Današnji gost emisije Priče talasa je Slobodan Knežević, profesor razredne nastave u OŠ Jugoslavija. Sloba mnogi poznaju samo kao prosvjetnog radnika, ali njegova interesovanja i hobiji su mnogo širi. On je, prije svega, veliki zaljubljenik u ribolov i more.

PT: Slobo, dobrodošao, nećemo se persirati jer smo prijatelji godinama. Ono što me uvijek zanima kad imamo goste je da nam objasne kako je počela njihova strast prema ribolovu? Da li je to porodična tradicija ili si je otkrio sam?

SK: Moram prvo da pohvalim ovaj koncept emisije, koji je nedostajao Baru, a u kojoj se promoviše primorski način života i sve što ide uz to. Sa morem sam se sreo kao klinac od deset – dvanaest godina kada sam ovdje dolazio, baš u blizini Radio Bara, u zgradi Pivnice kod đeda. On je bio iz Virpazara. Bio je veliki ribolovac i poznavalac jezerske i morske ribe. Spremao bi mi neke karolice, koje bih nosio na gatove i pecao tamo. Toliko je ta moja ljubav bila prema ribolovu da kad se vratio u Priboj, gdje sam tada živio, ja bih ponio taj pribor na Lim, ali je bilo gotovo nemoguće pecati iz ruke. Onda sam napravio, u tom trenutku za moje roditelje, jako neobičnu stvar – prodao sam svoje biciklo i kupio prvi štap za pecanje, koji nije imao pravu mašinicu već je to bio čekrk za mušičarenje. Kad su oni vidjeli da je đavo odnio šalu, da je ribolov ušao u mene, krenula i njihova podrška. I od đeda sam tad dobio na poklon i prvi štap, koji i dan danas čuvam kao kolekcionarski primjerak. To je neki Daiwin štap, stigao iz Japana, sa Ryobi mašinicom. Tako je počela ta moja priča o ribolovu i svemu ostalom što me veže za taj sport i hobi.

PT: Što more predstavlja za tebe, da li bi mogao sebe da zamisliš da živiš negdje drugdje?

SK: Bar smatram jednim od najljepših gradova za život, jer ima neku širinu i izbor aktivnosti koje se mogu praktikovati. Ali, kad bih živio na nekom drugom mjestu, morao bih da živim negdje pored vode. Kad sam otišao na studije, mislio sam da će tu da se prekine ta „ribolovna“ nit. Međutim, takva je sudbina, ribolovac se i rađa i postaje. Desi se da moj cimer bude Kotoranin, strastveni ribolovac, i tada i dan-danas. I mi se riječ po riječ, naravno uvijek se nađu neke zajedničke teme za razgovor, dogovorimo da, u sred ispitnog roka, idemo na Slano jezero da tamo pecamo. Kupim tada još jedan teleskopski štap. Zamalo sam cio jedan ispitni rok propustio jer sam sedam dana otišao da ugrabim sezonu ribolova na jezeru.

PT: Koje su ti omiljene tehnike sportskog ribolova i koja su ti najdraža mjesta za ribolov u okolini Bara?

SK: Što se tiče tehnika, meni je bila najdraža, jer sam je i prvo i naučio, spinning varalicom. Međutim, kako sam stariji počinjem da sve više volim nadmudrivanje sa ribom, pecanjem na dnu. Nekako mi je zanimljivo da tražim određene pozicije, da pokušam da prevarim ribu u dubini. Sve ove ostale tehnike, po meni, imaju mnogo veću dozu sreće. Čini mi se da se u ovom ribolovu po dnu moraš imati neko znanje i da tu ishod najviše zavisi od nas samih. Isto tako jako volim da lovim lampuge, u avgustu kad se pojave. Ona je baš borbena i atraktivna riba za lov.

PT: Znamo da svako ima mnogo zanimljivih događaja iz ribolova, onih za koje ti niko ne vjeruje da su se desili, koji se godinama prepričavaju. Imaš li neki da podijeliš sa nama?

