Antoneta (Antica) Dabinović rođ. Madžar bila je prva školovana učiteljica u Spiču.
Rođena je u Carigradu 1881. godine, a tamo je Antica završila osnovno obrazovanje, u francuskom liceju. Otac Jakob se s porodicom vratio u zavičaj 1895. godine. Kupili su imanje u Sutomoru, tada u Austro-Ugarskoj, nedaleko od mora, i sagradili jednospratnu porodičnu kuću.
Antica je školovanje nastavila u dubrovačkoj Ženskoj učiteljskoj školi, koju su držale časne sestre, a uz koju je bio i internat. U Sutomore se vratila 1899. i zaposlila kao prva školovana učiteljica u Spiču. I to u sopstvenoj kući, u prizemlju. Tu je ostala sedam školskih godina, govoreći, pored našeg, još četiri jezika: grčki, turski, francuski i italijanski. Bila je sasvim posvećena pozivu, radila sa puno entuzijazma, u svemu privržena ideji jugoslovenstva.
Dobila je premještaj na poluostrvo Pelješac 1906, ali ubrzo dolazi u Boku Kotorsku. Udala se za Bogdana Dabinovića u Dobroti 1908. godine, zaposlila se 1911. kao učiteljica u Morinju i tu ostala deset godina. U Kotoru je od 1922. bila među pokretačima i aktivistkinjama Kola srpskih sestara, koje je razvilo široku aktivnost na organizovanju stručnih škola, đačkih kuhinja, učenju savremene poljoprivrede i narodne radinosti.
Od 1931. je sekretar Ženskog udruženja za narodne motive Boke Kotorske. U penziju je pošla 1937. godine sa mjesta upraviteljice Ženske zanatske škole. Međutim, učena i izuzetno aktivna, bila je sudionik društvenog života sve do smrti, 3. marta 1968.
Autor je “Bilješki”, zbirke neobjavljenih priča i anegdota, za koje je govorila da su “samo kao nabrajanja onoga što sam vidjela i čula od vjerodostojnih lica, bez ikakve primjese ličnih osjećanja u ma bilo kojem smislu. Tradicija je svetinja koju trebamo čuvati i prenositi do tančina onakvu kakvu smo mi primili i održavali”.
Bila je povremena saradnica časopisa “Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske”, “Glas Boke”, “Naše more”…
***
Tekst koji danas prezentujemo na Bar Infu nastao je nakon praznovanja zajedničkog Uskrsa / Vaskrsa 1923. Objavljen je u “Glasu Boke” marta iste godine. Dat je u originalu.
SV. ĆEKLA – STARI SPOMENIK BARSKE SLOGE
Na jugu, gdje se široki pog!ed otvorio na nedogledni Jadran, nalazi se spičanska opština, koja je doskora pripadala bokokotorskom, a sada barskom srezu.
Voziš li se onim krajem, baš nedaleko od ceste, odakle vidiš da na kamenitom vrhu strši stari Nehaj, tvrđava sredovječnoga tipa, u podgorju više ceste stoji opkoIjena duhovljem stara seoska crkva sv. Tekle, koju narod zove samo “Ćekla”.
Nikakvo umjetničko djelo ne resi priproste stijene ove skromne bogomolje, nijedan spomenik osobite vrijednosti ne diže se na groblju što ju okružuje, samo istrošeni crkveni prag svjedoči da su preko njega prolazile mnoge pobožne generacije. “Ćekla” je dakle priprosta stara crkvica ali neki fluid koji se udahne na ulazu u nju, jači je od onoga što te opaja u velikim svjetskim katedralama! U “Ćekli” nalaziš ono što drugdje ne vidiš: pod zajedničkim crkvenim krovom dva oltara bratskih vjera, pravoslavni i katolički.
Ove godine, na treći dan Uskrsa, pred starom “Ćeklom” sastalo se preko 200 duša iz raštrkanih spičanskih sela da slušaju sv. Liturgiju pak sv. Misu, koje se ovim redom od vajkada služe, jer kako je ove godine padao Uskrs u zajedničko doba i izraz srdačnosti mnogo je dublji, kako je to tradicionalno od iskona i sveti amanet onih koji pred ovom crkvicom počivaju u zajedničkom groblju, čekajući nove generacije da pokraj njih počinu i polože račun o izdržanom amanetu nerazdjeljivog jedinstva.
Zato je i jutros po starom običaju, preč. pop Rado Novaković, mladi Spičanin iz sela Mišića, prvi služio. Stari hrišćanski pozdrav “Hristos Voskrese” razlijegao se uz kad tamjana u Božjemu hramu, i ponavljalo se okolo njega odzvanjajući o ploče vječnih počivališta Hristovih sljedbenika.
Mladi paroh uzeo je u ruke časni krst i progovorio zajedničkom bratskom narodu o značenju Hristova Vaskrsa u duhovnom i narodnom smislu i živo potsjetio na vezu stare Ijubavi i sloge. Tada je, po starom običaju, narod bez razlike vjere, cjelivao časni krst istočnog obreda, koji se nosio kroz narod i pružao na cjelivanja.
Zatim je veleč. don Đuro Slovinić, čestiti i ozbiljni naš čovjek (Budvanin) otslužio sv. Misu na pobočnom oltaru crkve i tradicionalno “Aleluja” zaorilo je istim božjim hramom i okolnim grobljem. On je nastavio govor zajedničkom narodu u istom duhu mladog pravoslavnog sveštenika i krst zapadnog obreda obišao je kroz pobožni svijet bratskih vjera, koji se s poštovanjem saginjao na cjelivanje kao i prvi put.
Na izlazu iz ctkve splelo se šarenilo divne spičanske nošnje u narodno kolo, koje je završilo ovu uzvišenu svečanost. Ona se kroz vjekove ovdje ponavlja kao nigdje drugo u izmjeničnom poštovanju najsvetijih osjećaja i silaženjem na zajednički počinak u očekivanju posljednjeg vaskrsenja.
Pa da stara neznana “Ćekla” nije najveći spomenik čvrstog narodnog karaktera i najbogatija ostavština praotaca?!…
Proljeće je mirisalo svuda naokolo, sunce je bilo u najljepšem sjaju, potočići su žuborili. Podne se primicalo, a narod se razilazio da posjeti i dočeka prijatelje i znance, ostavljajući ovaj neoborivi spomenik bratske svijesti koji se oteo i moći XI vijeka i svim nedaćama koje su iza njega došle.
Dva mlada turista snimala su danas ovu “čudnovatu” bogomolju i pobožni svijet koji je tamo molio.
