Kolekcionar i posvećeni baštinik pomorske tradicije Bara i Crne Gore – ovako bi se u najkraćem mogao opisati Goran Grković, diplomirani inženjer elektrotehnike iz Bara.

U Promenadi četvrtkom Grković je gostovao povodom, po opštim ocjenama izuzetne izložbe fotografija koju je priredio u Galeriji „Velimir A. Leković“ u sklopu pratećeg programa nedavne manifestacije „Jedra Jadrana-spoj tradicije i zajedništva“, a koja je privukla veliku pažnju ljubitelja pomorstva, jedrenja, nautičke kulture i tradicije.

„Na poziv porodice Bokovac koja ima divnu kalafatsku radionicu, ovo je bila jedna vrsta omaža pokojnom Petru Bokovcu, čuvenom barskom kalafatu, mislim da se vrlo malo zna i o njemu i o kalafatskoj radionici.

Na izložbi se mogao vidjeti njihov porodični istorijat radionice, što sve rade, od restauracije do proizvodnje novih drvenih barki, što radi njihov jedriličarski klub ‘Latinsko jedro’, što to znači drvena barka u životu ljudi na ovim prostorima.

Kako me je porodica Bokovac pozvala prošle godine na festival drvenih barki koji je bio održan na Hvaru, imao sam prilike da čujem tamo komentare stranaca i mještana da su na festivalu bile najljepše barke upravo iz njihove radionice“, kaže Grković.

Foto postavka u galeriji bila je filmična priča o tradiciji pomorstva u svakoj tački primorja, od Ulcinja do Boke, pravi crno-bijeli vremeplov koji je gledaoca/posjetioca vraćao u vrijeme kada se sporije i plovilo i živjelo. Otkud toliko arhivskog blaga?

„Sakupljam ovaj materijal duži vremenski period. Ljubav prema istoriji mi je došla od oca, počeo sam malo po malo od brodova, potom sam na internetu nailazio na te divne artefakte štampane iz Bara, onda se to proširilo na primorje, pa potom na cijelu Crnu Goru… Jednog dana, Zavičajni muzej Bar imaće sve što imam u svojoj arhivi, i svi koje bude interesovalo, moći će da to pogledaju i da koriste u svojim radovima, možda neko napravi ovakvu izložbu na svoj način“, ističe gost Promenade četvrtkom.

Najstarije fotografije ove postavke nastale su pčetkom XX vijeka.

„To su bile preteče današnjih razglednica, od 1908. pa do 60-ih godina prošlog vijeka, trudio sam se samo da zaokružim priču o barkama. Ja inače smatram da je taj period bio veoma romantičan, i da ima dušu. Tu dušu danas spašava Nenad Bokovac, gledajući ga kako sa ljubavlju radi u kalafatskoj radionici-to jednostavno nije za ovo doba vještačke inteligencije, to je nešto savršeno, i zaslužili su da se malo više povede računa o njihovim aktivnostima. Ta njihova radionica je toliko puna ideja, kada pođem kod njih, mogao bih da ostanem danima“.

Izložba je bila i svojevrsna istorijska foto-čitanka, na kojoj su posjetioci mogli da vide, pored ostalog, i kako je nekada izgledao mandrać u Ulcinju, kako je u prvim danima izgledala marina u Baru, fotografije drvenih brodova u Boki…

„Većinu materijala našao sam na internetu. Kako sam radio kao grafički radnik, to mi je dosta pomoglo, ta moja ljubav prema softverima i grafici, da stare fotografije saniram i restauriram, svaka je fotografija obrađena, svaka ima ton, da zrači ljepotom. Inače, kolorisao sam samo jedan snimak Bara iz perioda prije 1878. godine, djelo čuvenog Pietra Marubija, ta fotografija bila je dosta oštećena. Ja kolore ne volim jer mi nemaju dušu kao sepija ili crno bijele, ali, ovo sam uradio da se vidi kako je grad živ“, kaže Grković.

Otkud ovakva ljubav prema kolekcionarstvu?

„Veliki sam zaljubljenik u brodove, sve je počelo povodom izložbe za proslavu 80 godina školskog broda ‘Jadran’, tada sam tražio ornamentiku starih mapa i naišao na Hronelijeve mape Crne Gore. Jedna ideja proizvodi druge planove i ideje, počeo sam da sakupljam u elektronskoj formi stare mape Crne Gore, Jadrana i Mediterana u najširem smislu, jer me ostalo nije zanimalo, osim kada sam radio izložbu povodom sto godina od potonuća ‘Titanika’.

