Otišao je još jedan iz plejade političara, društveno – političkih radnika i ljudi starog kova, plemeniti i dragi Jusuf Kalamperović.

Jusuf je nosio u sebi toplu i blagorodnu dušu mrkovskog kraja, iskonsku mudrost i čovječnost, i tim vrijednostima i svom zavičaju, ostao je duboko odan i vjeran do kraja života. I onda, kada je već u mladalačkim danima postao istaknuti društveno – politički radnik, i kasnije kada je obavljao najviše opštinske i državne funkcije – od čelnog čovjeka barske lokalne uprave, do člana Predsjedništva Crne Gore, poslanika SRJ, ministra pomorstva i saobraćaja, potpredsjednika Vlade, ministra unutrašnjih poslova i javne uprave, počasnog konzula Slovenije u našoj zemlji, Jusuf je uvijek bio i ostao isti – nisu ga promijenila zvanja i moć. A, njegovu dosljednost i častan put koji je gradio, potvrđuje, između ostalog, i činjenica da je jedan od rijetkih, a možda i jedini političar, koji je počev od SFRJ, svih turbulentnih političkih dešavanja devedesetih, uvođenja višepartizma, do prvih decenija XXI vijeka, kada je penzionisan, ne samo formalno obavljao visoke dužnosti i funkcije, već bio čovjek do čije se riječi držalo, poštovan i uvažavan i od onih koji su politički i ideološki drugačije mislili. Zato što je njegova riječ uvijek bila promišljena, umjerena i mudra, Jusuf će nam u vremenima kada olako sudimo, mrzimo i isto tako lako se odričemo jedni drugih, još više nedostajati. Znao je Jusuf težinu i posljedicu riječi, da može, kako reče i pjesnik „ubi me prejaka riječ“, da razori i ubije gore od metka. Zato ih je brižljivo birao, ali imao i razumijevanja za one koji to nisu činili, blago im govoreći „ne kaže se sve što se misli, nego se misli što će da se kaže”. Nije volio da bilo ko u njegovom prisustvu priča loše o bilo kome. Negodovao je i savjetovao „nemoj, ako nemaš što lijepo reći o čovjeku, ćuti, a uvijek ima nešto lijepo u svakome”. Istina koje se danas odričemo i gradimo svijet na drugačijim postulatima, nestabilnim i razarajućim.

Jusuf je bio riznica događaja, svjedok mnogih istorijskih momenata, poznavalac društvene i političke elite, sa scene, ali i iza kulisa, poznavao ljude sa svim njihovim vrlinama i slabostima, bio čuvar brojnih anegdota i dragocjenih sjećanja. Često smo mu mi, novinari, koji smo imali zadovoljstvo da ga slušamo, govorili da bi bogati životni i profesionalni put, saznanja I iskustva, trebalo da pretoči u knjigu. Odbijao je to, možda upravo zbog toga da sačuva mnoge ljude, po onoj staroj maksimi Marka Miljanova „junaštvo je kada sebe branim od drugoga, a čojstvo kada drugog branim od sebe“.

Podjednako smo uživali, kada je sa posebnom toplinom i ljubavlju, pričao o svojoj supruzi Ani i kćerkama, isto tako toplom i plemenitom bratu Minu i njegovim sinovima, ostaloj porodici, jer za Jusufa je, kao za svakog velikog i čestitog čovjeka, porodica bila svetinja, a sveti su mu i Mrkojevići, rodni kraj i zavičaj, kojem se na kraju vratio, u stvari, nikada nije ni otišao – vratio se maslinjacima i imanju koje je obrađivao i u kojem je, sa posebnim zadovoljstvom, radio do poslednjih dana života.

Tu, u svojim Mrkojevićima, u Dobroj Vodi, će i vječno počivati, kao i u našim sjećanjima, a Bar ostaje ponosan što ga je imao i što je grad pod Rumijom, grad multikulturalizma, prijateljstva, razumijevanja, široke duše i srca, upravo zbog toga što ima ljude kakav je bio Jusuf Kalamperović.