Gost Otvorenog studija Radio Bara protekle subote bio je advokat Nikola Belada, mr pravnih nauka, čija je uža specijalnost državno-crkveno i spomeničko pravo i predsjednik nedavno osnovanog NVU Crnogorski zbor, na Cetinju. Belada je do osnivanja udruženja bio pravni zastupnik i koordinator pravnog tima Crnogorske pravoslavne crkve. U emisiji je govorio o ciljevima i programu ove asocijacije, kao i aktuelnoj problematici koju je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Danas prenosimo drugi dio intervjua sa advokatom Nikolom Beladom.
U subotu, 7. marta, od 10:00, gost Radio Bara će biti rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor, Gojko Perović.
Što donosi novi Zakon kada je riječ o pravnom statusu vjerskih zajednica?
mr Belada: Novi Zakon kaže sljedeće – vjerske organizacije se, potpuno u skladu sa međunarodnim standardima, ne moraju registrovati. Ukoliko se ne registruju, ne mogu imati svojstvo pravnog lica. To se odnosi na sve vjerske zajednice i nijednim jedinim članom, Zakon ne ulazi u bilo koje njihovo unutrašnje pravo. Znači, da pojasnim još jednom – nećete da se ragistrujete – ne možete biti u pravnom prometu. Nije mi jasno što je tu sporno.Prošle godine, Crnogorska pravoslavna crkva, kao mala vjerska organizacija, u nekoliko navrata je imala razgovore sa predstavnicima Vlade, kojima su prisustvovali potpredsjednik Pažin i ministar za ljudska i manjinska prava, gdin Zenka. Razmijenili smo mišljenja, a i predstavnici drugih vjerskih organizacija su imali bezbroj prilika za razgovor. Ne znam odakle sada prigovori da se nije razgovaralo.
Slogan protesta pripadnika SPC glasi: “Ne damo svetinje”. Očigledno je ova vjerska zajednica Zakon o slobodi vjeroispovijesti doživjela kao paravan za otimanje imovine. Od koga pokušavaju da sačuvaju hramove, crkve i svu ostalu imovinu? Istovremeno, SPC se poziva na to da u Crnoj Gori postoji 800 godina. Što Vi mislite o tome?
mr Belada: Koliko oni postoje u Crnoj Gori, to je dokazivo, isto toliko kao da bi sada trebalo da dokažemo da li vi imate intervju sa Donaldom Trampom ili sa Nikolom Beladom. Srpska crkva postoji u Crnoj Gori tek od ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve, dekretom kralja Aleksandra 1920. godine, kada su Makedonska i Crnogorska crkva objedinjene u Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno od donošenja Zakona o SPC iz 1931. godine. Postoje i drugi nesporni dokazi za to. Moram da se osvrnem i na emisiju RTCG “Svjedok Božje ljubavi” i čestitam urednicima, jer odavno nije napravljeno nešto profesionalnije i ilustrativnije od toga. Ono što je začuđujuće jeste činjenica da nema reakcija, a za očekivati je bilo da ustane cijela Crna Gora i da se zapita da li je moguće sve ono što je prezentirano u emisiji. Doduše, bilo je iz jednog kruga, opet pripadnika SPC, osuđujućih komentara, iako je u emisiji, isključivo, saopštena istina. Ako neko treba da strada zbog toga, onda smo mi, definitivno, ušli u sferu kolektivnog ludila i manipulacije.
Od kada sežu korijeni Crnogorske pravoslavne crkve?
mr Belada: Postojanje bilo koje vjerske zajednice, prema međunarodnom pravu, može se utvrditi samo na osnovu pravnih kriterijuma, nikako mitovima, kultovima ili legendama. Međunarodna zajednica i stručna javnost imaju jasan stav – pravni subjektivitet i kontinuitet dokazuju postojanje svake vjerske zajednice. Dakle, CPC postoji, barem, od Povelje Ivana Crnojevića, pravnog akta iz 1485. godine, a neko danas hoće da ga pripiše Nemanjićima. Sa druge strane, imamo moderan Zakon o vjerskim zajednicama države Srbije, u skladu sa međunarodnim standardima , i podržan od međunarodne stručne javnosti, koji je donijet 2006. godine. U tom Zakonu piše da se pravni subjektivitet i kontinuitet Srpskoj crkvi priznaje od 1836. godine, što dalje implicira da “majka crkva” postoji tek od XIX vijeka, a “ćerka-crkva”, pretenduje na postojanje od 800 godina.
