Gost emisije Priče talasa bio je Stevo Šiško Nikočević, poznato ime barskog, crnogorskog, pa i evropskog rukometa.

PT: Šiško, danas ćemo malo po strani ostaviti rukomet, ono po čemu te skoro svi poznaju, već ćemo razgovarati o tvojoj drugoj strasti – ribolovu i moru. Kako je to počelo?

SŠN: Odavno je to bilo, još smo živjeli u Dobroj Vodi. Imali smo imanje dolje na Velikom Pijesku, gdje su sad apartmani Śara babinog (Markovića). To je nekad bilo naše. Imao sam šest-sedam godina. Tada je bilo teško kupiti štap za pecanje i mašinicu, pa je tata ubrao bambus koji je rastao negdje pored potoka. Osušio ga, našli smo neki najlon i udice, od plutanog čepa napravili plovak, sa sve čačkalicama kroz njega. Prvi mamac je bio skakavac sa livade! I sjećam se, prvi dan smo pošli i ulovili sarga, onoga finog „pločana“. Doduše, tada je bilo mnogo više ribe nego sad.

PT: Što te najviše privlači i drži u tom hobiju?

SŠN: Nijesam toliko zagrižen za pecanje, koliko za podvodni ribolov, jer još uvijek mogu da ronim. To me nevjerovatno opušta. Fizički je jako naporno, međutim, to nadmetanje i nadmudrivanje sa ribom, ta koncentracija prilikom lova, je najbolji doživljaj. Nemaš vremena da razmišljaš o bilo čemu drugome osim o tom trenutku. To me strahovito opušta.

PT: Rekao si mi da nijesi više u formi, kao što si bio nekad…

SŠN: Pa nijesam, godine su tu. Imam 58 godina, ne može se više reći da je isto kao kad sam ronio prije 15 godina. Da se ne lažemo (smijeh).

PT: Koje ti je omiljeno sjećanje iz ribolova, siguran sam da ih imaš prilično? Neki posebni ulov?

SŠN: Ja sam nekad bacao mreže, parangale, pendulao, pecao itd. Međutim, najdraži ulov mi je gof od 12 kilograma kojeg sam ustrijelio u podvodnom ribolovu. To mi je i najveća riba. Lovio sam i dosta druge ribe, ali to mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Ronio sam iza Volujice, a gof vam dođe na pušku, kako mi to kažemo, kao „ćurka“. Jednostavno se tako namjestilo, to mi je najveća i najdraža riba koju sam ulovio.

PT: A što se tiče anegdota iz ribolova?

SŠN: Davno je to bilo, ima i 30 godina. Bacali smo parangale kod Starog Ulcinja. Krenuli da vadimo, i maltene svaka udica – gruj. Petoro nas je bilo u barci, u mojoj tadašnjoj pasari. Odjednom, kako vadimo parangal, vidim nailazi nešto ogromno iz dubine. Gruj oko 12-13 kilograma! Kad sam ga ja zakačio rampinom i ubacio u barku, počeo da udara onim repom tamo – ovamo. Svi smo u barci skočili na kraj i tu stali, kao fendaci na jezeru kad na čun stanu (smijeh). I tako smo stojali, dok se nije smirio potpuno i tek smo onda nastavili da vadimo ostatak parangala. 

Što se tiče ronjenja, bilo je raznih situacija. Ali, mogu da ispričam jedan događaj, gdje sam se bio mnogo prepao. Zaronio sam, malo se duže zadržao i krenuo da se vraćam na površinu. Odjednom osjećam jak udar mora. Topla, vruća, struja me gura u stranu. I umjesto da sam izašao vertikalno, ja sam nekako uspio da izađem na površinu, ali 25 metara dalje! Jedva sam se popeo na barku, prepao sam se kao nikad u životu.

PT: Malo se ljudi sjeća, ali si ti jedno vrijeme, dok si aktivno igrao rukomet, držao štand sa ribolovnim priborom na tadašnjem barskom buvljaku. Na tom štandu je radio jedan divni gospodin. U tim vremenima je ovdje bilo teško naći i udicu, pa je nama ribolovcima, taj štand bio veliko blago. Kako je došlo do toga da počneš da se baviš time?

