Gošća emisije “Sunčanom stranom ulice” bila je Pera Pavlica Dragišić, načelnica Direktorata za zaštitu i spašavanje, Područna jedinica Bar. Fokus razgovora bio je na spremnosti službi da odgovore na izazove koje donose vremenske neprilike i elementarne nepogode i katastrofe.

RB/BI: Zamoliću Vas na početku da podsjetite koje su sve nadležnosti Direktorata i koju ulogu ima u društvu?

Pavlica Dragišić: Direktorat za zaštitu i spašavanje je organ državne uprave koji funkcioniše kao krovna institucija za sprovođenje poslova iz tog domena. Konkretno, u našoj nadležnosti je upravljanje rizicima od elementarnih nepogoda, upravljanje zaštitom i spašavanjem kada se rizik desi i upravljanje sanacijom, odnosno posljedicama nakon tog događaja. Na osnovu četiri dominantna zakona (Zakon o zaštiti i spašavanju, Zakon o prevozu opasnih materija, Zakon o eksplozivnim materijama i Zakon o zapaljivim tečnostima i gasovima) sprovodimo sve preventivne operativne i sanacione poslove iz oblasti zaštite i spašavanja. Osim njih, primjenjujemo i određene direktive Evropske Unije (EU) u skladu sa obavezama kojima podliježemo. U startu ću se pohvaliti, jer je takva činjenična situacija, da smo u sklopu Poglavlja 27 (koje se odnosi na zaštitu životne sredine, a podpoglavlje je Civilna zaštita), jedino mi koji su u Crnoj Gori i regionu ispoštovali sve obaveze prema EU. To konkretno znači da smo uspostavili sistem zaštite i spašavanja, odradili sva dokumenta koja smo prema EU bili u obavezi, a imamo i dnevnu saradnju sa Koordinacionim centrom za vanredne situacije u EU. Jedini smo u regionu uradili Procjenu rizika od katastrofa 2021. godine, Procjenu sposobnosti upravljanja rizicima 2023. godine, dok smo u decembru prošle godine završili Strategiju smanjenja rizika od katastrofa, što nam je obaveza u skladu sa globalnim ciljem smanjenja rizika od katastrofa, a u toku je rad na četvrtom dokumentu – Mjere prevencije i pripravnosti sa predlogom konkretnih aktivnosti kako od strane države, tako i pojedinih subjekata, da bi se nivo spremnosti na eventualne katastrofe, rizike, probleme, sveo na daleko manju razinu.

RB/BI: Kada je šteta pričinjena, zapravo kada se dogodi incident koji za posljedicu ima materijalni gubitak, na koji način djeluje i koje su ingerencije Komisije za procjenu štete?

Pavlica Dragišić: Spletom okolnosti sam članica opštinske Komisije za pocjenu štete. Želim da naglasim da je, u skladu sa metodologijom i obavezama prema EU, novi Zakon o obnovi. Već je prošao skupštinsku proceduru, a prema informacijama koje imam, do kraja ove godine bi trebalo da stupi na snagu. Ključna izmjena je da ćemo svi biti više uključeni u taj proces i moraćemo biti odgovorniji, a kompletna procedura će biti značajno detaljinija i ozbiljnija, imaćemo rokove za dostavljanje izvještaja (pri tome mislim na ozbiljnije rizike i veće štete) EU, pa ćemo dobijati određena sredstva za obnovu. Primjera radi – svaki privredni subjekat biće u obavezi da sam uradi procjenu štete za sopstveni objekat. Za građane i zajedničke javne objekte to će raditi opštinska Komisija za procjenu štete. Novina je i da će verifikaciju svih izvještaja obavljati MUP Direktorat za zaštitu i psšavanje (što će biti potvrda da ne postoji preuveličavanje, što često imamo u praksi) koja će procijeniti da li se zaista radilo o elementarnoj nepogodi i da li lokalna uprava sa svojim ljudskim i materijalnim resursima nije mogla da odgovori, da li je proglašeno vanredno stanje ili nepogoda. Naglašavam da je do sada u toj oblasti vladala prilična konfuzija – ljudi su prijavljivali (da budem malo i kritična) svakakve štete izazvane, najprije, i njihovim nedopustivim djelovanjem, a naravno, nisu ni komisije za procjenu štete uvijek bile adekvatno niti izabrane, niti osposobljene. Po ovom Zakonu, vršiće se obuka svih članova komisije, već su pripremljeni obrasci (odvojeno za stambene zgrade, objekte kolektivnog stanovanja, privatne objekte, objekte kritične infrastrukture). Biće to ozbiljan pristup po segmentima, pa će se nakon procijeniti kako su štete nastale i u kojim situacijama se može pomoći.

