Ljubitelji sevdaha večeras će biti u prilici da slušaju koncert Boža Vreća, koji je interpretator, ali i autor ove vrste muzike. Božo je rođenjem Fočak, a živi i radi u Sarajevu. U Baru je prvi put, a u Crnoj Gori se osjeća kao kod kuće, ne samo zbog toga što mu je majka Crnogorka. Siguran je da će i koncert biti pun ljubavi.

Božo Vrećo: Maločas ste rekli gdje živim, kuda sam i odakle dolazim. Postao sam neko ko živi posvuda u svijetu. Ne mogu reći kuda mi je dom, sem da kažem da mi je dom svuda gdje ima puno ljubavi i gdje mi je srce.

RB/BI: Muzika je, kako nedavno neko reče, nebeski dar. Da li ste uvijek znali da ćete se baviti muzikom i zašto baš sevdalinkom?

Božo Vrećo: Mislim da je sevdah mene izabrao i mislim da Bog uvijek bira kada nam daruje izvjestan dar. On je i breme i lijek i neka blagodat koja osnaži i obogati, ne samo nas, nego sve koji će to čuti, kojima će se promijeniti nešto u percepciji i životu. Sve po pitanju muzike je zapravo Božija promisao, koja mijenja i svijet i nas same. Čini mi se da je mene to u više navrata označilo, ojačalo, očeličilo za sve ono što tek dolazi i, čini mi se da kroz muziku koju stvaram budem lijek i drugima.

RB/BI: Vi tradicionalni sevdah kombinujete sa elementima jazza, soula i bluesa. Je li to nailazilo na otpor tradicionalista?

Božo Vrećo: Ne na otpor tradicionalista, više na otpor ljudi koji ne poznaju sevdah. Ljudi koji poznaju deset odsto sevdalinki, dvadeset pjesama koje se ukrug besomučno vrte – to su ljudi koji uvijek imaju nešto negativno da kažu. Međutim, svi oni koji poznaju tematiku, koji ulaze dublje u srž sevdalinke i sevdaholikog izraza kao takvog, koji jeste u svakom pogledu katarza, nikada nisam imao ništa drugo sem velike podrške i nečega što je činilo da mogu još jače i svjesnije djelovati da taj žanr, na koncu svega, poprimi opet one slobode iz kojih se iznjedrio, da povrati dualnost, spiritualnost i nešto što je sakralno u toj muzici, a ne nužno da se veže samo za kafansku pjesmu.

RB/BI: Oni koji poznaju muziku kažu da Vi sevdah osavremenjujete. Kako vidite budućnost ovog žanra u globalnom kontekstu, i kakvu ulogu mislite da on može igrati u povezivanju kultura?

Božo Vrećo: Već ima veoma jaku ulogu u povezivanju kultura, samim tim što je on multikulturalan. Nastao je pod uticajem sefardskih jevreja, Vizantije, otomanskog upliva kroz molitveni ezan, isto tako kroz upliv narodnog, nečega što je polifono, nečega što je monofono zapisano unutar naše tradicionalne nematerijalne kulturne baštine. Upravo ta mješovitost, ta sinteza je doprinijela da sevdah diše i pulsira kao nešto što je svjetsko, oduvijek, od samog postanka – od iskona do dana današnjeg. Kad ste rekli da sam neko ko osavremenjuje, nije to loše. Moramo uvijek biti korak ispred vremena, ako vrijeme uopšte postoji. Biti arhivar i istovremeno revolucionar je uvijek sjajno.

RB/BI: Znamo da vam je majka sa Cetinja. Da li pjesma “Po ladu po zaladu” nosi neku vezu sa Crnom Gorom?

Božo Vrećo: Nosi itekako, nosi beskonačnu, beskrajnu ljubav, zahvalnost za jedan takav pravedan odgoj, za odnos prepun ljubavi, podrške, razumijevanja. To je žena koju ja uvijek negdje generaliziram i kažem za Crnogorke da su stamene žene, koje mogu ponijeti sav teret svijeta na svojim plećima i nikad ne uzdahnuti zbog toga. Čini mi se da u toj crnini crnogorske žene pronalazim smisao, univerzum, upravo to jedno zrnce svijetla koje još jače sija u jednom takvom mraku. Pa i u samoj toj pjesmi, metamorfoza čovjeka u gavrana govori koliko su ponositi, jaki i lijepi u svojoj autentičnosti i sigurno da sam ponosan na to što jesam dio toga.

RB/BI: Vaš album “Sevdahology” donosi ne samo muziku, već i duhovnu simboliku, dok nova knjiga “Lacrimarium” obećava ispovijest duše o ljubavi, ožiljcima i životnim lekcijama.

Božo Vrećo: “Sevdahology” je potpuno novi termin koji sam uveo. Još uvijek naučno zvanično ne postoji kao takav, ali upravo sam tu da mijenjam neke stvari, onako kako ih osjećam.To je nauka o sevdahu, na način da toj sevdalinci damo još veći značaj, ne samo prema nama samima, već prema svima koji treba da razumiju taj jezik, tu emociju, energiju, tu mantričnu katarzu koja se dešava. Album je nastao kao filmska muzika, za sve kompozicije sam napisao muziku i tekst, sem za dvije: “Po ladu, po zaladu”, koja je tradicionalna crnogorska i “Omer i Merima”, kao naša tradicionalna bosanskohercegovačka. Ponosan sam, ne na moj upliv u svemu tome, već na upliv raznolikih muzičara, od kojih je sigurno dvadesetak, koji nemaju nikakve poveznice sa sevdalinkom, niti imaju poveznicu sa Balkanom. Raditi sa ljudima koji su tako širokog svjetonazora i takve kreativne magičnosti u stvaranju, to se na najbolji mogući način isprepletalo sa onim što ja osjećam, zapisujem i negdje izgovaram i ispjevavam, čini mi se da je urodilo jednim takvim plodonosnim albumom, mojim sedmim albumom za “Croatia records”. Siguran sam da će neka od tih kompozicija jednog dana biti dio nekog filma.

