Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.
“Istorija je svjedok vremena, svjetlost istine, život pamćenja, učiteljica života i vjesnica starine”
Marko Tulije Ciceron
Ni najplemenitiji, ni najmudriji, ni najodvažniji ne mogu promijeniti sve sa čime se susreće ljudsko postojanje, ali se ništa i ne može promjeniti dok se ne donesu odluke koje imaju neizbježne i značajne posljedice!
Zahvaljujući istraživačkom radu mr sci Ivana Jovovića, predsjednika Matice crnogorske, kojim je proučavan određeni književni opus u crnogorskoj publicistici sa početka XX vijeka, uočen je novinski članak koji je objavljen 13. septembra 1911. godine u “Cetinjskom glasniku” broj 72. i čija sadržina zavrjeđuje dužnu pažnju i ukazuje na vrijednosti koje često i kao društvo i kao pojedinci zanemarujemo.
Naime, u ovom listu, koji je štampan na Cetinju kao poluzvanično glasilo tadašnje crnogorske vlade, u rubrici “Iz naroda”, objavljena je vijest iz Starog Bara o smrti Palje Ilijinog Marvučića iz Šestana u kojoj ga autor “Stevan” opisuje kao “starog ratnika i pobornika za dobro naše otadžbine”. U ovom sjećanju na uglednog pokojnika opisan je i njegov podvig koji se najvjerovatnije desio u periodu koji je započeo pohodom Omer-paše Latasa na Crnu Goru, odnosno krajem 1852. godine, i koji je trajao do izbijanja oružanog konflikta povodom razgraničenja između Crne Gore i Turske na prostoru Sutormana 1860. godine. Ovaj hrabri poduhvat Palje Ilijina Marvučića, poznatijeg u narodu kao Palj Ilije, “najbolje potvrđuje”, kako sam autor teksta ističe, da “je istinski volio svoju otadžbinu Crnu Goru i njene interese”.
U navedenom događaju Palj Ilija, nakon zahtjeva Osmanlija da mora izvidjeti “stanje crnogorske vojske u Crmnici”, odlazi “kod svog poznanika a osvjedočenog junaka i rodoljuba Petra Mihailova Plamenca” sa kojim dogovara, osmišljava i sprovodi vještu vojnu varku koja u nekim elementima podsjeća na slavnu Tuđemilsku ili Bitku kod Bara koja je započeta u noći između 6. i 7. oktobra 1042. godine.
Petro Mihailov Plamenac bio je stotinaš (starješina) “Krstonosne vojske” knjaza Danila i glasoviti bojovnik čiji je otac pop Mihailo od 1789. godine do 1791. godine nosio zvanje serdara i koji je kao iskusni glavar i veoma učen čovjek u periodu Petra I Petrovića Njegoša često obavljao diplomatske poslove. Petrov mlađi brat bio je znameniti crnogorski vojvoda, vojskovođa i dugogodišnji ministar crnogorske vojske pop Ilija Plamenac, dok su njegovi sinovi bili serdar Savo, ađutant dvora i zet knjaza Nikole, bataljonski komandir Ićo i najmlađi Mitar, koji je bio “kandidat Moskovskog univerziteta i knjažev zastupnik pri Porti otomanskoj”.
Odnosi među žiteljima sela, koji su u tom razdoblju svoja stada čuvali na obroncima Sutormana i Pepića, opisani su u “Memoarima” Rada Turova Plamenca i iz njih saznajemo da “o Božiću 1853. dođoše kod Plamenaca naših susjeda šest odabranija Šestana Gornjija i zatražiše da ih naši Plamenci prime da se sa njima pobratime. Plamenci primiše da se pobratime sa ovim Šestanima i pobratimiše se sa njima i proslaviše Božićne praznike svečano i veselo.”
Nakon dolaska na vlast prvog crnogorskog svjetovnog vladara Danila I Petrovića prilike u pograničnim krajevima Crne Gore i Otomanske imperije postaju veoma tenzične. Akademik Branko Pavićević u svom djelu “Knjaz Danilo” navodi da: “Sukobi na granici prema Albaniji počeli su istovremeno sa onim u Hercegovini. I njih je knjaz podsticao svojom aktivnom politikom, želeći na svaki način neke sporne teritorije da zadrži pod svojom vlašću. U tom pogledu knjazu je posebno stalo do Krnjica, Šestana i do Spiča”. Ovakvo nastojanje crnogorskog knjaza bilo je opravdano, jer će događaji koji će uslijediti nakon ambasadorske konferencije u Carigradu 1858. godine potvrditi crne slutnje da prostor Sutormana i Pepića ne dijeli samo teret sukoba Cetinja i Carigrada, već i zlo međuplemenskih i međubratstveničkih razmirica koje u nekim slučajevima ne zavise ni od uprave na tom oblašću, ni od vjerske pripadnosti lokalnog stanovništva, niti od prava da li se može koristi određena teritorija.