SK: Bilo je tu i lijepih i manje lijepih stvari, ali ja stalno prepričavam i ponavljam jednu dogodovštinu. Svaki put kad je ponavljam, meni se čini sve nevjerovatnija. Bio sam sa svojim prijateljem Zvonkom (Radevićem, prim. aut.) na pecanju. Išli smo na arbune, a kad se oni love ide se na malo veću dubinu. Taj dan riba nije nešto posebno radila, ali su se galebovi oko nas skupljali, pa im je Zvonko bacao neke ostatke mamaca – kozice. Pecao na samom dnu, a on kako je bacio hranu galebovima tako i ispustio štap u vodu. Štap je počeo brzo da tone. Kako ćemo, šta ćemo? Ja sam brzo namotao moj sistem sa dna i više onako u šali, možda i u nekoj maloj nadi da ću ga nekako zakačiti, zabacio u pravcu mjesta gdje je potonuo njegov štap. Sigurno je imao prednost 20-30 sekundi, a još smo bili nošeni strujom. Moje olovo je jednom ili dva puta udarilo u dno i osjetio sam da imam neki teret na štapu. Ja govorim njemu – Ej, imam nešto na štapu! Ma, nema šanse, rekao je. Polako sam izvlačio, misleći da je neka krpa ili grana. Međutim, desilo se da je moja udica zakačila jednu kariku, ne onu gornju, već drugu odozgo, na njegovom štapu. I ja sam izvukao štap sa nekih 40-50 metara dubine! Prosto nevjerovatno. Kad pričam tu dogodovštinu, svaki put se preispitujem da li je to stvarno bilo tako. Ali je zaista bilo tako. Sad da pokušavam milionima puta isto to da izvedemo ne bi se desilo!

PT: A imaš i svjedoka, što je najbitnije kad su te ribolovačke priče u pitanju…

SK: Imam i svjedoka, koji kaže da je tako bilo!

PT: Sad ćemo se dotaći i ovog „zvaničnog“ aspekta tvog života. Ti si prosvjetni radnik, učitelj. Kako usklađuješ strast prema ribolovu sa svojim pozivom. Da li te dvije sfere tvoga života imaju dodirnih tačaka?

SK: Nas prosvjetne radnike bije glas – E vi svaki vikend slobodni, pa zimski, pa ljetnji raspust… Nije baš tako. Zbilja, imamo jednu privilegiju da nam je organizacija dana ili vikenda malo olakšana, ali meni se i dan i nedjelja i mjesec upravljaju prema moru. Prvo pogledam vremensku prognozu, pa onda organizujem rad u školi. Kad već pomenusmo Zvonka, ima jedna zanimljiva anegdota. Od kad sam se vratio sa studija u Bar, nijesam imao svoj čamac. Nijesam mogao da lovim kako sam htio. I desi da Zvonko upisuje sina u prvi razred. Mi se sretnemo, znali smo se iz srednje škole, i on kaže – Volio bih, ako može, da ti budeš učitelj mom sinu. Dobro Zvonko, rekoh, ali pod jednim uslovom – da me vodiš sa sobom na pecanje! I tako je počelo naše druženje, na čamcu i pecanju. Imao sam sreće što je njegov sin Viktor bio đak generacije, tako da nije bilo nikakvog konflikta interesa. On je svoje obaveze u školi ispunjavao, a ja sam mogao da sa Zvonkom idem opušteno u ribolov da se to ne pretvara u neki roditeljski sastanak.

Obaveze u školi postoje, ali ja kao strastveni, ne bih rekao uspješni ribolovac, više amater i zaljubljenik u mora, nekako uspijevam da organizujem sve to. Dotle je to išlo da sam jednom imao hiruršku intervenciju i trebao sam jedno dvije nedjelje da mirujem i budem van škole. Sedam dana sam bio na liječenju, a drugih sedam, na svoj rizik, na orade. Bio je decembar, sjećam se. Zvonko se ljutio na mene jer sam sa freškom ranom i koncima išao da pecam. Tolika je to strast i ljubav.

PT: S obzirom na to da, sa Mićom Baltićem, vodiš izviđački odred „Jadran“, da li prenosite ljubav prema moru i ekologiji na mlade generacije?

