Dr Svetozar Savić je univerzitetski profesor, čije je ime u laičkoj javnosti sinonim za vinogradarstvo. Objavio je stotinjak naučnih i stručnih radova, knjiga iz ove oblasti. Pored stručne publicistike, on je i plodan književni autor – iza njega su četiri romana – “Ljetopis jednog badanja”, “Vajar”, “Narcizam smrti” i “Potop”, ubrzo izlazi i nova knjiga – “Novo nebo”, a u poetskoj formi oglasio se “Barskim solilokvijem” kojeg upravo prezentuje.

RB / BI: Iako Vas decenijama već crnogorska javnost percepira kao stručnjaka za vino, što de facto i jeste, ona druga strana države, rekao bih tananija, poznaje Vas i kao izuzetnog književnog autora. Taj fenomen stvaraoca sa dva lica, sa kojim se mnogi od nas susreću, može da donese probleme, mnogo više nego priznanja i zasluge?

Savić: Pa, donekle ste u pravu, iako je meni “naučna književnost”, nazvaću je tako, kao i naučna metodologija unaprijedila sistematičnost u književnom radu. U mojoj drami, između ostalog, najduži je bio čin koji je odlučivao koliko se mogu obostrano posvetiti i nauci i umjetnosti. To je bila moja sfinga ili hidra, meduza, možda. Mogu samo da istaknem, bez obzira da li se radi o naučnoj ili lijepoj književnosti, meni je pisanje cosa mentale naspram cosa venale, to je za mene istina, dobrota i lijek od strašnog bremena vremena koje nas povija prema zemlji.

Treba takođe istaći da za nauku stvarnost određuje granice mogućnosti. Zato me književnost, to čeprkanje po iracionalnom i onostranom, posebno privlači, povremeno više nego naučno pretraživanje po racionalnom i objektivnom. Ako je postojanje apsurd, da li mi trebaju naučni neoborivi dokazi o funkcionisanju racionalnog?

Na drugoj strani, materija kojom se umjetnost služi nema granica u poređenju s naukom, čiji je cilj takođe beskonačan, ali su granice istraživanja omeđene. Ako takva naučna istraživanja rezultiraju nekim produktom, on će biti dalje usavršavan (aspekti: tehnički, estetski, komercijalni), marketinški stručnjaci će ga komercijalizovati, a liberalno tržište potpuno obezvrijediti i učiniti neinteresantnim.

U umjetnosti je to nemoguće. Čitav svoj vijek umjetničko djelo jedinstveno je samo po sebi, naučno samo u trenutku stvaranja. Usavršavanje u umjetnosti je moguće samo u drugom produktu, koji ima samo emotivne i duhovne veze s prethodnim. Dakle umjetnici, prije svega književnici, prije nauke otvaraju ogromne kreativne prostore, da bi za njima krenula armija vrijednih, koji će te aspekte uobličiti i približiti našoj stvarnosti.

RB / BI: Čini li Vam se da je to Vaše prozno-poetsko izražavanje neka vrsta ventila koji pomaže u vremenu kao što je ovo, nesigurno i bez definisanih pravila? Neka vrsta otklona od svakodnevnog posla, bijeg u drugu dimenziju?

Savić: Kao umjetnik, bez obzira na vrijeme, politiku ili na vrstu stvaralaštva, svjesni ste da morate da gubite, bilo: dane, novac, ljubav, društvo, i da nikada nijeste sigurni da će to što radite imati odjeka ni u vašem životu, osim što sveopštem apsurdu dajete lični pečat.

A književno stvaralaštvo je neprekidno svjedočanstvo o autorovoj bijedi i veličini, i taj napor u stopu prati jedan zloduh – sumnja prema afirmaciji – kako to Sioran kaže, koja se čini avanturistička ili ponižavajuća, isto tako kao i bilo koja negacija. Da bi ste preživjeli ta posebna stanja, podsjetiću vas na Bodlerove stihove “Čas je da se opijate. Da ne biste bili mučeničko roblje vremena, opijajte se bez prestanka, vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam je volja“.