RB/BI: Koji rizici su dominantni u opštini Bar?

Pavlica Dragišić: Opština Bar spada u red visokorizičnih područja i to su isti rizici koji su dominantni i za cijelu Crnu Goru – zemljotres, požar, hemijski i biološki rizici, radijacione nesreće, zaštita i spašavanja od poplava, tehničko-tehnološki rizici, klizišta, odroni, veće nesreće u saobraćaju, nesreće na infrastrukturi (kao što su elekto-energetska postojenja i veći hidro-tehnički objekti) i, naravno, moguće nesreće u civilnom vazduhoplovstvu, ukoliko bi se desile na našoj teritoriji. Od svega što sam nabrojala, u opštini Bar su dominantni požari, poplave, zemljotres, odroni i klizišta.

RB/BI: U kojoj mjeri klimatske promjene utiču na suočavanje sa ekstremnim vremenskim nepogodama?

Pavlica Dragišić: To u posljednje vrijeme zaista mnogo pratimo i uključujemo u sve preventivne aktivnosti. Iz EU smo čak dobili posebne smjernice u vezi sa tom poblematikom. Urađen je Nacionalni plan za klimatske promjene. Rukovođena procjenom da je ekstremnih nepogoda sve više, a štete su sve ozbiljnije, uradila sam tabelu za naše službene potrebe, kojom sam obuhvatila zadnjih pet godina, koja to i dokazuje. To zovemo meteorološki hazardi, a nekada ektremne nepogode. Primjera radi, u 2021. godini bilo ih je ukupno pet, u 2022. takođe, pet, a već u 2023. devet. Upozorenja za ektremne nepogode dobijamo kroz sistem 112 od Hidrometeorološkog zavoda i prosljeđujemo svim nadležnim službama da bi bile u pripravnosti. Najnovije preporuke iz EU je da se svi u većoj mjeri moramo prilagođavati kroz glavne sektorske politike. To je razrađeno u smislu šta se na planu poljoprivrede može uraditi da bi štete od suša ili ekstremnih padavina bile što manje. Isto tako i u šumarstvu, zdravstvu, turizmu… Opština Bar je značajna turistička destinacija, pa smo odgovorni i za turiste koji dolaze, a prostora da se taj dio zaštite i spašavanja unaprijedi je zaista mnogo.

RB/BI: Kako biste ocijenili spremnost lokalnih službi i Direktorata za zaštitu i spašavanje da odgovore na takve izazove? Da li su lekcije iz prethodnih situacija iskorišćene za unaprjeđenje protokola i bolje koordinacije službi?

