Gost emisije Priče talasa je bio Ćazim Alković, predsjednik Odbora direktora Barske plovidbe, predsjednik Društva maslinara Bar i veliki zaljubljenik u more.

PT: Danas ćemo se fokusirati na to posljednje. Ljudi iz vašeg podneblja, iz Mrkojevića i Dobre Vode, su na poseban način vezani za more. Koji je vam usadio tu ljubav?

ĆA: Kada je bio zemljotres 79. godine, moja familija, kao i sve druge, dobila je šator za smještaj. On je bio u funkciji kratko vrijeme, jer smo poslije toga napravili neku baraku. Moj brat je uzeo taj šator i odnio ga na Veliki Pijesak i tog ljeta krenuo da kampuje. Imao sam sreću da je imao razumijevanja, pa je poveo i mene, iako sam imao samo deset godina. Mislim da sam jedini u društvu od moje generacije imao tu sreću da mogu da spavam svake večeri na plaži. Živjeli smo uz more, budili se na plaži. U to vrijeme tamo nije bilo struje, ni vode, nije bilo objekata – jednostavno more je bilo naše. I možete zamisliti, svako jutro se probudim, umjesto umivanja prvo jutarnje kupanje je u moru. A buđenje je bilo rano, jer čim sunce ugrije, u šatoru bi bilo previše vruće. I tako je ta ljubav krenula najviše zahvaljujući mom bratu.

Od tada mnogo više volim izlaske sunca nego zalaske sunca. Mislim da je to vrijeme dana romantičnije, ljepše. Naravno, znam da mnogi nemaju volju da se probude, da uživaju u tome. Tako je to krenulo, a sad bez mora ne mogu zamisliti život.

PT: Pošto su masline jedan od stubova mediteranske kulture, a vi ste predsjednik Društva maslinara Bar, ispričajte nam nešto više o maslinarskoj tradiciji vaše porodice.

ĆA: U našoj familiji se živi sa maslinom. U Dubrovniku, u porodičnoj kući, kod očevog brata od strica, pronašao sam jedan stari dokument koji je neka vrsta rodoslova naše familije. U tom dokumentu, iz 1718. godine, su nabrojani svi članovi naše familije, uz njihov lični opis, a i to čime su se bavili. U njima piše da je Alko Jusufov, tada nije bilo prezimena, vjerojatno smo od njega Alkovići, još 1718. godine imao masline i da se bavio maslinarstvom.

Iz generaciju u generaciju to je išlo naprijed, proširivali su maslinarske posjede, da bi prije Drugog svjetskog rata moj đed u Dobroj Vodi napravi uljaru. Tada se to zvala makina, a pošto je moja familija već imala mlinove za brašno, ovo je bila samo dopuna, ali značajni projekat.

Kada sam postao osnovac, moje prvo biciklo sam kupio radeći u našoj porodičnoj uljari. Proizvodili smo ulje do prije 15 godina. Nažalost, to je bio stari sistem proizvodnje. Naša familija se raširila, bilo nas je puno vlasnika, iako smo odličnim odnosima, nije više bilo lako povezati sve nas da se bavimo zajedničkim poslom.

Odrastao sa našom uljarom. Kasnije sam pohađao razne kurseve za degustaciju maslinovog ulja. Tamo bi nam dali da probamo neke karakteristike maslinovog ulja. Pomirišem i pomislim – Pa ovo miriše kao naša uljara. A to se osjeća jedna negativna osobina – upaljenost maslinovog ulja. U tim starim uljarama je bilo puno upaljenog maslinovog ulja i tu karakteristiku prepoznajem po našoj uljari. Kakvog god kvaliteta da je bilo, nije se moglo uporediti sa današnjim kvalitetom, ali za to vrijeme je bilo najbolje što je moglo biti.

PT: Jedno vrijeme je, kao izdanje Društva maslinara, izlazio časopis „Maslinada“, koji je pored nezaobilaznih specijalizovanih tekstova o maslina i maslinarstvu, obrađivao neke druge teme koje su bile zanimljive i širem auditorijumu. To je bio zanimljiv koncept, nešto što je dalo pravi mediteranski duh ovome gradu, što nam je možda i nedostajalo. Ispričajte malo više o tom vašem izdavačkom poduhvatu.