RB / BI: Vaš roman “Narcizam smrti” doživio je tri međunarodna izdanja, ali je nekako ostao u zapećku naših ovdašnjih klanovskih i serdersko-vojvodskih veljanja o književnosti, sve se vrti u istim krugovima, od donacija, preko sajmova do nagrada. Gdje se kao pisac tu nalazite i kako se snalazite?

Savić: Nažalost, Crna Gora je u velikom broju pitanja, pa i književnim, mala. Ono što se kod drugih odvija u podrumu (nazovimo to nebitnim), kod nas se odvija na terasi, u javnosti. To su karakteristike malih književnosti. Takođe, u “malim književnostima”, pisci nisu pisci, već nacionalni heroji, posebno ako se okite nekom nagradom ili postanu prepoznatljivi, njih treba čuvati da ih neko drugi ne ugrabi. Zato sada imamo informativni rat oko porijekla nekih stvaralaca (Njegoš, Tesla, Kiš, Kovač, Pekić), kao da njihovo porijeklo govori o kvalitetu njihovih djela. Nikako da shvatimo da oni nisu naše vlasništvo, svojim kvalitetom oni prevazilaze naša shvatnja književnog stvaralaštva.

Na drugoj strani postoji niz problema. Već je i ranije mnogo puta rečeno da crnogorska književnost nema dobru kritiku, ako nema ozbiljne i nepristrasne kritike, teško je vrednovati nova djela. Bez kritike, književna scena se guši u prosjeku i nepotizmu. Pisci se često grupišu u zatvorene krugove, gdje se međusobno podržavaju, bez obzira na realnu vrijednost djela, takođe nemamo prevodilačke centre, izdavači ne rade sa novim autorima, na njihovoj promociji, i radije štampaju djela koja se lako prodaju. Čitalački auditorijum je slab, u smislu konzumiranja lagane literature i estradnog sadržaja, nego zahtjevnije knjige, a onda i pisci sve više pišu u tom pravcu, itd.

Veliki dio takvih opstipacija skopčan je i sa ekonomskom situacijom. Iako su mnogi veliki pisci stvarali iz osećaja egzistencijalne nesigurnosti, siromaštvo kao inspiracija nije trajno. Iako borba za preživljavanje često dovodi do dubljih introspektivnih promišljanja i snažnijeg izraza, čini mi se da borba sa egzistencijalnim problemima ostavlja malo vremena za kreativnost.

Kako se tu snalazim? Možda će izgledati prepotentno, ali knjiga Marka Aurelija “Samom sebi“, koju svakom preporučujem, daje odgovore na takve lične nedoumice. Prvenstveno treba pisati onome u sebi, iako je pisanje ili umjetničko stvaranje istinski tragički poduhvat. Ali znamo da su najveća djela, nastala nemjerljivom ljubavlju i snagom stvaraoca, koja nikako ne mogu biti stimulisana finansijskom stavkom u ugovoru ili nastati visokim IQ. Znamo toliko stvaraoca koji su dobijali najveće književne nagrade, ali su ostali suštinski neostvareni i neprepoznati.

Naime, mislim da čovjek ne može da bilo šta radi s uspjehom, ako to radi bez ljubavi. Možda je ovaj termin malo pase, i da bez radosti ljubavi može dosta toga da se stvori, pa čak i savršenstvo, ali to savršenstvo je u apsolutnom smislu sterilno, ono se ne razmnožava.

RB / BI: Nova knjiga donosi “Novo nebo”. Kakav unutrašnji nemir djelo apostrofira, kakav prijem očekujete i hoće li biti tog novog neba, na bilo koji način?