Pavlica Dragišić: Podsjetiću, radi ilustracije, da su najveći izazovi ili najteža iskustva koja smo imali i iz kojih smo izvukli pouke, i što nam predstavlja parametre za djelovanje i postupanje, svakako katastrofalne poplave iz 2010. godine, kada smo imali istorijski maksimum Skadarskog jezera od 10 metara i 44 centimetra, a približan nivo vode je bio i 2028. godine. Dešava se i jako veliki broj požara na otvorenom prostoru, a najdominantnije “požarne” godine su bile 2012. i 2017, a i 2025. godine su Crnu Goru zadesili vrlo ozbiljni i brojni požari i, što je najveća odlika požara ovog ljeta, je da ih je bilo mnogo i u isto vrijeme u gotovo svim opštinama u državi. Bio je to veliki izazov. Generalno, u Crnoj Gori velike probleme izazivaju klizišta i odroni, naravno, tu su i problemi na infrastrukturi usljed ekstremnih meteoroloških pojava. Sve te situacije koristimo kao značajno iskustvo, pa smo ga primijenili i u procjeni rizika od katastrofa. Za devet dominantnih rizika smo uradili čak 52 scenarija i osam scenarija za multi-rizike. To je radila zaista eminentna grupa eksperata i “domaće pameti”. Projekat je finansirala EU i oni su posebno bili zadovoljni što smo taj zahtjevan posao odradili sami. Za svaki pojedinačni rizik smo radili scenario za najvjerovatniji mogući događaj i najteži mogući događaj. U Crnoj Gori je dominantno, a odnosi se i na opštinu Bar, su poplave na Skadarskom jezeru i duž rijeke Bojane. Za naš rejon su karakteristične i vrlo, vrlo izražene bujične poplave koje se dešavaju tokom ekstremnih padavina. Što se tiče spremnosti, opština Bar spada u jednu od lokalnih zajednica koje zaista značajnu pažnju posvećuju ovoj problematici. Pomno se prati funkcionisanje i razvoj Službe zaštite i spašavanja, značajna sredstva su opredijeljena za opremanje (kako ličnom, tako i kolektivnom) savremenom opremom. Svi smo shvatili da se bez toga ne može. Za dobar, kvalitetan odgovor na sve te rizike, dominantno su potrebni ljudski, odnosno administrativni, tehnički i finansijski kapaciteti. Direktorat za zaštitu i spašavanje, kroz veliki broj raznih oblika međunarodne saradnje, organizuje razne vrste obuke, na kojima su učestvovali i pripadnici barske Službe zaštite i spašavanja. Učešće na obukama i znanje koje se na tim obukama usvaja se pokazalo jako bitnim i, često, ključnim. Podsjetiću da je naš, crnogorski tim za vrije zemljotresa 2019. godine bio u Albaniji, a 2023. u Turskoj, a učestvovali su i u pružanju pomoći nakon velikih poplava u Jablanici.

RB/BI: Šta se iz iskustva prethodnih godina pokazalo kao ključna slabost, a šta kao najveća snaga u sistemu reagovanja na poplave? Koje službe prve izlaze na teren u slučaju poplava i kako se koordinira njihovo djelovanje?

