Kakav je značaj vaterpola ne samo za mlade koji se njime bave, već i za mediteranski duh grada kao što je Bar, u emisiji Sportski mikrofon govorio je Zoran Đalović, vjerovatno jedini Baranin sa prvoligaškim vaterpolo iskustvom.

Rođeni Novljanin, kojeg današnji sugrađani znaju prvenstveno po angažmanu u barskom zdravstvu, Đalović je u emisiji prenio dio svog bogatog vaterpolo iskustva koje je sticao kao aktivan igrač novskog Jadrana, Bokelja iz Baošića i Rivijere iz Đenovića.

Đalović: “Herceg Novi u kojem sam rođen i odrastao,  tradicionalni je vaterpolo centar i bilo je i u mom slučaju neminovno-kao dijete kada prođeš pored bazena i vidiš starije drugara i komšije kako igraju, onda i ti poželiš da im se priključiš, da kreneš tim putem.

Naravno moraš da voliš taj sport, da imaš želju da ga treniraš i da izdržiš treninge koji su vrlo naporni i da to onda postane sastavni dio tvog života, jer vaterpolo treninzi traže velika odricanja.

Po meni, u kontekstu priče o vaterpolu u Baru i bazenu koji je osnov  infrastrukture za ovaj sport, tradicija je vrlo važna, da generacije djece igraju vaterpolo, a taj bazen samo doprinesi da se to podigne na veći nivo.

Moja vaterpolo priča počela je već sa 7-8 godina, u Herceg-Novom prvo imate školu plivanja, u kojoj vam treneri promijene stil plivanja na bolje, da bi se uključio kasnije u rad s loptom. Ako nemaš adekvatno i pravilno plivanje, rad s loptom ne može da bude na nivou prvoligaškog igrača”, kaže naš sagovornik.

RB/BI: Novski Jadran je odavno klub svjetske klase i svjetskog renomea: koliko su bili zahtjevni treninzi u prvom timu, i ko su bili vaši sportski pedagozi u Jadranu?

Đalović: “To su bili treneri na najvećem nivou, uglavnom bivši igrači Jadrana. Imao sam tu privilegiju, jer sam tada radio u Institutu “Dr Simo Milošević” da me puštaju na prijepodnevni trening poslije pauze, a nakon nje se nisam vraćao na posao. Trening nam je počinjao u 11:00, trajao do 13:30, to je bio prijepodnevni kondicioni trening, a popodne se radilo sa loptom i na taktici-odbrana, igrač više, igrač manje, uglavnom se tim dijelio i igrali smo između sebe. To je-taktički trening- trajalo otprilike dva sata”.

RB/BI: Ovo potvrđuje sve naše predpostavke koliko je zapravo zahtjevno bavljenje vaterpolom. Koje su razlike u ljetnjem i zimskom režimu rada/treninga?

Đalović: “Uglavnom, razlika je što je mnogo lakše plivati ljeti u slanoj vodi koja je teža i čovjek ima manje napore da pluta. Voda u bazenu je nezgodna, jer ima dosta hlora i zna da utiče na oči, na kosu, kvalitet kose i zuba, ali, i to je sastavni dio života, navikneš i guraš. Mi tada i nismo imali bazen u Novom, pa smo išli da plivamo u Kupare, ka Dubrovniku, gdje je bio vojni centar koji je imao ogroman olimpijski bazen. I onda smo, od sredine sedamdesetih, početkom osamdesetih, svaki dan odlazili autobusom tamo na treninge, i to je bila dodatna žrtva u tom trenutku, da moraš svaki dan da putuješ na trening. Nije to bilo daleko, ali jeste bio napor”.

RB/BI: Vi ste imali nastupe u I vaterpolo ligi SFRJ, predstavite nam malo i taj dio vašeg bavljenja sportom:

Đalović: “Bivša prva vaterpolo liga Jugoslavije je bila toliko jaka da je znao i mogao svako svakog da pobijedi. Tradicija je bila da ko kod nas u Boki osvoji bodove protiv Jadrana ili Kotora (Primorca, op. Sportski mikrofon), taj bi bio prvak države. Jednostavno, to su bile dvije neosvojive vaterpolo tvrđave u Boki,  i onaj ko tu uzme bodove na strani,  on je bio šampion Jugoslavije, to je bilo nepisano pravilo”.

RB/BI: Ko su bili vaši vaterpolo uzori?

Đalović: “Meni je trener bio legendarni Božidar Cikota Stanišić, ujedno i komšija, tako da sam ja bio vezan i za Cikotu i za njegovog brata, onda su mi  svi ti stari igrači, koji su bili ispred mene četiri, pet generacija, uveliko u prvom timu, bili uzori. Svi smo se dobro znali, bili komšije, poslije se dosta nas okumilo, krstilo, djecu vjenčavalo, ostali smo prijatelji dan-danas kao jedna velika porodica”.