Savić: Nemoguće je u ovakvom čitalačkom auditorijumu predvidjeti “prijem“ romana. Ali po pitanju romana “Novo nebo“, najbolje je da predstavim komentar najprevođenijeg srpskog pisca, koji je radio na redakciji rukopisa – prof. dr Zorana Živkovića:

Roman “Novo nebo“ pripada onoj retkoj vrsti književnih dela koja iz satiričke perspektive osvetljavaju savremene društvene okolnosti koje autor poznaje iz prve ruke i ume u njima da prepozna one pojave što nalažu upravo ovakvu obradu. Ovakav ambijent savršeno je poprište za čitav niz satirički veoma zahvalnih epizoda u čijem se građenju autor izvanredno snalazi nagoneći čitaoca na smeh u mnoštvu registara, u rasponu od burleske do ironije, a sve u službi blagonaklonog podsmevanja lokalnom mentalitetu, običajima, društvenim konvencijama.

Ne smatra se bez razloga da je mera zrelosti jednog društva njegova sposobnost da se podsmehne ne na račun drugih nego na vlastiti račun. U tom smislu satirički roman gospodina Savića najbolja je potvrda upravo doraslosti crnogorskog društva da se otvoreno suoči s nekim svojim svojstvima i osobinama koja bi manje zrela društva najradije sakrila.

RB / BI: Posljednje djelo “Barski solilokvij” ili “Oda Baru” Vas vraća tu gdje ste, na svoju teritoriju, na tlo gdje ste potekli. Slažete li se sa mnom da se, ma koliko ogrnuti bili većim ili manjim stepenosti tzv. urbanog, svi autori na koncu vraćaju, negativno ili pozitivno, na razne načine, prapostojbini, odnosno onome što ih je modifikovalo kao djecu, tinejdžere i ljude. Naravno, ovdje ne mislim samo na ode i panegirike, već i na osjećaje mučnine koji provijaju kroz njihove radove zbog traume u djetinjstvu ili mladosti i suočavanja sa događajima… Kako god, povratak je, rekao bih, kod svih neminovan…

Savić: “Barski solilokvij” je odavno pripreman, ali sam ga donedavno ponovo dograđivao. On je nekako prirodan nastavak “Pasaža iz Bara 1”. Mislim da se autori ne vraćaju prapostojbini iz sentimentalnosti, nego iz nužde, kao da u toj bazičnoj matrici tražimo šifru svog jezika, svog postojanja, čak i svoje zablude. Nekima je to mjesto radosti, drugima traume, trećima neodređenog osjećanja propuštenog. Nije, dakle, riječ o odama i panegiricima, već o nekoj vrsti unutrašnjeg eha koji je ambijent Bara stvorio u meni.

Vlatko Stefanovski je negdje rekao da jedino može da stvara u Skoplju jer i fizički osjeti “vibracije tla” na kome je nastao i na kome počiva njegova civilizacija. Vaša “Oda Baru” je, čini se, na tom tonu, osluškivanja tog pulsiranja…

Savić: Da, u potpunosti razumijem šta je Stefanovski mislio. Postoji nešto gotovo metafizičko u vezi s mjestom koje vas oblikuje, i taj proces nikada ne prestaje – kao da to tlo pamti vaše korake, a more zamahe, i prije nego što ste ih napravili. “Oda Baru” je, u tom smislu, odgovor na “pulsiranje tla”, koje pominjete, to je ono nevidljivo nasljeđe, sloj ispod sloja, gdje se miješaju istorija, zaborav, jezik i naslućeni glasovi. Bar je moj unutrašnji pejzaž, koliko i geografski. To nisu samo prostori – to su frekvencije. I kada ih jednom uhvatite, teško ih napuštate, ili oni više ne napuštaju vas.

RB / BI: I na kraju, kao dualni autor, s kojim se Svetozarom bolje slažete, naučnikom ili piscem?