Pavlica Dragišić: Iz poplava 2010. godine, kada uopšte nismo imali uspostavljenu saradnju sa Albanijom, nosimo teško iskustvo. U međuvremenu smo potpisali Sporazum o saradnji, pa su operativno-komunikacioni centri dviju država u stalnoj komunikaciji. U skladu sa tim, redovno nam dostavljaju izvještaje o količini vode koja se ispušta iz tamošnjih brana. Taj podatak je od ključnog značaja za pripremu evakuacije stanovništva iz ugroženih plavnih zona, posebno iz “prve” zone. U međuvremenu smo uradili planove za zaštitu i spašavanje od poplava u kojima se, kao poseban prilog, nalazi kompletan spisak porodica koje gravitiraju tom podneblju. Naravno, taj spisak sadrži i strukturu članova porodice (da naglasim lica sa razvojnim smetnjama, stariji, trudnice…), jer smo zahtjeve EU morali poštovati u svim segmentima. Uradili smo i detaljna uputstva za postupanje prije, tokom i nakon poplava, jer one spadaju u rizik koji je i dugo nakon završetka neposredne prijetnje vrlo nezgodan, a problemi koje na terenu izaziva su veliki (mora da se vrši dezinsekcija, deratizacija), a njihovo otklanjanje dugo traje. Kada su u pitanju bujične poplave, kao ključno bih naglasila da, jako mali broj, i u nedovoljnoj mjeri, subjekata, poštuje obaveze koje imamo, a tiču su zakona i propisa koje donosi Uprava za vode, a koja ima vrlo značajne odgovornosti i obaveze. Naime, oni na petogodišnjem nivou donose Opšti plan zaštite od štetnog dejstva voda za vode od značaja za Crnu Goru. Posljednji takav plan se odnosi na period od 2023-2028. godine, a na osnovu njega je svaka opština u obavezi da uradi svoj opšti Plan zaštite od štetnog dejstva voda za određeni period, a isto tako, da uradi i Operativni plan. Šta to znači na terenu? Obavezu glavnih subjekata iz oblasti komunalnih djelatnosti (kod nas su to Vodovod i kanalizacija, Komunalne djelatnosti, Sekretarijat za komunalne djelatnosti i saobraćaj, Komunalna policija, Služba zaštite i spašavanja) i redovno praćenje stanja na terenu u vezi sa svim bujičnim vodotokovima kojih dosta imamo, uvažavanje i njihovog dosadašnjeg ponašanja u toku ekstremnih vremenskih nepogoda, predlaganje mjera i aktivnosti kao hitnih i redovnih koje treba da se odrađuju na terenu da bi štete, kada do bujičnih poplava dođe, bile manje. Izvršili smo detaljan obilazak tih vodotoka. Nažalost, u višim zonama su prisutne značajne količine otpada. Često kažem da nam to niko sa strane nije donio, već je to naše smeće. Kao najdrastičniji primjer pomenuću Đurmanski potok, kada smo za vrijeme izgradnje tunela Sozina, tokom jedne ekstremne vremenske nepogode sa ogromnim količinama kiše, imali situaciju da voda povuče sav otpad, pa je kroz hotele u Čanju prošla ogromna količina vode i mulja. Šteta je bila nesaglediva. Naš reljefni položaj i sistem je takav da bujične vode u veoma kratkom periodu mogu da izazovu ogromne štete. Što se načina reagovanja tiče, u skladu sa Zakonom o zaštiti i spašavanju, donešen je pravilnik o tzv. standardnim operativnim procedurama, gdje svaki rizik ima do detalja razrađenu procedure. Direktorat je taj koji dominantno ima ulogu u vezi sa komunikacijom, koordinacijom, saradnjom i razmjenom podataka sa svim nadležnim i odgovornim subjektima i, naravno, da se u tom smislu donose brze, validne odluke koje će smanjiti nivo štete na najmanji mogući nivo. U Crnoj Gori, na nacionalnom nivou imamo Koordinacioni tim za zaštitu i spašavanje, a svaka opština ima svoj Lokalni tim na čelu kojeg je predsjednik Opštine. Njegov zamjenik je komandir Službe zaštite i spašavanja, slijede predstavnici svih ključnih subjekata koji imaju obaveze od javnog interesa, a kod kojih mogu, za vrijeme ekstremnih rizika, nastupiti velike štete, kako po njihovu imovinu i materijalna dobra, tako i za zaposlene. U narednom periodu realizovaće se obuka Tima po posebnom pravilniku koji je već donijet, sa ciljem podrobnije obuke članova za ovu problematiku.

RB/BI: Da li Bar ima dovoljno tehničkih resursa – pumpi, vozila, specijalne opreme, za efikasno reagovanje u kriznim situacijama?

Pavlica Dragišić: Iako lokalna uprava značajno ulaže, nikada nije previše. Akcenat bi valjalo staviti na nabavku opreme koja se koristi za zaštitu i spašavanje od rušenja. Opština Bar je jedina koja, pored primorskog, ima prijezerski dio, a određeni djelovi teritorije su nam podaleko. Bilo bi jako dobro da imamo lokalno raspoređene punktove osposobljene da djeluju do dolaska spasilaca iz sjedišta Službe zaštite i spašavanja. Dakle, prostora ima i za nabavku nove i obnovu postojeće opreme, koja se zbog prirode posla spasilaca troši i haba. Isto tako, edukacija pripadnika Službe zaštite je važan segment. Posebno vidim da ima prostora, iako to u Baru jako dobro funkcioniša, za unapređenje saradnje sa ostalim subjektima, jer trebamo da shvatimo da nije isključivo Služba zaštite pozvana da reaguje u tim momentima, već su svi u obavezi da sagledaju sopstvene ljudske i materijalne resurse, da vrše njihovu obuku i osposobljavanje. Ima još zadataka u skladu sa obavezama u skladu sa Zakonom o zaštiti i spašavanju koje oni treba da odrađuju. Primjera radi, nije nam značajan nivo izrađenosti planskih dokumenata. Svi subjekti treba da imaju svoje planove za zemljotres, poplave, požare, a u zavisnosti od lokacije gdje se nalaze. Naročito veliku pažnju posvećujemo obrazovnim ustanovama zbog velikog broja djece koja se u njima nalaze. Prilikom obilaska vaspitno-obrazovnih ustanova dolazili smo u situaciju da se ne zna ko drži ključ od rezervnog izlaza! To je nedopustivo u vanrednim suituacijama. Ti planovi upravo i služe da se do detalja razrade obaveze – od direktora do domara. Odgovorno je, dakle, i nastavno i vannastavno osoblje, jer smo mi, odrasli, odgovorni za tu djecu dok se nalaze u školi. Isto važi i za druge subjekte.