SŠN: Upoznao sam se sa jednim čovjekom koji je imao radnju u Bečeju. On me je stalno nagovarao da otvorim štand. A druže, nemam vremena, trening ujutru, trening uveče, kad ću ja ići po robu, isporučivati? Ali, bio je uporan – Sve ću ti ja organizovati, samo ti otvori štand! I tako je krenulo. To je trajalo nekih godinu. Bio sam najjeftiniji i bilo je svega, udica i štapova u izobilju. Međutim, da ne bih sad pričao neke stvari, bio sam prinuđen da to zatvorim. Tačnije, prepustio sam posao Mišku Miroviću, koji i sad drži štand na buvljaku. I dan-danas, kad me vidi, kad pođem kod njega da kupim dvije udice, on se zahvaljuje i kaže – Hvala ti, ti si me naučio puno u životu i pomogao si mi da othranim familiju.

PT: Roniš dugo godina, koliko i kako se promijenio taj morski svijet u odnosu na prije?

SŠN: Ogromne su razlike. More je devastirano. Nekad sam mogao da kažem – Idem da ulovim dvije hobotnice, da napravim paštu. Sad mogu tri dana da ronim da ne vidim nijedne. Zato što je potamaniše u toku zime, skladište je u zamrzivačima da bi je poslije prodali u sezoni. Druga stvar je bilo dinamitašenje, mogao sam da u jednom zaronu ne vidim ni salpu. U posljednje vrijeme, kako su te mjere pooštrene, sad ih ima. Od kako se digla frka, pogotovo od kad su mom sinu Božu bacili dinamit na vrh glave, pokrenuta je akcija i smanjio se broj dinamitaša. Sada u jednom ronjenju vidim po 10 – 15 jata salpi, što znači da se riblji fond obnovio, ali govorim samo o ribama. Hobotnica nema. Recimo, sargova ima isto dosta. Moramo nekako sačuvati ribu, i to baš mi koji uživamo pecajući i roneći. Mi smo najodgovorniji. Na primjer, imate te gofiće nedorasle. Uhvate jednog na pendulu, i ostave ga udici, puste ga deset metara za barkom. Ono jato ga prati i polove ih sve do jednoga. Oni jesu slatki za pojesti, ali će taj isti gof od 200 grama porasti na 25 kila, pa ga onda ulovi.

PT: Ima li neke poveznice između strategije i discipline u rukometu i strpljenja i vještine potrebne za uspješan podvodni ribolov?

SŠN: Upornost ih povezuje. Ne smiješ da odustaneš – nema ribe i idem kuću. Saznao sam prije nekog vremena, čovjek se uči dok je živ, da riba radi, da je aktivna, u određeno vrijeme – ujutro, popodne, uveče… Od čega to zavisi, ne znam, ali mi se dešavalo da ronim dva sata i da ne opalim. Onda odjednom, za deset minuta ulovim pet riba. Ili se desi da ronim, pola sata krene riba odlično, ja oduševljen – razbiću je danas, odjednom stanka, nema repa da vidiš.

U rukometu isto moraš biti uporan, da dobro treniraš da bi bio spreman za svaku utakmicu.

PT: A ti si u rukometu igrao, možemo slobodno reći, na najtežoj poziciji – pivot.

SŠN: Tada, u to vrijeme, je zbilja bilo teško igrati pivota. Danas ne. U ovom modernom rukometu, pogotovo od kako je televizija počela da radi prenose, pa se sve snima, vidi se svaki detalj. Pogotovo na ovim većim utakmica, gdje se vrati akcija i vidi se da li je neko dobio udarac laktom, ili je počupan sa leđa za dres. Sad je rukomet doveden do nivoa gdje moraš čisto da igraš, inače ćeš biti sankcionisan.

PT: Je li to bila prednost ili mana, iz tvog ugla gledano?

SŠN: Za onog ko igra odbranu, nekad je to bila ogromna prednost. Sad više toga nema.

PT: I tvoj sin Božidar je krenuo tvojim rukometnim, ali i ronilačkim stopama. Kakav je osjećaj roniti sa njim?

SŠN: Nema mi ljepšeg trenutka u životu nego kad zaronimo zajedno! I obično se vazda takmičimo, doduše, u posljednje vrijeme, mogao bih da ronim šest dana i ne bih mogao uloviti koliko on u jednom. On je u mnogo boljoj kondiciji, može da zaroni na mnogo veću dubinu. Ima i veliko znanje kad je u pitanju ronjenje, te za njega više tajni nema. Ali jedno vrijeme, to je bilo do prije nekih par godina, imali smo stalno takmičenje ko će više da ulovi. Ako ja ulovim više, on vezuje barku kad se vratimo u marinu, i suprotno – ja se vezujem, ako on ulovi više. Jednom prilikom, vraćamo se na marinu, evo ga Kostić, Kole što baca mreže –  Ima li što? A ima, ima, rekoh – On vezuje barku danas! A što on vezuje barku? A mi tako imamo takmičenje, ko ulovi manje vezuje barku. Elem, nije prošlo tri dana, evo ga Kole, slučajno se srećemo na marini i viče iz daljine – Ko vezuje barku danas? (smijeh).