Savić: Istraživač u meni stalno provjerava činjenice, koje pisac pokušava da izokrene u priču. A pisac ponekad zavede i naučnika da zaključi nešto što nije mjerljivo. Naučnik se zgražava kad pisac pređe granicu mogućeg, a pisac se dosađuje kad naučnik traži fusnote. Rekao bih da se ne slažemo uvijek, ali živimo u primirju – i to prilično kreativnom.

BARSKI SOLILOKVIJ ili Oda Baru

Barjače ove riječi, u meni i oko mene,

a barometar poigrava kao lud,

dok se u suton, kad konačno nisam imao kud,

smirim i nalaktim na neki bar,

bartender ili barmen,

kako hoćete,

bar do ponoći svojim promuklim baritonom i teškom pričom daviće,

o tome kako je u Bariju, smuvao jednu prelijepu barišnju,

i istog dana u povratku,

zamislite,

u Luci Bar uhvatio najveću barakudu, ikad.

Vjerujem, da onaj ko može da prati barakude trag,

i njenu muku,

iznenadno poniklu u dubini okeana atlanskog,

i čudnu odluku da doplovi do našeg grada bizantskog,

koja je, kako ovaj bartender ili barmen smatra,

svojom voljom u naše toplo more zašla,

more!

taman kao i ona dragana što se u njegovom zagrljaju našla.

Nekadašnjeg pomorca, sada samo Baranina i bartendera,

koji je za barom vječito cijedio viski i mandarina kilo,

i bio težak kao kamen mlinski,

koji me opet žica, sanjar i pričalica,

da je svojim očima vidio,

kao da tuđim može da vidi,

kako je brod, najveći među svim barskim barkama,

barabar pratilo dvadesetak dulfina, dva brodolomnjaka i jedna murina,

i da se ta murina bez ikakvih moralnih barijera,

po priči ovog pomorca a sad bartendera,

na flagrantan način odvojila,

bez glasanja, bez tendera, napustila društvo fino,

društvo umjerenjaka, dulfina i brodolomnjaka,

jer im je dah jako vukao na barsku žuticu i crno vino,

i da bi tu muku pregurati jedino mogla

ona bivša barakuda, što slučajno zaluta u Antibaris Luku.  

I da je tim istim pokondirenim dulfinima i brodolomnjacima,

zamislite,

draže jezero pelikana i suve ukljeve iz Skadarske bare,

nego sve morske planktonske enklave,

a za Barane su barene, kaže to društvo fino, pa uz vino,

moliću lijepo,

za nekim barom, sa onim istim barmenom ili bartenderom,

neka ih grickaju mljackaju muljaju

u čamotinji zimskih mjeseci,

i gledaju kako se nad Barom brecaju oblaci,

kako se kiša u potoke cijedi, a bura gudi,

da ti je prosto milo

što ti nekakav usud ludi,

more pokloni ustreptalo,

dvadesetak dulfina, mandarina kilo i vlašića nebo cijelo.

Možda je bolje, pitam se, neđe ići na barbune,

sa ovom istom barskom alom,

barmenom i barabom,

pa s barke na barku lakim skokom, u ulične barove sve,

neka tutnji i nek se trese, i obrnuto,

kroz samostane, džamije i palate,

iz Starog u Novi Bar i vice verse.

Pa i ako napravimo neku barapsku makljažu,

da se sve barske novine danima pune,

uvijek se možemo pozvati na našeg barbu,

brade s barutom srasle,

plovio je tuce puta uz Barbados i Džakartu,

i znao baril ili dva vina slistiti svojski,

barbarin barski i morski.

A za lijepa dana, taj barba isti, pjeva kolko ga grlo nosi,

šta sam to ima’ od života!

dvadesetak dulfina, dva brodolomnjaka,

i jedno srce što katkad ustrepti.

A onda pješke u smiraj dana,

nogu pred nogu,

osluškujući maslinove grančice treptaj,

od trikonhosa iz centra Bara,

pa sve do podno bareljefa krilatoga lava od Starog Bara.