Uslijedile su izložbe o pobuni mornara u Boki, o herojskom činu Spasića i Mašere, kroz pripreme tih izložbi na nekom italijanskom sajtu dolazim do aero-foto snimka Bara iz 1915, a mislio sam da je aero-foto snimak dosta mlađi, no, i onda je postojao za vojne svrhe. U fundusu imam oko 2.000 fotografija, njihov specifikum je da su uglavnom rijetko viđene i da nisu mnogo eksponirane u javnosti, trebalo je mnogo pravog rudarskog rada da se to ‘iskopa’ na internetu.

Fotografije su jedina mrtva stvar koja puno govori, slučajno sam došao do bečkog arhiva, koliko sam samo tu našao starih fotografija Bara! Strašno mi se sviđaju te kolorisane fotografije iz doba Austrougarske, vidio sam kako je luka Bar tada izgledala, kakva je bila električna centrala, brodove kojima je austrougarska vojska došla u Bar- brod je bio ‘Fiume’. Te fotografije jednostavno zrače za razliku od današnjih fotografija koje su samo 2D“, nastavlja naš sagovornik.

Kontakata sa državnim institucijama o eventualnoj saradnji na ovom planu, dodaje, bilo je samo za vrijeme pripreme izložbe o „Jadranu“.

„Rekao sam već, želja mi je da ova moja kolekcija bude legat. Nadam se da će se u ovim danima i godinama naći neka mlada osoba koja će se zainteresovati za ovo i koja će omogućiti da ovo bude dostupno, jer treba da bude dostupno, te fotografije nemaju nikakvu vrijednost ako se ne podijele“, kaže Grković koji neumorno sprema nove projekte:

„Ima ih malo više, pošto volim te stare mape, želja mi je da se napravi izložba ‘Kafa sa Kolumbom’ gdje je tema Crna Gora i ovaj dio Jadrana. Spremio sam i priču o brodu-heroju ‘Karpatija’ koji je spasio 705 brodolomnika sa ‘Titanika’, on je krenuo preko Atlantika iz Rijeke. Takođe, hoću da obradim na svoj način i ‘Prekookeansku plovidbu’ kroz foto partikularije, imam tu pomoć prijatelja koji čekaju da se nešto tako napravi. Ja sam inače plovio na ‘Beoplovu’, ali, ‘Prekookeansku plovidbu’ volim jer je ona podigla ovaj grad. Pravim priču o legendarnom ‘Svecu’, prvom našem feribotu.

Takođe, smatram da treba da se napravi i omaž dr Dušku Kljakiću, ostavio je veliki trag i treba poštovati taj trag. Poznavali smo se, dosta smo razgovarali. Želja mi je i da se naprave reprint verzije albuma iz Zavičajnog muzeja, koje su nabavljene u Italji, to bi trebalo da bude u serijama od po stotinu, da se poklanja“, ukazuje Goran Grković.

Na pitanje koja je sastisfakcija u ovakvom angažmanu koji uzima veliki dio njegovog slobodnog vremena, naš sagovornik je istakao da ga to jednostavno čini srećnim.

„O bilo kakvom drugom momentu, pogotovo ekonomskom, nema nikakve priče. Materijal košta, ne mogu sebi priuštiti bolji printer kojim bih zaokružio ovu priču. Lično sam najponosniji na obilježavanje jubileja broda ‘Jadran’, te potonuća ‘Titanika’ jer je Crna Gora kao pomorska država ušla na spisak zemalja koje su to obilježile kako treba da se obilježi“, kazao je Grković koji je na kraju istakao da ga veoma čudi što u Baru skoro da nema funkcionalnog sportskog jedriličarstva.

„Meni je to zaista veoma čudno. Razgovarao sam i sa profesorima iz škole da se djeca dovedu u radionicu Bokovaca da vide te ojedrene barke, neko će se sigurno ‘upecati’ kad vidi koliko je to lijepo i atraktivno. Da mogu, napravio bih male modele njihovih barki, da završe u svakoj kući u Baru i šire, jer, to nisu proizvodi, to je mnogo više od drvenih barki, to su umjetnička djela“.