Ukoliko bi se kojim slučajem pomenula riječ dolina, asocijacija bi mnoge dovela do oranja, kopanja, palanja, nagrtanja, sađenja, sijanja. Sav sadržaj koji se nalazi u glavi okretao bi se kao u žrvnju. Oblivao bi ih znoj, bez obzira što se alatki nisu ni dohvatili. Mučnina i grčevi u stomaku probudili bi razne nagone. Sve može, samo nemoj to da mi radiš.

Umjetnost je najintenzivnija forma individualizma koja postoji – Oskar Vajld

Međutim, riječ “dolina” može biti i velikog slova. Može da izazove drugačije asocijacije, pa i osjećaje. Može da odvede u neke druge sfere, da izazove druge doživljaje. Dolina smrti – jezu, Dolina palmi cocora – egzotiku, Dolina ćupova – radoznalost, Dolina gejzira – čuđenje, Dolina velika rasjedna – neizvjesnost, Dolina pećina – mistiku. Po svijetu ih ima, nebrojeno, i sve one mogu, jednom riječju pobuditi divljenje. Dobile su ime nečijom voljom, na osnovu činjenica, trenutnom inspiracijom ili doživljajem.

Kad bi sve ovo objedinili u jedno, bez nekog velikog ustezanja, barska dolina može dobiti ime, Dolina umjetnika.

Nije teško znati zašto jedino to ime pristoji našem gradu. Zbog broja onih koji su svojim darom i specifičnim vrijednostima rođeni ili su osjetili ovaj prostor kao svoj. Ispunili su sve njegove pore i dišu punim plućima, želeći da iskoriste priliku koja im se pruža.

Prostor, uokviren Volujicom, Lisinjem, Vrsutom, Tankim rtom, ima neku čudnu moć. Blagost koja kao miro toči njihovim liticama i usjecima, vazduh i voda začinjeni egzotičnim i rijetkim biljkama rumijskog korijena, kaćuna, pelina, drače, žuke, budi inspiraciju i daje stvaralačku snagu. Nesebično je podario ovaj prostor produhovljenim i kreativnim ljudima da iskažu sebe i nama prenesu bar malo njihove duše. Srećom ona ne može da se uhvati, da se ščepa, ošamari, strpa krijući u džep. Njoj ne možemo držati pridike ili soliti pamet. Prodati aktuelne potrepštine. Nju moramo osjetiti. Koliko nas može osjetiti njihovu dušu, njihov duh? Bojim se ne puno. Ne zato što ne mogu, a ima i toga, već zato što ih ne interesuje. Nemaju vremena u trci za materijalnim da se bave nekakvim duhom. Ko danas normalan time da se bavi? Ko da se bavi time, pare su važne. Pare, pare.

Umjetnost briše prašinu svakodnevnog života sa duše – Pikaso

Veliša Leković bi mogao biti rodonačelnikom Doline umjetnika. Prvi je osjetio čari ovog prostora i zauvijek se vezao za njega. Ostavio je svoja djela gradu koja se čuvaju u njegovoj, a i našoj galeriji. Prostor u kome se odvija dinamičan program, ali nekako sve ostaje u tim gabaritima. Način se mora naći da se ta topla izložbena atmosfera prelije i šire kroz grad.

Mijo Mijušković je jedan od onih koji je svoju dušu kroz najteži materijal, kamen, znao da iznese na pijedestal. Dobri čovjek, specifične naravi i neobične naracije. Karakteristične fizionomije, naglašenih crta lica i izuzetno jakih ruku. Jedino takav je mogao da iz ovog našeg ljutog krša izvuče ono lijepo što je vjekovima krio u sebi. Radeći drvetom, odmarao je. Nije bio baš poželjan u društvu, ama ni on njima nije ostajao dužan. Imao je ideju da na nekoj lokaciji u gradu dopremi stijenu i uz odobrenje gradskih vlasti iskleše skulpturu koja bi ostala kao njegov poklon gradu. Imali bi priliku da vidimo umjetnika na djelu kako stvara. Da slušamo zvonke udarce čekića i dlijeta, zujanje brusilice i tupe udarce komada kamena pri padu na zemlju. Milije nam je štektanje, pucanje, eksplozije i škripa. Povukao se u osamu iznad Sutomora i stvarao i stvarao. Kakva je sudbina tih njegovih djela, veliki je znak pitanja. Nekako bi mu se trebalo odužiti, a načina ima puno.