ĆA: Vaš kolega Željko Milović i ja smo se često družili, razmatrali smo razne opcije i mogućnosti, te došli na ideju da bi lijepo bilo da naše društvo izdaje časopis „Maslinada“. Naravno, mi nismo imali iskustva u tome, dok je Željko tu bio odličan. Njegovo iskustvo i znanje nam je bilo je presudno, a imali smo želju da radimo. I imali smo prijatelje kao što ste Vi, kao što je Rašo Petrić, i mnogi drugi iz grada koji su bili spremni da volonterski doprinesu da Bar dobije takvu vrstu časopisa.

Bili smo svjesni toga da ako se samo fokusiramo na maslinarstvo, nećemo imati veliki odjek, jer nemamo toliko tema iz te oblasti. Šteta bi bila da ne obuhvatimo ljekovito bilje, nešto iz mora… Da jednostavno taj mediteranski duh uključimo u naš časopis. I mislim da je to bio izvanredni posao koji smo radili. Željko je to super radio, svi koji su doprinosili tome volonterski, naravno i mi iz Društva maslinara. Šteta je što smo morali da prekinemo. Nažalost, pokušali smo da taj časopis finansiramo iz prodaje, ali njegova izrada je bila mnogo skuplja od tih sredstava, a nismo imali ni podršku. Nažalost, šteta je da nas Ministarstvo nije podržalo, mogla je i opština da nas podrži. Nakon šest brojeva morali da prestanemo sa izdavanjem. Nadam se da i sad nije kasno da možda neko prepozna taj značaj, da postoji neko mjesto gdje će se čitati o maslinama, ali i o našem dijelu Mediterana, o svemu tome što nas okružuje.

PT: Jeste li razmišljali o nekom online konceptu, što je u ovim vremenima vjerojatno jedina opcija da se radi?

ĆA: Pa i nismo. Kako smo stali, bili smo prilično razočarani i nismo dalje razmišljali. Ali ste sigurno u pravu da bi to možda bila prilika da nastavimo – u nekom online formatu. Na kraju krajeva, znamo da je ovo vrijeme u kome nestaju štampani mediji, tako da nije strašno ni to, moglo bi da se radi ta online verzija, bilo bi super i to.

PT: Vratimo se na vašu ljubav prema moru, prije svega na jedrenje i plovidbu. Ne odustajete od jedrilice. Kako to da se, pored toliko pasari i brodića sa motorima, baš odlučite na jedra?

ĆA: Još u djetinjstvu su počele da me fasciniraju jedrilice i jedrenje. Taj spoj prirode i čovjeka, pogon vjetra za pokretanje jedrilice, me zainteresovao. Negdje tu u Šušanju, zaboravio sam od koga, kupio sam dasku za jedrenje. I mislim da sam bio prvi koji je donio dasku za jedrenje na Veliki Pijesak. Tu nisu neki posebni dobri uslovi za jedrenje, po maestralu uglavnom se moglo, ali sam svakodnevno jedrio.

Mislim da poslije toga mog perioda više niko nije bio zainteresovan da jedri na Velikom Pijesku. A ja sam uživao u tome, znao sam da spakujem hitro dasku i da toliko brzo vozim iz Bara, da stignem, da mi ne promakne vjetar.

Jedan događaj mi je posebno ostao u sjećanju. Mislim da je to bilo 1999. godine, kad je bilo pomračenje sunca. Ne znam sjećate li se toga, ali svi su se uplašili od pomračenja sunca, grad je opustio.

Mi smo bili na Velikom Pijesku, august je bio, i plaža je postala pusta. Na plaži smo ostali nas petorica – Slavko Petrović u njegovom restoranu, Maćo Vojvodić u „Šansi“ i jedan Rumun koji je radio kod njega, moj brat Ismet i ja. Mislim da se to nikada neće ponoviti u istoriji – da na Velikom Pijesku u augustu, u sred dana bude petoro ljudi.

Bio sam pripremio dasku, jer su svi rekli da će tog trenutka kad bude pomračenje sunca, biti neki olujni vjetar. Nažalost, nije bilo olujnog vjetra i ja sam malo projedrio po tom laganom vjetru koji je bio tokom pomračenja.

