Mlada pjesnikinja Samra Tombarević, učenica Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole, dobitnica priznanja za najboljeg mladog autora poezije u kategoriji od 14 do 18 godina, koje joj je dodijeljeno na književnoj večeri u organizaciji Internacionalne kulturne asocijacije-IKA, gostovala je u emisiji “Mozaik” Radio Bara. Sa nama je podijelila svoja razmišljanja o poeziji, inspiraciji i značaju nagrade koju je osvojila.
„Svaka nagrada mi mnogo znači i dodatno motiviše da nastavim sa pisanjem“, kazala je Samra, naglasivši da joj priznanja nikada nisu bila cilj, već rezultat iskrene ljubavi prema poeziji.
„Ja svaku pjesmu pišem iz ljubavi“, dodala je. “Vjerujem da je svako ko se trudi već samim tim uspješan. Najvažnije je da smo marljivi, jer bez toga nema ni rezultata“.
Samra se s osmjehom prisjetila djetinjstva, odgovarajući na pitanje kada je osjetila sklonost ka pisanju: „Još kao mala, provodila sam mnogo vremena sa svojim djedom koji je bio učitelj. Zajedno smo čitali pjesme, recitovali, slušali bajke… Tako sam, uz njega, zavoljela pisanu riječ.“
Kasnije je, kako kaže, posebnu ulogu u njenom razvoju imala profesorka Snežana Pejović. „Počela sam da pišem u šestom razredu, što je možda rano za ozbiljnije pisanje, ali uz podršku profesorke Snežane, koja me usmjeravala i izvlačila iz mene ono najbolje, uspjela sam da se razvijam. Mnogo joj dugujem i ovim putem je od srca pozdravljam“.
Govoreći o temama koje dominiraju u njenoj poeziji, Samra ne krije da sve pjesme prožima jedan motiv – ljubav. „Za mene je ljubav osnova svega, kako u pisanju, tako i u životu. Ljubav me inspiriše, ona je moj vodič i oslonac. Vjerujem da bismo svi trebali gledati svijet očima ljubavi, a ne mržnje. Tada bi bio mnogo ljepše mjesto“.
Samrina poezija nosi poruke koje nadilaze godine, o čemu svjedoči i pjesma koja joj je donijela prvu nagradu:
Ako ikada…
Ako ikada pomisliš da će moji koraci krenuti putem stranim,
ako ikada osjetiš da se moja sjenka gubi u magli zaborava,
ako osjetiš da su mi ruke umorne od traženja tvojih –
ne vjeruj tim mislima.
Jer, ne znam zaustaviti tebe u sebi.
Ne znam disati bez daha satkanog od tvojih riječi,
ne znam otrgnuti od duše otisak tvojih ruku,
ne znam narediti srcu da ne udara imenom
tvojim.
Ako ikada pomisliš da je moja ljubav prolazna,
sjeti se kišnih noći u kojima sam kradom molila za tebe,
sjeti se mojih očiju, onih što te uvijek traže u gomili,
sjeti se drhtaja mog tijela kada bismo se sastali posle predugih i napornih
dana,
sjeti se riječi koje nikada nisam izgovorila, a koje su tinjale u meni.
Ako ikada osjetiš da sam daleko,
otvori prozore i pusti da ti vjetar donese moj miris.
Pogledaj u nebo – u svakom odsjaju zvijezda biće nešto moje,
u svakoj pahulji misli što ti na dlan kane, u svakoj kapljici kiše koja ti
pokvasi lice.
Biću u tihim pjesmama koje te podsjećaju na mene,
u stranicama knjiga koje su ispisane imenom našim.
Ako ikada posumnjaš u moju ljubav
samo pogledaj u svoje oči boje kestena –
u njima je moj cijeli svijet,
u njima sam pronašla kutak iz kojeg ne želim otići.
Ako ikada pomisliš da ću te pustiti,
sjeti se…
koliko puta sam te čuvala u svojim mislima,
koliko puta sam te voljela i kada nisi bio tu,
i koliko puta sam vjerovala u nas i onda kada se svaka nada gasila.
Znam, možda će doći dani u kojima ćemo ćutati,
dani u kojima će daljina izgledati nepremostiva,
dani u kojima će nas život lomiti i iskušavati,
ali znaj – nikada neću prestati da biram tebe!
I kad mi ponos bude govorio da odem,
I kad mi razum šapne da zaboravim
I kad mi svijet kaže da pustim…
ja ću ostati.
Ostaću, jer ljubav kakva je naša ne gubi rat.
Ostaću, jer si ti moja sigurna luka i kada vladaju bure i ruše se temelji.
Ostaću, jer ne postoji oluja koja me može otjerati od svega što smo MI…
Ostaću, jer ne znam drugačije.
Ako ikada pomisliš da ću odustati…
Zatvori oči i osjeti –
moje srce i dalje udara tvojim ritmom,
moja duša ljubomorno čuva tvoju.
I znaj, dok god kuca moje srce, kliktaće za tebe.
A i onda, kada me više ne bude,
kada glas utihne, kada trag moj izblijedi –
moja duša će pronaći tvoju.
U zvijezdi što se s neba spusti,
u povjetarcu što ti dotakne lice,
u tihoj noći u kojoj ćeš osjetiti da nisi sam…
Voljeću te i tada.
Voljeću te dok trajem.
Voljeću te i poslije kraja…