O knjizi nećemo ništa reći, jer još uvijek nije izašla, još uvijek je ljubomorno čuvam samo za sebe, ali čim se poklope kockice po pitanju toga da bude dvojezična – na engleskom i bosanskom, siguran sam da ćete doći do nje i da ćete pronaći dio sebe unutra.

RB/BI: Biće to svojevrsna arheologija. Vi ste, u stvari, arheolog po struci.

Božo Vrećo: Da, magistrirao sam, siguran sam da ću u neko dogledno vrijeme i doktorirati. Sav moj stručni i naučni rad se bazira na arheološkim iskopinama i svemu što je meni kulturološki važno, a može da ima poveznicu sa sevdalinkom i sa polifonijom Balkana koja je meni postala opsesivna strast i čini mi se, dio mog životnog puta. Radujem se nekim novim projektima, već se zrcale, već postaju jasni, ne samo u domenu muzike, već i nečega što ima poveznicu sa nekim novim lokalitetima, novim ekipama.

RB/BI: Kako u vremenu u kome se sve brzo mijenja, balansirate između autentičnosti i inovacije?

Božo Vrećo: Meni je to jedno isto – autentičnost i inovacija, to je moj život. Nikad nisam bio stereotipan, niti dosadan. Inovativnost proizilazi iz osobenosti ličnosti. Ne u kontekstu toga da glorifikujem sebe u odnosu na druge, jer tu ego uopšte nema domašaj, već samo u svom umjetničkom doprinosu svijetu. Čini mi se da sam cijelog života posmatrao svijet upravo kroz prizmu umjetnosti, dobrote i ljepote.

RB/BI: Kako taj svijet izgleda nama, sa druge strane?

Božo Vrećo: Izgleda poput nekog začaranog svijeta. Čini mi se da je to jedan paralelni svijet, koji svi mi možemo da živimo, jednom nogom u imaginarnom, drugom u stvarnom svijetu. Sve što se kao bajkovito vezuje za mene, dosta je realistično, sve je samo percepcija, koliko vi vjerujete u čaroliju, da imate dovoljno snage, hrabrosti i dovoljno bića da budete ono što jeste. 

RB/BI: Vaš imidž i muzički izraz često se opisuju kao revolucionarni i autentični. Kako ste kroz godine oblikovali svoj umjetnički identitet i koliko je važno umjetnicima danas da ostanu vjerni sebi u ovom neobičnom, promjenljivom svijetu?

Božo Vrećo:: U svijetu razdora, ratova i mržnje najbitnije je ostati dobra osoba, dobro biće. To ti odmah daje na autentičnosti, daje da, ma što da činiš i ma čime da se baviš, bićeš vrlo uspješan. I bićeš voljen od ljudi koji treba i koji znaju da te vole. Nisam nikada bio dio mase, dio tog plastelin-društva, koje se oblikuje, formira i čahuri onako kako vjetar duva. Uvijek sam bio neko ko posmatra svijet kroz jedan svoj obzir i čini mi se da mi je to i dalo slobodu koja rađa kreativni polet. To više nije stvar toga što ćete obući – mi smo dualna bića, možemo nositi što želimo. Društvo je to koje vam ukazuje na boje, da li je nešto muško ili žensko, koje postavlja rodove među nama. Kada bi se više voljeli a manje upirali jedni drugima prst u oko, mislim da bi svijet bio puno ljepši. Ja se u životu, kroz kreativni proces, uvijek igram i silno se radujem svakom novom umjetničkom izrazu. Sve dok me to raduje, gledaću da budem unikatan, drugačiji, poseban i negdje zadovoljan sobom. I samo svoj.

RB/BI: Gdje pronalazite inspiraciju za komponovanje i stvaranje?

Božo Vrećo: Posvuda – u ljudima, u pogledima, u starinama, u pročitanom, nedosanjanom. Nikad u negativnom. Zapravo, ako bih rekao da pronalazim nešto u nečemu što nosi mrak, onda bih rekao da moja inspiracija negdje seže u tragediju. Ali ta tragedija donosi nešto mitsko, nešto mitološko i nikad nije negativna. Ona uvijek donese ep o ljubavi. To je zapravo i poenta svih mojih pjesama.

RB/BI: Na koncertima, većina umjetnika to kaže, razmijene energiju sa publikom. Što Barane očekuje večeras?

Božo Vrećo: Ja ću biti drugačiji i reći: Neka Bar uzme od mene puno ljubavi, jer siguran sam da će puno ljubavi i dati. Divno je da završimo razgovor sa jednom jako važnom rečenicom: uvijek dajte ljubav, ma šta da se dešava oko nas i ma kakvi ljudi da su oko nas. Vi budite ono što je najvrijednije, upravo ta ljubav.