Poslije toga sam imao sreću da sam dobio malu jedrilicu Microtoner. Sa njom smo nastavili da jedrimo. Najviše moja supruga i ja, a poslije, kad su djeca porasla i oni sa nama.

To je mala jedrilica, pet i po metara dužine. Nema unutrašnji motor, već vanbrodski od šest konja, a u početku smo imali 3,8 ks Tomos. Ali, mi smo takvim motorom i jedrima često išli u Boku, u Herceg Novi, na regate. Dugo smo bili jedini iz Bara, pored Dragana Lekića koji je dolazio sa prijateljima iz Herceg Novog i jedrio.

Nismo nikad postigli neke rezultate, a nije nam bio ni cilj da postignemo rezultate. Cilj je bio da jedrimo, da se družimo, da budemo u toj ekipi. I to je sad nekako postalo sastavni dio naše porodice. Uvijek se jedra pominju kod nas, uvijek se premještaju negdje… Dosta su bila stara, pa nam je Anto Baković poklonio neka malo bolja. Uglavnom, nama nije cilj brzina, ni da osvojimo neke regate, nego da uživamo u moru, čitava familija. Supruga mi je sa sjevera, ali i se ona prilagodila tome. To je baš mala jedrilica, ali nas troje, ćerka rjeđe, spavamo i živimo tu po četiri – pet dana. Naravno, tu su oskudni uslovi, ali kad se voli more, kad se živi sa morem, onda to uopšte nije problem.

PT: To dođe kao neko kampovanje na moru.

ĆA: Taman kao kampovanje na moru. Sada, u novije vrijeme smo nabavili kajak, odnosno, Peko Pukić nam ga je poklonio i za njega postoji neka vrsta jedra. Pa smo kupili to jedro, nadam se da ćemo ga isprobati ove godine. Mislim da je to više onako iz neke atrakcije i zabave, nego što će biti funkcionalno. Ono se uglavnom koristi kad je vjetar u leđa, da pokreće kajak.

PT: Znači ako gdje vidimo biciklo sa jedrima, znamo da ste vi…

ĆA: (Smijeh) Ako bude neko biciklo sa jedrima, mi smo sigurno!

PT: Vašeg brata Ismeta mnogi smatraju za jednog od boljih ribolovaca u Baru. Kako se vi snalazite u tom sportu?

ĆA: Pa, nažalost, loš sam u tom sportu. Moj brat Ismet je poznat, evo i Vama. Svi vole sa njim da pričaju o ribolovu. On zna puno o tome i ja ga često nerviram. Kad jedrimo od Bara do Herceg Novog, do Kotora ne spustimo udicu u more – „To je nenormalno, ne mogu da vjerujem da jedrite do Mamule, do Herceg Novog, a da ne pendulate“.

I onda mi je na silu pripremio štap i varalice i sve. Sad često kad tako idemo dalje, pendulamo, ponekad uhvatimo nešto, ali nismo baš posebno uspješni.

Takođe, imam i pušku za podvodni ribolov, s tim što i tu ne mogu reći da sam neki ribolovac, ali strašno volim more. Volim da ronim, da gledam dolje i onu pušku nosim kao neki razlog da ne idem praznih ruku, ali malo toga sam ulovio sa njom. Ja ne umijem da se kupam, kako ja kažem. Nosim masku, peraja, sve! Umjesto kupanja ja ronim, gledam salpice kako plivaju i pasu, meni je to uživanje i uopšte mi nije stalo da nešto moram da ulovim.

PT: Pošto je očigledno da vam je ljubav prema moru porodična, to ste uspješno prenijeli na sina. Je li to odmah prihvatio, je li to bio neki proces?

ĆA: To nije kao neka odluka – e sad ćeš da ti zavoliš more, nego kod nas se živi sa morem. Ćerka je imala osam mjeseci kada je spavala na jedrilici. Tako i sin, bukvalno su bili bebe kad su počeli da žive sa nama na jedrilici.

