Na lokaciji gdje je već gotovo 40 godina Robna kuća, nekada je bila velika livada. A s one strane livade Gimnazija.
Utabanim puteljcima grabili smo prečicom u proljeće i ranu jesen do naše “BJO” škole, pa kroz perivoj čempresa, a čim bi kiše počele, išli smo okolo, današnjim trotoarom. Kad bi “Mladost” na betonskom terenu igrala meč ili imala trening, ta bi putanja preko livade bila znatno duža, jer smo znali da na njoj sačekamo roditelje koji su dolazili da vide gdje smo i zašto nas nema… Na toj livadi igrali smo fudbal, a do zemljotresa je imala “specifičnu težinu” za naš dječiji psihofizički razvoj, jer su se tu smještali cirkusi koji bi došli u naš grad – “Medrano” i “Vargas”.
Gotovo da je čitavo moje osnovno školovanje nakon zemljotresa prošlo do podizanja Robne kuće “Izbor”. Već u avgustu 1980. dovukli su ogromne table i zagradili livadu.
Limeni zid je tako stajao i stajao i stajao, sa natpisom “Trudbenik”, na njega su lijepili plakate pjevača koji bi dolazili u grad, na njemu su dječaci i djevojčice hemijskama i flomasterima ispisivali imena simpatija, a neki drugi crtali srca da nasjekiraju “zaljubljeni par”, kroz njega smo virili kako bi shvatili šta se to tamo unutra grandiozno sprema…
I tek kad je konstrukcija počela da izviruje iza tih panoa, shvatili smo da nastaje nešto što nismo imali prilike vidjeti do tada.
A onda je 23. aprila 1984, prije 41 godinu, otvoren taj barski Diznilend.
Žitelji Bara, koji je početkom osamdesetih i dalje bio patrijarhalna sredina koja je teško prihvatala novine, očekivali su prodavnice u zgradi, nalik Titogradu ili Beogradu, a dobili su futurističko rješenje koje se nije mnogo uklapalo u tadašnji izgled Bara. Nije bilo ravnodušnih prema objektu bez unutrašnjih stubova, načinjenog od prenapregnutog betona (jedini takav na ovim prostorima), raspoređenom u tri kupole. Očekivano, odmah mu je “objektivna barska publika” našla manu: zamjerali su da ima puno istočnjačkog, da stakla neće izdržati jake vjetrove, nazivali je pogrdnim imenima poput “Tri ćulafa”, međutim, funkcionalna i atraktivna, sa fontanom ispred glavnog objekta i nizom propratnih sadržaja, Robna kuća je postala najtraženiji motiv sa barske rivijere, i nije bilo turiste, ni lokalca, koji se nije slikao ispred nje. Istinski centar grada, bila je orijentir po kome se Bar rukovodio. Najveća robna kuća u Jugoslaviji.
“Nogu su povukli” momci iz grupe “Ružin trn”, snimivši video-spot za njihovu najbolju brzu pjesmu “Laku noć, folirante” na vrhu Robne kuće, dok je bubnjar Sava Perović sjedio u praznoj fontani za setom bubnjeva.
Sam kompleks površine 9000 m2 bio je fascinantan – lijevo od centralnog prodajnog prostora veliki restoran sa terasom, desno samoposluga, pa mliječni restoran, prodavnica “Jugoplastike” i čitav niz manjih radnji i zanatlija. A u samom objektu, nije bilo čega nema. Dolazilo se unutra ne samo zbog kupovine, već i da se gleda ponuda, kao na izlet. Iz čitavog Bara i Ulcinja su porodice stizale samo da bi kupile jedan artikal i vidjele kako sve to izgleda iznutra.
Prvi put sam tu vidio muzičke instrumente u prodaji, pa LP i singl ploče koje si mogao da preslušaš, na donjem spratu trikotaža, dječije odjeljenje, bijela tehnika, obuća, na drugom spratu namještaj, na trećem tepisi… Prava zabava bila nam je korištenje pokretnih stepenica. Nas desetak iz Spuških zgrada smo danima barem po 20 puta išli gore-dolje samo da se vozimo… Sve dok ne bi dosadili “i Bogu i narodu”…
Tek stasalim tinejdžerima, u koje sam uskoro spadao i ja, posebnu draž su predstavljale kamene klupe u dvorištu na kojima se moglo “gluvariti” do kasno u noć i sastajati se kad nemaš para, tik pored sunčanog sata kojeg je arhitekta zdanja Baćo Mijović vizionarski dodao tek na kraju, posljednjeg, kako je isticao, da bi mladi imali gdje da zakazuju sastanke.
Još jedan detalj iz dvorišta je bio presudan – česma ispred restorana, pored trotoara – napojila je ljeti mnoge iz svih krajeva Jugoslavije, a naročito nas koji bi “gola voda” izlazili iz diskoteke “13. jul”. A u restoranu smo provodili najprije popodneva, sa dobrim konobarom-slikarom Vladom koji je šarmantni starobarski humor prosipao po terasi, a kad smo se uhvatili muzike i dvadesetih godina, bio je prednoćna baza za obaveznu posljednju kafu kod konobara Džerija, i razgovor o budućim velikim planovima.
Devedesetih se sve ambisalo, pa i megapreduzeće “Izbor”, najjače tog tipa u ovom dijelu Crne Gore, a s njim i Robna kuća. Najprije je to bilo poprište raznih mitinga partija i grupa građana, pa je nestalo artikala i prodavnica, otvarale se u njoj diskoteke, folkoteke i ostale teke, a sada je dom Kineskoj robnoj kući, uz višedecenijsku najavu u medijima da će objekat biti srušen i da će tu podići stambeno-poslovni kompleks.
Bila bi to nepovratna šteta, jer i danas ugledni časopisi iz arhitekture pominju “Izborovu” Robnu kuću kao malo čudo primijenjenog graditeljstva. No, uspomene nemaju tržišnu vrijednost i o njima niko ne vodi računa, pa se i ne broje u ukupnom poslovnom saldu.
Vizija što ju je još 1978. iznio smjeli arhitekta Batrić Baćo Mijović tadašnjem direktoru “Izbora” Čedu Ratkoviću, koji je svesredno godinama podržavao i forsirao ideju o ovakvoj ogromnoj robnoj kući od prednapregnutog betona, koja savršeno statički drži samu sebe, izdržala je teret vremena.
Tako je Andrija Markuš u monografiji “50 neimara Crne Gore” objasnio svoje gotovo pjesničko viđenje objekta: “Mijović je ostvario antologijsku vrijednost za crnogorske prostore. Svaki malo veći raspon u konstrukciji promoviše na fasadnom dijelu, izvlači ga kao usmjerenu komunikaciju ka okolnim brdima u spletu gdje more ima dominantu. Iskorišćenim mogućnostima betona prednaprezanjem, montažnim ramovima riješena je konstrukcija objekta, zadržavajući relativno mali broj mjesta za oslanjanje, i stvara utisak lebdenja padobrana u prizemljenju ili mjesečevog modula na krhkim nožicama“.
