NVO Edukativni centar Bar je, nakon vrlo uspješnog projekta „Narodne nošnje Bara, nasljeđe u pokretu“ pripremila novi, koji se odnosi na očuvanje još jednog segmenta nematerijalnog nasljeđa.

Pedsjednica NVO “Edukativni centar” Olja Fatić ističe da, iako je projekat „Narodne nošnje Bara, nasljeđe u pokretu“ završen, na njemu se i dalje radi, pa su planirane promocije na društvenim mrežama „da se tu ne stavi tačka, kako to obično biva sa projektima kada se realizuju, niko se više ne bavi njima.“

Okosnica djelovanja NVO Edukativni centar Bar je nematerijalno nasljeđe, objašnjava ona.

„Sada je u našem fokusu skupljanje znanja i informacija od starijih građana kada je u pitanju izrada platna na ovom području. Već od 2023. godine krenuli smo sa promocijom uzgajanja svilene bube na području Bara, ali i lana, žuke i vune. Tokom prošlog projekta, ostvarili smo dobre kontakte sa sugrađankama. Najviše se istakla Đulija Radović, koja čuva jako lijepu zbirku predmeta i nošnji iz Dobre vode, Dubrave i dijela prema Mrkojevićima. Sa njom sam posjetila dvije sugrađanke u Dubravi – Meru i Avu Popović, sa kojima smo razgovarale o uzgajanju svilene bube, lana, evocirale su se uspomene. One prosto ne mogu da vjeruju da se neko zanima za tu temu“, objašnjava naša sagovornica.

Fatić ističe da su nekada sva domaćinstva bila samoodrživa – „sve što im je trebalo, sami su se dovijali, učili, snalazili se i proizvodili“. Ona smatra da kulturno nasljeđe treba da bude dio zelenih politika.

Materijali koji su se tako proizvodili mogli su dugo da se upotrebljavaju. Danas, u svijetu postoje brojni pokreti koji se zalažu da se recikliraju stare stvari, kako planeta ne bi bila zatrpana smećem.

„Tekstilna industrija je na trećem mjestu po zagađivanju planete. Postali smo potrošačko društvo, prate se trendovi, a garderoba koju nosimo mahom se pravi od vještačkih materijala, koji nisu baš dobri za naše tijelo. Koncept i način na koji su prije pristupali odijevanju jako je interesantan. Mislim da bismo mogli da se ugledamo na njih – od toga da je tada garderoba bila praktična, prirodna i sa dugim vijekom trajanja. Dijelove garderobe koji su izvezeni, ako je u pitanju grešpa ili kordela (čipka), ili ošvice (vez) one su znale da to skinu, zamijene novim. Dugmići su se sa starih košulja su se čuvali da bi se prišili na nove – nesvjesno su radile ono što danas zovemo cirkularnom ekonomijom, ništa se nije bacalo, osim ako je bilo potpuno neupotrebljivo.“

Fatić je zadovoljna što je bila u prilici da vidi svilu koja je tkana prije 50-60 godina i koja je u odličnom stanju.

„Riječ je o dekorativnoj svili u boji, za trambulos, odnosno za pas mrkovske nošnje. Gospođa Mera je sama tkala taj pojas koji je dug skoro dva metra, a ima i istkanu bijelu svilu, koja se koristila za izradu košulja, arkata i sličnih odjevnih predmeta. Sigurno ima desetak metara bijele svile, koja je u odličnom stanju. To govori u prilog prirodnim materijalima“ objašnjava ona.

NVO Edukativni centar planira snimanje kratkog filma o svilenoj bubi.

„Voljela bih da zabilježimo riječi i sjećanja žena sa kojima sam pričala, kao i proces izlijeganja, od jajašaca do larve, učauravanje u šiške (čaurice), do namotavanja makar te prve niti svile. Sama dalja obrada svile je dosta zahtjevna, treba velika količina svilenih buba. Meni nije cilj da se bavim proizvodnjom svile, nego da otrgnem od zaborava činjenicu da se i ovdje gajila svilena buba i pravila svila, koju mi uglavnom vežemo za Aziju i neke druge zemlje i kontinente, nikako za Crnu Goru i naš Bar“, zaključila je Fatić.