Ne znam kada su naučili da plivaju, jer od rođenja su na moru i na jedrilici. On je nije imao više od pet godina kada je ulovio ribu vuka. Ja sam mu nategao pušku i siguran sam da nije nišanio, nego da je imao sreće.

Vjerojatno ste negdje vidjeli da smo, prije nekog vremena, kada je imao 14 godina, kajakom veslali od Mamule do Ulcinja. Četiri dana smo veslali, bili smo samo nas dvojica i more. Imali smo u kajaku šator. Spavali smo u šatoru na obali gdje bi stali, ulovili neku ribu i pojeli je.

Veslanje kajakom je bilo posebno uživanje. Jedrilicom, koja ima kobilicu, morate paziti da se ne nasučete na stijenu ili hrid, da ne napravimo problem. A kajak je nešto čime možete osjetiti more potpuno. Uđemo u svaku uvalu, u svaku pećinu, izađemo gdje želimo. To je poslije plivanja najbliži spoj sa morem i sa prirodom. I ne bih ga dao sad za ne znam što.

PT: U razgovoru prije emisije ste pomenuli da narednih dana ponovo krećete u biciklistički pohod prema Italiji. Odnosno, kad se ovo bude čitalo na portalu, to će biti prošlo vrijeme.

ĆA: To je bila moja ideja, prije četiri godina, a i sin me podržao u tome. Htio sam da podsjetimo na to da je nekada iz Bara za Bari išao naš „Sveti Stefan“, stari „Svetac“. Htjeli smo da pokrenemo, da damo neki naš lični doprinos da se nešto promjeni. Znali smo da smo nemoćni da sami nešto ozbiljno uradimo, ali nam je želja bila da podsjetimo javnost, da možda neko razmisli o tome da ponovo treba vratiti trajekt Bar – Bari. Moj otac je 1965. godine prvom promotivnom linijom otišao u Italiju, a mi 2020. godine nismo mogli. Mislili smo da to nije prirodno, da treba nešto tu da se promijeni. Tako smo krenuli na put preko Albanije i Drača, stigli u Bari, vozili smo se mnogo kilometara kroz Pulju, i vratili se do Dubrovnika hrvatskim brodom. Od tamo smo opet vozeći bicikl stigli kući, u Bar. Napravili smo krug sa stranim trajektima, jer nije bilo našeg. I onda tako iz godine u godinu…

Možda me Bog kaznio, možda je to ona karma, kako sad moderno kažu, da sam postao predsjednik Odbora direktora u Barskoj Plovidbi, i sve ono što sam ja kritikovao došlo je na moja leđa. Sad sam ja bio u poziciji da nešto uradim po tom pitanju. Imao sam sreću da se potrefilo da su italijanska Ambasada i Vlada Crne Gore bile zainteresovane da pokrenemo liniju Ankona – Bar, Ankona – Bar – Drač. Makar malo da se oživi ta veza sa Italijom, i mi smo te godine, u čast toga, opet otišli preko Albanije u Bari, i vozili smo bicikla od Barija do Ankone.

To je bio ozbiljan poduhvat, pogotovo za mene u šestoj deceniji, ali smo uspjeli. Došli smo do Ankone i prvim vijađom smo se vratili brodom u Bar. To je bila neka simbolika, i sad će biti slično jer ovog puta idemo u Pulju. S obzirom da smo prošli ovaj dio oko Barija do Brindizija, ovog puta idemo južno dolje – do Lećea i Otranta. Napravićemo krug i vratićemo se u Bari prvog jula, kad kreće brod „Dalmacija“, hrvatske „Jadrolinije“ za Bar. Svjesni smo toga da nije to ono pravo, što je nekad bilo, kad je Sveti Stefan ode uveče, pa sljedeću noć se vrati za Bar. Ovo je obrnuto, nije baš prikladno za nas, ali to je jedino što je bilo moguće u ovom trenutku.

Ja imam želju makar da pokrenem saradnike iz „Barske plovidbe“ da napravimo što bolju promociju, da se potrudimo, da ta linija bude što bolja da bi pokazali da nam treba brod. Ipak nam treba ta veza, to nije običan prevoz od Bara do Barija, nego da je to mnogo više i za naš grad i za Crnu Goru, za opšti razvoj.