RB/BI: Da li ste zadovoljni mjerom u kojoj se u Baru vodi računa o preventivnim mjerama koje se tiču čišćenja kanala, uređenosti slivnika, mapiranja kritičnih tačaka?

Pavlica Dragišić: Pročitala sam na vašem mediju osvrt da su Komunalne djelatnosti blagovremeno izvršilo čišćenje kanala i vodotoka. Povučena je neka paralela sa ulcinjskom opštinom i onim što se tamo desilo. Bila sam tada na terenu i vidjela sam koliko je to bilo nezgodno. Od naveče do 13 časova narednog dana u Ulcinju je palo čak 116 litara kiše po kvadratnom metru, što je rijetkost za tu opštinu. U istom periodu je u Baru palo 76 litara kiše po metru kvadratnom. Bila je to situacija koju je Ulcinj nespremno dočekao. Problemi su razni – od nečišćenja kanala, vodotoka, neriješenih problema atmosferske kanalizacije, do toga da problem prave i teren i način izgradnje pojedinih objekata i uzurpacije. Dešava se da ljudi duž vodotoka prave pomoćne objekte, parking mjesta, kokošinjce… Išla sam tada na sastanak u Opštinu Ulcinj, kojoj se nije moglo prići od vode.

RB/BI: Šta bi bilo da je ta količina kiše pala u Baru?

Pavlica Dragišić: Razmišljala sam o naslovu teksta u vašem mediju i da li smo u Baru odreagovali na vrijeme i dovoljno. Naime, imali smo i mi dosta sličnih situacija, obilnih kiša i naglog priliva bujičnih voda. Imamo Renu, Željeznicu, Rikavac, a sve su prisutniji i problem sa bujicama na području Utjehe, Dobre Vode, kao i na prostoru Skadarskog jezera, jer svugdje imamo taj nagli nagib terena. S tim u vezi, apelujem na lokalno stanovništvo koje živi u blizini tih kanala i vodotoka, da ne odlažu otpad, posebno ne kabasti, takođe, da se u većoj mjeri kanali pročišćavaju, produbljuje korito i da se čuvaju stari infrastruktuni objekti koji u tim vodotocima datiraju iz vremena Jugoslavije. Primjera radi, još tada su u Rikavcu napravljene kaskade koje su imale ulogu da uspore nagli dotok vode. Svakako, tome treba dodati i edukaciju stanovništva, što sprovodimo direktno i indirektno. Obilježavamo značajan broj datuma kojim prilikama organizujemo info-punktove, odlazimo u zaleđe opštine Bar.

RB/BI: Koliko su građani svjesni svoje uloge u prevenciji? Da li se dovoljno odazivaju upozorenjima i apelima?