RB/BI: Sticajem okolnosti, vaterpolo je u Baru igran odmah nakon II Svjetskog rata, na Pristanu, potom je zamro sve do sredine osamdesetih godina prošlog vijeka kada su u nekoliko navrata barske škole plivanja davale dječake nespornog umijeća i u baratanju loptom, no, zbog nedostatka bazena, tu je sve ostalo samo na nerealizovanim talentima. Na drugoj strani, kako ste  rekli -Boka=vaterpolo. Šta ovaj sport znači jednom Novljaninu ili Kotoraninu?

Đalović: “Pa, to je oduvijek sport broj jedan. Bila je popularna i košarka, uvijek je jako aktuelan fudbal, ali,  nikako se nisu mogli nositi sa vaterpolom, more je tu i verovatno to daje prioritet u odnosu i na fudbal i na košarku. To je ono što sam rekao, tradicija. Vaterpolo je poslije 1945. odmah zaživio u Novom, Jadran je od 1956. bio dva puta prvak Jugoslavije zaredom bez ijednog poraza, to je ono što do sada niko nije uradio. Toliko je jaka ta tradicija da je bukvalno svako malo mjesto u Novom imalo svoj klub, koji je igrao u II ligi- Mladost Bijela, Primorje Kamenari, Rivijera Đenovići, pa  Bokelj iz Baošića, Galeb iz Zelenike….

Da ne pričamo o Kotoru, tamo ste imali Primorac koji se nekad zvao Kotor, pa Borac Orahovac, Risan, Val sa Prčanja, čak je i Kostanjica imala svoj klub- Omladinac, a u Tivtu je bio Neptun. Ja sam pored Jadrana igrao i u Rivijeri i u Bokelju, oni su tada bili u Prvoj B ligi, ma, bukvalno je svako mjesto imalo svoj vaterpolo klub,  dosta igrača je poslije i Jadran povukao iz tih klubova.

Čini mi se da je ipak poseban šmek imala Ljetnja liga, koja se igra i dalje, na otvorenom, i u Đenovićima i Baošićima, u svakom otvorenom bazenu. To su bile žestoke utakmice, prvo, to je rivalitet tih mjesta, koja dijeli bukvalno jedan zidić, parapet, rivalitet toliko veliki da je to bilo strašno-pune tribine, gromoglasno navijanje.

Takođe, to je bila i turistička atrakcija , prava ljetnja, jer čuju sve ovo i vide turisti, pa dođe veliki broj njih koji žele da vide šta je to vaterpolo, pa ih  privuku ona pjena i ona ludila koju mi stvaramo u bazenu, sjednu i nastave da gledaju utakmice, pa pitaju mještane “šta je to sad bilo”, “kako je ovo faul”,  pokušavaju da dođu do pravila koja su im, kao i sport, potpuno strana, pa ih mi onda tako, da kažem, edukujemo na neki način”.

RB/BI: Šta biste poručili našim mlađim slušalcima koji će dočekati sigurno taj toliko željeni bazen u Baru i mnogo bolje uslove za trening, zbog čega bi bilo lijepo da se opredijele baš za vaterpolo?

Đalović: “Pa,  zato što smo kao Crna Gora uspješni u vaterpolu. Drugo, grehota je da grad na moru nema tu tradiciju, i Bar mora da krene malo da razmišlja “na primorski način” -jednostavno,  mora se imati jedriličarski klub, mora se imati vaterpolo klub, kao i drugi sportovi na vodi. Ako si na moru, onda treba da se baviš tim sportovima dominantno. No, dok se taj bazen ne izgradi, i ljeti se mora naći neki ugao, neki dio obale gdje bi mogao postaviti improvizovani ljetnji vaterpolo teren, ali, što se ovog ugla price tiče,  to je već pitanje za nekog drugog.

Na ličnom nivou, kroz vaterpolo se gradiš kao ličnost, kao i ostali sportisti moraš da imaš uredan život- jedan ritam ishrane, spavanja, ne možeš da uzimaš alkohol ili cigare, jer to je prosto nespojivo sa treniranjem vatepola u kojem moraš biti zdrav maksimalno da bi podnio napor plivanja i rada s loptom. Druga stvar-prije sam spomenuo naša kumstva, prijateljstva koje ostaju za cijeli život, dan-danas kad sretnem nekog od bivših saigrača, trčimo jedan drugome u zagrljaj, kao da si vidio najrođenijeg. Znači, to nije bio rivalitet zle krvi, nego onaj pravi sportski-ko će koga da nadmudri.

Poštovali smo se kao rivali, ostali veliki prijatelji, poštujemo se i danas. Osim toga,  proputuješ svijetom i dodatno se kroz ta putovanja edukuješ, stičeš jednop nemjerljivo životno iskustvo koje može samo da ti koristi za zdraviji i duhovno bogatiji život”, zaključio je Zoran Đalović, bivši vaterpolista Jadrana, Rivijere i Bokelja.