Nahija planine Šestana ili Nahija Šestanskog gorja (tur. Nahiye-i cebel-I Şestan), kako ovaj podrumijski kraj nazivaju turski istorijski izvori, od napada Mehmed-paše Bušatlije godine na Crnu Goru 1768. godine i 1796. godine, kada je pod komandom Kara-Mahmud paše pripreman napad na Crnu Goru sa južne strane i čekan ishod bitke na Krusima, preko brojnih sukoba od 1860. do 1862. godine, do 28. juna 1876. godine, kada je oko Marstijepovića razbijena ušančena turska vojska, stameno će proživljavati brojna razaranja, pljačke, krvave osvete i raseljavanja zbog sukoba između Crnogoraca i Osmanlija. Oblast užih Šestana – od Sutormana, odnosno od Pepića do oblasti koje pripadaju šestanskim selima u kojima živi islamsko stanovništvo – Rjepsima i Murićima, posebno oblast Donjih Šestana od Vučedabića, preko Marstjepovića do Karanikića, predstavlja jedno od većih stratišta ovog razdoblja kojeg savremena istoriografija još nije objektivno interpretirala.
Smjenjivanje vojnog prisustva i uticaja Cetinja i Skadra od druge polovine XVIII i tokom XIX vijeka na ovom krševitom području siromašnom plodnom zemljom i vodom, usloviće veoma neizvjesne i nepredvidive životne izazove koji će kod žitelja Šestana, pored iznalaženja načina za pukim preživljavanjem, razvijati i najbolje ljudske osobine – mudrost, plemenitost, hrabrost i nevjerovatnu istrajnost! Po ovim osobinama sačuvano je i sjećanje na Palj Iliju.
Prvi pisani pomen o Palj Iliji Marvučiću nalazimo u kupoprodajnom ugovoru iz 1855. godine u kojem selo Boljevići, preko svog opunomoćenika serdara Marka Plamenca, kupuje dio Pepića od vlasnika imanja iz gornjošestanskih sela Dedića i Marvučića.
U popisu stanovništva Gornjih i Donjih Šestana iz 1857. godine, kojeg je obavio apostolski misionar, Italijan fr. Antonio da Domicella, i u kojem se Marvučići ne navode kao zasebno selo, kao prva (glavešinska) među dvadeset familija u Dedićima navedena je porodica Palje Ilijinog (ital. “Pala di Lisi”), odnosno njegova sestra i supruga sa dva sina. Po porodičnom predanju, Palj Ilija oženio se u zrelom dobu i imao je troje sinova, što znači da je najmlađi od sinova rođen nakon navedenog popisa.
Đoko-Đoka Markov Dabović u istorijsko-etnografskoj studiji “Pleme Šestani” ističe: “I ako se rodio prije dvjesta godina, do skoro su se mogle čuti priče o Palj Iliji. Njegova porodična zadruga je posljedna porodična zadruga u našem kraju. Iz popisa iz 1857. godine to je čovjek koji iz Gornjih Šestana ima najveći broj potomaka. Njegovo mnogobrojno potomstvo danas živi u Baru, Ulcinju, Beogradu, državama Evrope i u Americi.”
Porodična tragedija, koju su Osmanlije pokušale da upotrijebe kao motiv za svoje savezništvo sa Palj Ilijom u pripremi napada na Crmničane, odnosila se na pogibiju njegovog starijeg brata Pere i njihovog daljeg rođaka iz bratstva Mujića (ovo bratstvo vodi porijeklo od jednog Marvučića koji je primio islam i čiji su potomci danas nastanjeni u Baru). Po predanju, tokom jedne od hajdučija iz Crmnice njih dvojica posječena su dok su čuvala stoku i njihova tijela sahranjena su bez glava. Ovo predanje ima nekoliko svojih verzija i niti jedno od njih nije potvrđeno nekim od pisanih tragova, ali su interesantni detalji koji se odnose na okolnost da je ovo bio tek jedan od dva slučaja da su u Gornjim Šestanima sahranjene obezglavljene osobe koje su poginule u borbi i da je ovaj krvavi čin navodno kritikovao i sam Petar II Petrović Njegoš.
I o događaju koji je naveden u “Cetinjskom glasniku” postoji usmeno predanje koje je po kazivanju Petra N. Đurovića zapisao Đoko M. Dabović u svojoj knjizi “Pleme Šestani, istorijsko-etnografska studija”.
“Palj Ilija Marvučić iz Gornjih Šestana dođe jednog pazarnog dana na Pazar u Bar. Susrete se sa barskim begom i beg će njemu: ‘Hajde Palj Ilija pomogni mi sa tvojim Šestanima da udarimo Kradak (Crnu Goru) i da im vratimo milo za drago za sve što nama i vama čine’. Palj Ilija će njemu: ‘Kad ti je drago, i kad ti budneš spreman, čestiti beže. Ja sam spreman sa mojim Šestanima’. Dogovoriše dan napada. Čim se Palj Ilija vrati kući pođe kod Limljana i Boljevića da ih obavjesti da su u opasnosti. Ovi se zbuniše i uplašiše jer su prema Sutormanu imali samo male snage kao stražu. Sakupiti veće snage nijesu imali vremena. Palj Ilija ih umiri riječima: ‘Nemate razloga za nikakav strah. Imate dosta ljudi da na svakom brijegu zapalite po jednu vatru. Tako će izgledati da je na granici velika vojska. Na drugoj strani ću biti ja i moji Šestani. Ako dođe do najgorega možete računati na nas’. Uoči napada sakupiše se barski Turci i Šestani i krenuše put Sutormana. U prvom mraku na svakih sto koraka zablijestaše vatre na granici na Sutormanu. Barski Turci se prepadoše, a taj strah pojačaše Palj Ilija i Šestani da protivnika ima sigurno na hiljade i da bi bila ludost udariti na njih. Beg barski obustavi napad.”
