Pijanistkinja Lucija Ulićević, dobitnica brojnih nagrada i stipendija, premijerno će se predstaviti podgoričkoj publici večeras, u 19 sati, u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“, u okviru ciklusa „Mladi talenti“.
Na programu njenog prvog solističkog nastupa su djela velikana klavirske literature: Baha, Betovena, Bramsa i Mednera – izbor koji mlada umjetnica ne posmatra kroz hronologiju, već kao „unutrašnji dijalog između četiri različita, a duboko povezana svijeta“. Koncert dolazi kao kruna dosadašnjeg obrazovanja i intenzivnog umjetničkog razvoja pijanistkinje koja je svoj muzički put započela u rodnom Baru, a nastavila u Novom Sadu i na cetinjskoj Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Bojana Martinovića. U intervjuu za Pobjedu, Ulićević govori o najznačajnijim aspektima večerašnjeg koncerta i pruža uvid u dio svog muzičkog svijeta.
POBJEDA: Vaš koncertni repertoar obuhvata djela kompozitora različitih epoha i stilova – od Baha do Mednera. Kako ste koncipirali ovaj program i šta za Vas svako od ovih djela predstavlja u ličnom i umjetničkom smislu?
ULIĆEVIĆ: Moj koncertni program nije koncipiran po hronološkoj niti stilskoj liniji, već kao unutrašnji dijalog između četiri izuzetno različita, a, po meni, i duboko povezana svijeta. Svaki od ovih kompozitora govori drugačijim jezikom, ali svi dodiruju istu suštinu – ono neizrecivo, što postoji iza riječi i svakodnevice, što nas uzdiže, a istovremeno prizemljuje u sopstvenu istinu. Za mene, Bah je molitva, a Betoven je borba. Brams je moja potraga, dostojanstvenost, ali najviše ranjivost. Dok Medner, on je nešto iz misterije moga srca, zagonetno koliko i neodoljivo iskreno.
POBJEDA: Vaše školovanje odvijalo se kroz različite obrazovne sisteme i muzičke tradicije – od Bara i Novog Sada, do Cetinja. Kako su Vas ta iskustva oblikovala kao interpretatorku, i da li ste kroz njih razvili neku prepoznatljivu muzičku estetiku ili filozofiju?
ULIĆEVIĆ: Svako mjesto na kojem sam se školovala ostavilo je trag u meni. Bar je bio moj početak, moj prvi susret s muzikom, i samim tim moja prva ljubav. Novi Sad je bio moj prvi pravi odlazak od kuće, grad u kojem sam se susrela s ozbiljnošću, s očekivanjima, sa zahtjevima koje muzika postavlja kada joj priđete sa željom da joj zaista služite. I najzad Cetinje, ono mi je donijelo zrelost. Tu sam počela da osjećam da moj izraz ima težinu, da nije više samo učenje i prenošenje, nego stvaranje nečega mog. Naime, od svega toga shvatila sam da težim istini u zvuku, a o sebi kao ličnosti da se ne bojim „prostora između nota“.
POBJEDA: Pored solo nastupa, aktivni ste i kao kamerni muzičar. Kako balansirate između solističkog i ansambl iskustva, i na koji način jedno utiče na razvoj drugog u Vašem slučaju?
ULIĆEVIĆ: Za mene, solističko i kamerno muziciranje nijesu suprotstavljeni svjetovi. Kroz sve to učim o sebi. Solo nastup mi pruža prostor za ličnu introspekciju i izgradnju izraza, dok me kamerna muzika uči slušanju, dijalogu i povjerenju. I nekad zna biti naporno, i teško, ali tada upravo učite šta je strpljenje, a šta ćutanje.
POBJEDA: Učestvovali ste na brojnim majstorskim kursevima i međunarodnim takmičenjima. Postoji li neki susret, profesor ili trenutak koji je posebno uticao na Vašu umjetničku zrelost ili promijenio Vaš pogled na muziku?
ULIĆEVIĆ: Bilo je mnogo važnih susreta, ali najzaslužniji za mene su upravo bili moji mentori. Svako od njih na svoj način je uticao na mene, ali nikada sa željom da budem neko drugi nego ja. Ipak, posebnu emociju osjećate kada shvatite da postoji osoba koja gaji istu strast prema umjetnosti kao i vi, tj. da je živi kao i vi. Ta emocija daje vam krila i bezbrižno vas tjera u unutrašnji svijet koji se ne boji da bude otkriven kroz muziku.