SK: Izviđači su moja druga velika ljubav, iako smo u zadnje dvije godine napravili malu pauzu zbog nekih organizacionih okolnosti. Volim izviđače jer me, pored moje ljubavi prema ribolovu, vode u planinu, na jezero i uopšte u prirodu. I tu moju ljubav prema prirodi, pokušavam da prenesem i djeci. Imali smo jednu zajedničku kariku sa ribolovom. Postoji škola ribolova u organizaciji kluba „Pristan“. Sa njima smo bili napravili sjajnu saradnju tako što smo par puta organizovali da se naša djeca, odnosno izviđači, oprobaju u ribolovu – da nauče neke tehnike, da se druže i najbitnije da šire ekološku svijest. Ta škola, osim te primarne svrhe, uči djecu očuvanju priobalja, o zagađenju mora… Dobru saradnju smo napravili i sa NVO „Bubulj“, odnosno sa Dejom Senićem. On je, prije dvije godine, imao ideju da se napravi emisija „Eko generacija“. To je bio kratki obrazovni film u kome su učestvovali i naši izviđači i neki volonteri, gdje smo prikazali naše tradicionalne akcije čišćenja plaža od otpada, od Maljevika, Sutomora do Bigovice. Taj film je imao izuzetan odjek, imali smo i prezentacije u školama.

Kada vodimo djecu, nama je glavno da im prenesemo da smo svi pomalo odgovorni. Ako smeće nastaje od pojedinca, tako može i da nestane, kad svako da svoj doprinos. Da obala i more ostanu za neke buduće generacije. Ti se sigurno sjećaš da smo se u marini kupali, da su bili tobogani sa kojih smo skakali u vodu. Bilo je baš čisto more, sad se sve to promjenilo.

PT: Koliko djeca danas uče o moru, o ekologiji i da li se to adekvatno prenosi?

SK: Što se tiče plana i programa, on je jedinstven za cijelu Crnu Goru. Mi imamo priliku da kroz neke vannastavne aktivnosti, izlete recimo, pođemo do obale, upoznamo se sa biljnim i životinjskim svijetom. Ali, ono što sam primjetio, što mi je bilo zabrinjavajuće, da naša djeca nemaju znanje o moru. Prije mjesec dana, radile su se neke ribe, shvatio sam se da oni ne znaju da nabroje, sem dvije-tri ribe – orada, brancin i tu već kreću da ubacuju krapa i pastrmku. Onda sam im zadao da moraju da nauče deset riba, i tu su uvidjeli da ih ima mnogo više od deset… Negdje bi trebalo da znanje djece primorja bude veće, da im se to prenese na neki organizovaniji način. Na nama nastavnicima je, ali i na roditeljima, da ih bolje upoznaju sa tim.

PT: Kako vidiš ulogu mora u odrastanju omladine? Koliko je zapravo Bar uopšte primorski grad, pa da oni mogu biti usmjereni u tom pravcu?

SK: Imam jednog prijatelja, koji na sarkastičan način kaže – E kako ne živimo negdje na moru, gdje su masline, gdje su plaže, riba i vino…. A, da, da, živimo!

Biću sad malo kritičan, ali Bar od svih naših primorskih gradova ima najmanje tog mediteranskog duha. Mora se nešto raditi po tom pitanju. Evo tvoja emisija je odlična stvar da se ljudi malo više informišu o tome. Po meni, potrebno je samo par koraka koje treba uraditi da bi to malo više zaživjelo. Nedopustivo je da jedan primorski grad nema razvijene sportove na vodi. Bazen, skakaonica, plivački sportovi uopšte i jedrenje. Imate ribolov koji je u tom segmentu nekako i najrazvijeni, sa čak pet klubova u Baru. Ali, eto ni oni nemaju svoje prostorije gdje bi se okupljali, kao što sam vidio u nekim drugim primorskim gradovima. Dovoljno bi bilo da se postavi jedan kontejner negdje na marini, gdje bi mogla da se kupi dozvola, da posjede poslije ribolova, da su čuva oprema, Da ljudi koji šetaju vide da tu nešto postoji.