Očigledno je veliki spor u pitanju, još ne možemo da naslutimo kako će sve biti riješeno.Zakon je usvojen, veliki broj ljudi protestuje i stao je uz SPC. Što Vi mislite , što je najveći razlog za neprihvatanje Zakona?
mr Belada: Osim faktora – ekspanzije velikosrpskog nacionalizma i pokušaja, doživljavajući ovo kao trenutak da se, konačno, disciplinuje Crna Gora, za SPC je veoma važno i pitanje imovine. Četiri eparhije, posebno Mitropolija crnogorsko-primorska, su neosporno, jedan od najačih ekonomskih i političkih činilaca u Crnoj Gori. Uvjeren sam da se radi o stotinama miliona eura prihoda, koji su prošli van redovnih i legalnih tokova u našoj državi. Njemačka je prošle godine uočila, u svojoj zemlji, da se sliva ogromna količina novca ilegalnim putem u korist pojedinih vjerskih organizacija. Odmah je reagovala i to na vrlo efiaksan način. Sa svim vjerskim organizacijama sklopila je sporazumni ugovor da sva finansijska sredstva, njima namijenjena, moraju prvo biti uplaćena u državni budžet. Tako je to urađeno u svim evropskim državama, a mi ne posjedujemo podatke, bilo koje vrste, finansijskog poslovanja SPC, jer su “proglašeni” poslovnom tajnom. Kada su ugroženi viši, državni interesi, to ne može biti poslovna tajna, jer vrijeme je da svaki građanin Crne Gore zna čija je imovina, kako je upisana, da li u skladu sa Zakonom o državnom premjeru i katastru nepokretnosti, a ja tvrdim da nije, što je sa spomenicima kulture, koji su, po mom mišljenju, u 80 % slučajeva izgubili spomeničku vrijednost, a oni su istorija i tradicija crnogorskog naroda… Te informacije građanima mora da da država. Naš član, gdin Bajković je u emisiji na Televiziji Crne Gore slikovito prikazao što se dešava sa spomenicima kulture na Skadarskom jezeru. Jasno je da SPC želi da zadrži imovinu i ostvaruje enormne prihode. Ako su sigurni da je to njihova imovina, zašto se protive tome da se to provjeri i tačno utvrdi. Uostalom, svaki građanin Crne Gore će, u slučaju da smatra da mu je ugroženo neko lično imovinsko pravo, pokrenuti postupak da se to utvrdi. Oni ne žele postupak, već silom, litijama, pokušavaju da ostvare prava.
Dosta reakcija je izazvala nedavna objava Poreske uprave o velikim poreskim dugovanjima SPC. Kako to komentarišete?
mr Belada: To je nešto na što mi ukazujemo već dvije decenije. Državni organi moraju da prezentiraju građanima ko su sve poreski dužnici i kolika su dugovanja. SPC je, kao što sam rekao, van pravnog sistema Crne Gore, iznad i izvan važećih zakona. Kada se taj postupak otvori, doći će se do podataka koji su nevjerovatni – od obavljanja privrednih djelatnosti do svih ostalih kupoprodajnih ugovora koje su zaključili. Imamo već podatke koje država plasira selektivno, da intrigira narod, umjesto da ih objavi cjelovito. Na primjer, vrijedno zemljište u Buljarici, od 55.000 m2, namijenjeno je za izgradnju vila i apartmana, i samo jednog vjerskog objekta, odnosno crkve od 700 m2.To je već dokaz koliko je imovina SPC u službi vjere, a koliko u funkciji profita i privredne djelatnosti. Carinski organi su, takođe, u obavezi da obavijeste javnost koliko je uvezeno ili izvezeno robe u poslednjih tridesetak godina u, i iz Crne Gore. Biće to, siguran sam, zabrinjavajući podaci.
Spočitava se da novi Zakon ne tretira podjednako sve vjerske zajednice, te da i neke druge vjerske institucije imaju velika poreska dugovanja…
mr Belada: Ja mogu sa sigurnošću reći, jer sam bio pravni zastupnik CPC, da smo i mi imali poreska dugovanja i da smo sa državom zaključili ugovor o reprogramu potraživanja. Najavljeno je da će sve vjerske organizacije biti podvrgnute kontroli i da će, naravno, za sve važiti ista pravila.
Da li je to precizno definisano u novom Zakonu?
mr Belada: To je univerzalno pravilo – svi podliježemo plaćanju poreza. Govorimo o odvojenosti crkve od države, samo kada želimo da se distanciramo od obaveza, misleći da možemo da radimo što hoćemo. Navešću još jedan primjer, ovoga puta Švedske. U toj uređenoj zemlji, takođe, postoji ustavno načelo odvojenosti crkve od države, ali to ne znači da ne sarađuju. Naprotiv, postoji uska saradnja na brojnim poljima. Svi poreski obveznici, svi vjernici, koji plaćaju članarinu crkvi ili donacije, uplaćuju ih direktno u državni budžet Švedske, a onda država vrši distribuciju tih sredstava vjerskoj organizaciji. To je praksa u Evropi i tako je to regulisano u zakonu.