PT: Koji bi savjet dao podvodnim ribolovcima i onim koji imaju želju da se bave tim sportom?

SNŠ: U posljednje vrijeme ima mnogo divljanja plovilima po moru. Mladi ronioci bi trebalo od početka da se privikavaju da nose bovu sa sobom, iako polovinu ljudi, koji imaju čamce i glisere, ne interesuje daljina od bove. Bukvalno pravo idu na nju. Sjećam se jedne situacije, ronim ispod bove, koja je bila udaljena tri metra od barke i čujem gliser kako se približava iz daljine. Izronio sam između barke i bove i on prolazi na dva metra od bove u punoj brzini. Ja mu vičem – Što radiš, čovječe? Jesi li normalan? Samo je rekao  – Izvini. I što sam trebao da uradim kad bi ga vidio kasnije na marini? Da napravim neki kastig? Zbog tog divljanja gliserima i skuterima mogu samo da kažem mladim roniocima – Nosite bovu sa sobom, spasiće vam glavu!

Druga stvar je da danas na internetu možete da nađete mnogo video zapisa gdje ronioci love na 30 – 40 metara dubine. Tamo se spuštaju na takozvani „braziliana“ način, uz pomoć utega koji vas vuče brzo dolje. Uopšte ne razmišljaju koliko ti treba vremena da se vratite nazad na površinu. Dolje, kad se ode na tu dubinu, riba je mnogo pitomija i mirnija, pa se pažnja lako odvuče i može doći do nekog kobnog završetka. Uvijek imajte na umu da vrijeba opasnost, budite svjesni svojih mogućnosti.

PT: Za kraj imamo stalnu rubriku, gdje gost emisije predstavlja svoj omiljeni recept…

SNŠ: Tri – četiri godine sam pokušavao da naučim kao pravi riblja čorba, pitao preko deset kuvara i svi su govorili kako treba, ali nije rekao kako stvarno treba. Neke detalje i sitnice, kako da bude gusta, začinjena kako treba, sam sve naučio sam i moram da kažem da spremam baš lijepu riblju čorbu. Što kaže, svaki put bez promašaja! Kad pričaju od koje je ribe najbolja čorba, treba da znate da svaka riba ima svoj miris i ukus. Čorba će biti dobra i od murine, i od bijele i od plave ribe…  Samo će imati drugačiji ukus, ali biće isto super za jelo.

Nema tajne kako je spremiti. Najbitnije je da se riba u jelu mora osjetiti, ne treba pretjerivati sa začinima i povrćem, jer onda ti drugi mirisi preovladavaju. Po meni, u čorbi je dovoljna jedna mala sitno isječena šargarepa, malo soli i bibera i ništa više. Ako voliš da je malo crvenija, možeš staviti baš malo paradajza ili paprike crvene. Gustinu čorbe nemojte da pravite sa brašnom, već sa mesom ribe koje ćete izblendati u kašu koju ćete dodati prilikom spremanja jela. Tu se dobija gustina prava. Sve ostalo je stvar ličnog ukusa – da li neko voli peršun, da li voli da je kiselija čorba… To su sve sitni detalji.

Prvo napravim riblji fond, tako što u šerpi prokuvam svu ribu. Pustim da se ohladi, očistim sve meso od kostiju. Dio tog mesa izblendam, a dio onako ostavim da se ima osjetiti „pod zub“. Zapržim malo luka, malo tih začina, koje odmah u startu stavljam, da bi se raskuvali kasnije i nestali. Nemojte na kraju stavljati začine. Ako treba, tada se samo dosoli i ili doda bibera. U to sipam onaj riblji fond, pustim da se kuva. Neko tu stavi odmah bijeli luk, a neko tek kad proključa. U to se stavi meso ribe, ono blendano i oni komadići, i to je praktično to.

PT: Oko ovog spremanja čorbe smo ostali najduže, vidi se što voliš!

SŠN: (Smijeh) Dolazi vrijeme kad više volim da jedem, nego da lovim ribu!