Uroš Tošković je jedan od sugrađana koji je u ovaj naš prostor došao kao afirmisani umjetnik. Njegovu ljepotu je koristio intenzivno i strasno. On je najbolji primjer kako se šetalište, kafanske terase, plaže mogu pretvoriti u neki duhovniji prostor. Sada se sa šetališta za sva vremena obraća, na sebi svojstven način, prolaznicima kroz djelo, još jednog našeg sugrađanina, Zlatka Glamočaka. Pokazuje da srednji prst može biti i te kako simpatičan, a ne kao neki besprizornjaci.

O Zlatku govore njegove skulpture koje krase nekoliko crnogorskih gradova. Iako živi u Parizu, česte njegove posjete Baru, uvijek se zapaze.

“Gvozdo” je dovoljno reći. Taj duhoviti, a znao je da ode i u ironiju do sarkazma, umjetnik, profesor, prešao je preko obronaka Sutormana i ugnijezdio se na obali sutomorske plaže. Plavetnilo koje ga je zapljuskivalo bilo je podloga na njegovim platnima, a glavna tema su bili orlovi, kokoti, koze i pejzaži njegove Crmnice koju je svojom specifičnom tehnikom ovjerio zauvijek. Želja mu je bila da zidinama starog grada ubrizga život tako što bi se omogućilo mladim svršenim akademcima, umjetnicima, da žive i stvaraju u njemu. To su iskoristili mladi Naod Zorić, Nikola Kovačević. Postali su dragi i dobrodošli stanovnici. Poslije ne dugog vremena, otišli su svojim putem, napravili svoje uspješne karijere, ali Bar nije na kvalitetan način iskoristio taj njihov duh. Lijepo bi bilo da pored obnovljenih objekata kaldrmom šetaju i mladi umjetnici obogaćujući starobarski krš.

Najstariji medju aktivnim barskim umjetnicima je Muharem Muratović. U svojim Mrkojevićima, autoritet je gradio kao pedagog, a atelje mu je služio da toplinu i skriveni nemir prenese na platno. Kroz mističnu stranu žene i njen izražajni pogled ispoljavao je sve svoje poruke. Pogled posmatrača ukršten sa pogledom sa slike mogao je izazvati bururet u glavi. Ravnodušnih nema.       

Poslije barske gimnazije, Likovnu akademiju, a onda i magisterij u Beogradu, završio je Petar Vujošević. Skroman, nenametljiv, tihuje u Beogradu, gdje svoje nesumnjivo obrazovanje i umijeće koristi u promovisanju mozaika kao jednog od pravaca likovnog izraza. Njegove škole mozaika u Starom Baru prošao je veliki broj polaznika. Barani njegove performansie posvećene vatri, vodi i gvožđu pamte.

U Baru, kao u kakvoj toploj leji ili uzornom rasadniku, niču, gaje se i razvijaju mnogi umjetnici. Više manje njihov rad se prati, ali oni zaslužuju, sigurno, mnogo više. Ono što ostavljaju iza sebe je neprocjenjivo blago koje jednu sredinu uzdiže i izdvaja od druge. Duh koji oni isijavaju ne može oduvati ni jugo, bura, ni zapodnjak. Pušta sve dublje i dublje korijene u ovoj našoj Dolini umjetnika.

Ono što se radi sa ljubavlju, dobro je urađeno – Vinsent van Gog