Drugi aspekt koji je nedostaje Baru je mediteranska kuhinja. U barskim restoranima se sve svelo na oradu, brancina i lignje. Svako ko dođe sa strane će jesti bolju ribu u Skadru, Ulcinju, Reževićima ili prema Kotoru. Da ne budem baš tako kritičan, u Baru ima par restorana koji imaju dobar riblji meni. Ipak, kad dođu gosti i kad me pitaju gdje da idu da jedu ribu, ja im najčešće kažem da idu na Adu Bojanu, jer mi se čini da je ponuda tamo bolja. Čak i riba koja se ulovi u Baru najčešće ide van Bara! Treći segment bi bio neka kulturna promocija, imamo Maslinijadu, imamo Dane vina i ukljeve, eto, od skoro, imamo i Ribar fest. Ali recimo nemamo nekog karnevala ili slično.

Evo, sad u maju kreće da se lovi plava riba u velikim količinama i mogla bi se napraviti jedna predsezonska promocija grada i uopšte gastronomske ponude. Treba uraditi nešto da se ljudi više vežu za more, da im more ne bude samo kupanje plivanje i sunčanje u ljetnjim mjesecima, već da to bude cjelogodišnji doživljaj. Možda postoji i četvrta stvar koja i nije u direktnoj vezi sa ovima prije. Prije nekog vremena sam imao neki problem sa motorom na čamcu, i baš gledam, na svakom uglu imate neke automehaničare, ali imate vrlo malo ljudi koji popravljaju brodske i vanbrodske motore. To se sve svelo na neka poznanstva. Kad sam bio u Ohridu, da ne pričam o Zadru, nailazio sam po ulicama na radnje ljudi koji popravljaju motore i prodaju polovne djelove. Kod nas ako želiš da nabaviš neki dio, to se najčešće naručuje iz Hrvatske, čak i iz Srbije. Moramo motore na Vranjinu da vozimo. Zaista fali majstora i stručnjaka.

PT: Sad ćeš i ti daš jedan doprinos ovome o čemu si pričao, pa ćeš nam kazati jedan recept za ribu. Koji ti je omiljeni način spremanja ribe?

SK: Najbolja riba je svježa riba i volim da spremam na mnogo načina, u zavisnosti od sezone. Ipak najviše uživam u spremanju brodeta. Ili kako ga ja zovem – bijeli brodet. Nije tajna kako ga spremam, volim da u tom jelu bude više različitih vrsta riba. Meni su se kao najbolji pokazali škarpina, pauk, gruj i bijela riba. Obavezno dodam sipu i gambore. Gambori su mi dobri, jer ih, prije nego li počnem da spremam jelo, očistim, pa od glava i ostataka, uz dodatak maslinovog ulja i bijelog vina, napravim temeljac sa kojim ću zalivati brodet kad počnem da spremam.

Za početak se izdinsta dosta bijelog i crnog luka i preko toga se složi riba. Mora biti veća posuda, uz napomenu da se brodet ne miješa, već se šerpa samo protrese. Nekad sam sipao bijelo vino, a sad volim da stavim čašicu rozea, jer da jednu lijepu notu jelu. Ulijem temeljac preko ribe i na tihoj vatri stavljam da se krčka. Ne mogu ovo jelo baš nazvati ribljim gulašem, ali je najbliže toj definiciji. I kad jelo bude skoro gotovo, dodam malo kriški paradajza, jer mi se čini da je potrebna neka kisjelost da se ujednače ukusi. To može da bude i sok pola limuna. Može da se jede i hladno i toplo… Baš su me pohvalili za taj recept. E sad, jedino što je tu potrebno dosta različite ribe, pa to malo po malo skupljam u zamrzivaču i spremim ga dva puta godišnje.  

PT: Daj slušaocima emisije Priče talasa neku poruku.

SK: Ljudi trebaju da nađu vremena, jer život baš brzo ide, da uživaju u moru. Ko ima privilegiju, kao mi, da živi na moru, još ako ima čamac, mora naći vrijeme za to. To je jedan poseban svijet, more je zbilja život i treba ga živjeti punim plućima. Nijesmo ni svjesni kakve blagodeti imamo. Tek vidimo po reakcijama gostiju koji dođu u Bar. Oni se oduševljavaju stvarima koje su nama postale uobičajene –  pogledima, zalascima sunca… I onda se tek zapitam da li umijemo to da cijenimo.