Kako vidite ishod svih dešavanja u vezi sa novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, litija, molebana, i eventualno, pregovora Vlade i Mitropolije?
mr Belada: Bojim se da su polazne osnove dijametralno suprotne. Vlada je za pregovore, ali neće da stavi van snage Zakon. Lično smatram, da kada bi Vlada popustila i odložila primjenu ovog Zakona, da bi izgubila i domaći i međunarodni kredibilitet. S druge strane, SPC kaže “pregovaraćemo”, ali da se Zakon, koji je već stupio na snagu i koji mora da se primjenjuje, stavi van snage. Da li će doći do radikalnih popuštanja i zaokreta, teško je očekivati. Bilo bi dobro da dođe do razumijevanja, da to bude pozitvno iznenađenje za sve građane – zadovoljavajući sporazum u kojem nije oštećena ni jedna, ni druga strana. Jer, ostane li se na ovim pozicijama, vrlo je rizično, i to, ubijeđen sam, neće dati rezultate. Prema litijama i molebanima imam veliku odbojnost, jer smatram da to nije istinski izraz vjere i vjerujućih, već je to svojevrsni politički pritisak na državu Crnu Goru, i, istovremeno pokušaj da se poruči Evropi “da se digla cijela Crna Gora” protiv Zakona, koji je u suštini evropski, u potpunosti usklađen sa njenom regulativom. Učesnici litija krše Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodi kretanja, jer ugrožavaju to pravo nama, Crnogorcima, dok šetaju sa masom, četvrtkom i nedjeljom, ne možemo mi slobodno da se krećemo ulicama. Drugo, što me posebno zabrinjava, a što je veoma prisutno na litijama, jeste zloupotreba djece. Ne mogu da nađem opravdanje za majke koje u kolicima voze svoju tek rođenu djecu na masovnim okupljanjima, a brojna su i djeca do deset i više godina. Time bi trebalo da se pozabave psiholozi i sociolozi, a ja skrećem pažnju na dva međunarodna pravna akta koja su usvojila brojne zemlje svijeta-Konvencija o građanskim i poltičkim pravima, koja u članu 4 kaže da je pravo roditelja da školuju i vaspitavaju djecu u skladu sa svojim religijskim uvjerenjima, ali i na Konvenciju o pravima djeteta iz 1989. godine, koja u ovom slučaju ima primat. Dijete ima pravo, od navršene četrnaeste, odnosno petnaeste godine, da samo odluči da li će upražnjavati vjeru i učestvovati u vjerskim obredima. Njemačka, koja je primjer kooperativnog djelovanja između države i crkve, definisala je pravo svakog djeteta, od četrnaeste godine, da odluči hoće li ili ne pohađati vjersku nastavu.
Ko ima presudnu ulogu u rješavanju ovog spora?
mr Belada: Zakon o vjerskim slobodama nije sporan, to je samo povod da se postignu drugi ciljevi. Na državi i ovoj generaciji je, ponavljam, da trajno riješi ovo pitanje, kao što se rješava i pitanje jezika i sva druga identitetska obilježja. Ne može se prenebreći činjenica da danas građani koji se osjećaju Crnogorcima, u svojoj državi, nemaju mogućnosti da svoja vjerska ubjeđenja iskažu, jer su svi objekti zauzeti od strane SPC. Svaki Crnogorac ima pravo da se moli i da ima vjerski objekat u kojem će da služi vjeri i upražnjava svoja vjerska osjećanja. Ja samo želim, a mislim da tako razmišlja i veliki broj dobronamjernih građana, da se spor riješi u mirnoj atmosferi, snagom argumenata, uz poštovanje prava svakog naroda i građanina Crne Gore. Na to nas, između ostalog, obavezuje i dokument OEBS-a, posebno iz Budimpešte, zatim Beča i Mastrihta, koji obavezuju države da svakome omoguće ravnopravan položaj u vršenju vjerskih obreda. Želim da se ovo pitanje ne zloupotrebljava u nacionalističke svrhe, da isključimo zapaljive riječi (iako istina i pravda, ponekad djeluju takve-uznemiravajuće), a znamo da istina, često i boli, da se sve rješava u duhu međusobne tolerancije i razumijevanja.
