vidi na prvi pogled, ostaje kao trajan trag.