PT: Imam jedno pitanje u vezi tih bicikla – Što ako pukne guma ili imate kvar? Kako se snalazite?

ĆA: Mi smo tu mirni. Prvi put kad smo krenuli, samo što smo prešli granicu Albanije, pukla nam je guma. I što je najinteresantnije, spremili smo se, ponijeli smo rezervnu gumu, a nismo ponijeli pumpu. Gurali smo bicikla do prve benzinske pumpe, tih 7-8 kilometara do Skadra. Kad idete na tako dug put onda se spremite na sve i i to se smireno prihvati.

To nam se desilo samo tada i nikad više, za sad. Prešli smo 500 kilometara od Barija do Ankone bez pucanja gume, a samo što smo granicu Albanije prvi put, to se desilo. Dese se uvijek neke sitnice, ali nas ne opterećuju uopšte. Nađe se rješenje za sve, mi ponesemo malo alata i imamo sposobnosti da popravimo sitnije kvarove. Nemamo straha. Moj kum koji živi u Italiji, Perica Karanikić, kaže – „Pa ti nisi normalan, vodiš dijete kroz Pulju. Pa znaš tamo, južna Italija…“. Mi se vozimo nekim makadamima i sporednim putevima, nikad nismo imali problema, stvarno potpuno se slobodno osjećamo. Kao da vozimo do Sutomora.

Recimo, prvi put smo došli u Bari i trebalo je da krenemo brodom, ali moramo da odštampamo negdje kartu. I moj sin, koji je toga dana punio 15 godina, nađe na internetu neku kopirnicu, i kaže – „Hoću li ja poći da štampam kartu?“ Rekoh mu da pođe, a ja sam ostao da sjedim i tipkao telefon. Prođe pola sata – 45 minuta i počinjem da razmišljam – „Jesam li ja normalan? Pustio sam samo dijete od 14-15 godina da se snalazi po Bariju…“. Nije mi bilo svejedno, ali je došao ubrzo biciklom i sve je bilo okej.

PT: Na kraju svake emisije imamo jedan kulinarski segment. Znamo da imate jedan divni, kod nas potpuno zapostavljen običaj da sakupljate biljku motar. Objasnite našim slušaocima o kakvoj se biljci radi i kako se koristi u ishrani?

ĆA: To je izuzetno zdrava biljka, raste po stijenama tamo gdje je, kako mi ono kažemo, more pere stijene, gdje je talasi prskaju. Ona je zeljasta biljka, raste baš iz kamena. Mi je beremo početkom ljeta. Jako se aromatična i pokušavali smo da je jedemo i kao prilog, poput blitve, ali je dosta jaka. Najviše je koristimo tako što je ukiselimo i ona dugo traje. Postoji priča da su i gusari u prošlim vremenima na brodovima nosili motar, jer je mogao dugo da traje, a bio je izuzetno koristan za zdravlje. Volimo da je stavimo na bruskete, na bilo što. Daje neki poseban ukus, morski ukus. Šteta je da je više ljudi ne bere. Dobra je za zdravlje i besplatna.

PT: Pomenuli ste morski ukus, imali li išta jači morski ukusa jaja morskog ježa? Tu dijelimo jednu zajedničku strast prema prikupljanju morskih ježeva. Imate li neki specijalni način kako ih spremate?

ĆA: Nažalost, ja nemam neki poseban recept, jer niko osim mene u familiji ne želi da jede ježa. Samo ja jedem ježeve i to uvijek! Kad god otplovimo negdje gdje more čisto, gdje je divljina, ja izvadim ježeve, one koji su okićeni, koji po njima imaju kamenčiće, školjke… Imam kašičicu na jedrilici, operem ga u čistom moru i jedem ga živog tako. Najviše mi prija da ga pojedem odmah tu, dok sjedim na obali ili jedrilici. To mi bude nešto posebno. Najukusnije moguće.

Ima još jedna stvar gdje ja more osjećam, to su kamenice. Isto volim da ih jedem žive i kad uzmem kamenice u usta, osjećam se kao da sam u moru. Neki ljudi na kamenice stavljaju dosta limuna, ali meni nije to – to. Stavim samo kap limuna, jer u suprotnom se izgubi svaki ukus mora.