Svoje pripovjedanje pokojni Petar N. Đurović završio je podsjećanjem da su “Limljani i Boljevići masovno učestvovali na sahrani kad je Palj Ilija umro. Iz daleka su počeli lelekati nabrajajući njegove ljudske vrline.”
Na kraju, ovu staru (i zavjetnu) priču moguće je, zbog njene vanvremene poruke, smjestiti i u današnju crnogorsku zbilju – ne postoji valjano opravdanje za aktuelna identitetska previranja i zapanjujuće krize identiteta koje proizilaze iz ličnih interesa i neobjektivnih frustracija, i koje još pri tom idu “na štetu opšte stvari i interesa Crne Gore”.
(U prilogu se nalazi prekucani teskt orginalnog članka sa originalnim štamparskim greškama i tadašnjim načinom zapisivanja imena.)
Iz naroda:
† Pala Ilin Maručić
Pišu nam iz St. Bara:
Zeman i vrijeme sve više sužava kolo naših starih ratnika i pobornika za dobro naše otadžbine. Iz kola takvih neumitna smrt oduze nam Palu Ilina Maručića iz Dedića – Šestana u 90 godini duboke starosti. Pokojnik je u vrijeme kad je Šestani, njegovo rodno mjesto, pripadalo Turcima svagda sa svojim seljanima branio selo od Turaka i ne davao da potpane njihovom tlačenju. Uz ovo, za pokojnika se zna, da je istinski volio svoju otadžbinu Crnu Goru i njene interese, koliko je mogao, što se najbolje potvrđuje iz ovoga:
Jednom prilikom došla je kod njega izvidnica jednog odreda turske vojske, koja je tada stanovala u Baru, s namjerom da preko njega ispita stanje crnogorske vojske u Crmnici, na koju su bili namjerni da u zgodnoj prilici udare, te je od istoga Pale zahtijevala, da obiđe Crmnicu i o stanju crmničke vojske potanko izvijesti i po svome povratku dade mišljenje, da li će turska vojska moći s uspjehom da napadne Crmnicu, koja ih je svagda uznemiravala. Po ovakvom njihovom zahtijevu Pala im prividno dade obećanje da će sve po njihovoj želji izvršiti, te po tome otišao u Crmnicu, a izvidnica ostala da ga čeka sa uvjerenjem, da će on, kome je neki Crmničanin brata ubio, sve tačno kazati i u slučaju dobre zgode još podići svoje seljane protiv Crmničana da bi im tim većim osvetnikom postao. Tom prilikom Pala je otišao u Boljeviće kod svog poznanika a osvjedočenog junaka i rodoljuba Petra Mihailova Plamenca, te mu kazao s kakvom su ga namjerom Turci poslali. Pošto je Petro saslušao Palu, uvidio je da Crmnica nije pripravna da se tu veče odupre turskoj vojsci, te je s toga istome rekao: „pođi doma i kaži Turcima da je u Crmnici dosta vojske i doveče ih izvedi da vide ognje i barjake, koje ćemo mi udesiti radi višeg njihova uvjerenja i potvrde tvog iskaza. Uz to nastoj da Turke od njihove namjere odvartiš“. Pala je otišao i učinio kako mu je Petro rekao, a Petro je s društvom upirio ognjeve i poperio barjake, te je turska izvidnica, kad je to vidjela, stekla uvjerenje da se tamo ulogorisala velika vojska, zbog ćega su Turci odvraćeni da ne napadnu na Crmnicu.
Sam ovaj postupak Palin dovoljan je da dokaže da je isti volio svoju otadžbinu Crnu Goru i da je bio častan i trezven čovjek, jer Turci njegovu ličnu zadjevicu sa nekim Crmničanom, koji mu je brata ubio, nijesu mogli da za sebe iskoriste na štetu opšte stvari i interesa Crne Gore. Ne samo što je Pala ovom prilikom na visini istakao svije rodoljublje nego je tome svagda došljedan bio, pa i pri opsadi grada Bara to je nanovo osjedočio sa pristojanjem njegovim i njegove svojte na stranu Crne Gore, u čijoj se vojsci sa svojima, kao vojnik i putovođa naznačio.
Za njegove usluge otadžbini odlikovan je medaljom sa hrabrost i drugim moralnim nagradama, kojima je on kao takav morao biti nagrađen. Laka mu zemlja naše otadžbine, kojoj se odužio onako, kako to poštenu i pametnu dolikuje.
Stevan