Pavlica Dragišić: Odziv nije najsjajniji. Kada sprovodimo edukaciju i podjelu informativnog materijala, uviđamo da bi stanje moglo mnogo da se unaprijedi. Nije na istom nivou edukovano i upućeno stanovništvo u nekim ruralnim zonama gdje prijeti opasnost od poplava, sa onima u, recimo naseljima duž Skadarskog jezera (gdje smo podijelili brošure sa detaljnim uputstvom kako da postupaju u slučaju naglog podizanja nivoa jezera). Zanimljivo je da bismo trebali da sprovodimo odvojenu edukaciju za porodice koje žive u stambenim zgradama, a gdje su posljedice od potencijalnog zemljotresa veće. Prvo, moraju se zvanično izabrati upravnici u svim zgradama, koji se potom moraju edukovati, jer kada u slučaju zemljotresa dođu spasioci i timovi za zaštitu i spašavanje, od nekoga trebaju dobiti infomacije ko u toj zgradi živi, strukturu stanovnika po spratovima, da li ima lica sa posebnim potrebama, starijih… Ako bi se zemljotres desio u radno vrijeme, znamo da je određeni broj stanara na radnim mjestima, a ako je vikend, trebamo da tragamo do zadnjeg čovjeka koji tu živi i dajemo informacije nadležnim službama. Moramo kao realnost prihvatiti činjenicu da živimo u zoni gdje se može očekivati zemljotres od devet stepeni Merkalijeve skale. Jedino što možemo da učinimo je da budemo edukovani, da znamo kako da se odgovorno ponašamo u tim okolnostima i olakšamo rad spasilačkih timova. Direktorat za zaštitu i spašavanje je uradio jako mnogo priručnika i brošura, gdje je detaljno razrađeno kako se trebamo ponašati prije, u toku i nakon određenog rizika. Djeci u školama sve objasnimo kroz veoma bogate i ilustrativno opremljene prezentacije. Kažem im da pogledaju gdje spavaju, uče, provode vijeme. Često roditelji, iz neznanja, objese teške slike, ogledala, police sa teškim predmetima iznad kreveta, a nisu nam ni adekvatno pričvršćeni bojleri, ormani, kućna biblioteka. Svi zemljotresi širom svijeta pokazuju da daleko više ljudi strada od predmeta koji na njih padnu i iz neznanja kako se treba ponašati, pa tokom zemljotresa istrčavaju, ulaze u lift jer panika uradi svoje.

RB/BI: Jeste li zadovoljni odgovorom djece na edukativne sadržaje koje im prezentujete u školama?

Pavlica Dragišić: Jako smo prisutni u školi, gdje radimo, dominantno tri vrste aktivnosti. Prva je edukacija nastavnika, uprave škole i vannastavnog osoblja, gdje oni moraju vrlo jasno znati da su odgovorni za djecu i šta je čija nadležnost i obaveza. Drugi vid edukacije se odnosi na učenike, s tim da, naravno, nije isti nivo prezentacije za deveti, osmi i deveti razred i za najmlađe. Pripreme za vježbu evakuacije podrazumijevaju da se radi minimum jedna vježba godišnje, da bi učenici smireno, organizovano, bez panike naučili da napuštaju učionice. Moram reći da su daleko disciplinovaniji i organizovaniji u ruralnom području i vrlo su nam zahvalni na angažovanju. Kada su ranije bile dojave da su u školama postavljene bombe, oni su iskoristili znanje iz vježbi o evakuaciji, pa su vrlo dobro odradili napuštanje objekata. Pomenuću, kao vrlo dobar primjer, školu “Jugoslavija” koja samostalno radi edukaciju, pa se mi pojavimo kao gosti. To je vrlo odgovoran odnos i srećni smo što su došli do nivoa kada imaju lice koje je određeno da bude vođa u vanrednim situacijama, a nastavnici učestvuju u pripremama. Prije nekoliko godina smo donijeli tzv. Međupredmetni program, nastavnici su određeni, a neki direktori su pohađali seminare na tu temu i u obavezi su da te nastavne sadržaje, kroz ostale predmete, primjenjuju. Na primjer, iz predmeta geografija, detaljno uče o zemljotresima – zašto nastaju, kakva su to pomjeranja, što je epicentar… Ranije se mnogo više znalo, jer je u školi postojao predmet Odbrana i zaštita, mladići su išli u vojsku.

RB/BI: Koliko su važni volonteri i civilna zaštita u kriznim situacijama i da li ih Bar ima dovoljno?

Pavlica Dagišić: Zakon o volonterima se više odnosi na volontere iz oblasti koje pokriva Crveni krst. Naša poblematika je složenija, jer ne možete da neopremljene i neobučene ljude pustite na lice mjesta gdje se desio rizik. Racimo, kada je 2012. godine uvedeno vanredno stanje zbog ekstremnih sniježnih padavina, dvije trećine Crne Gore su 27 dana bile neprohodne pod ogromnim količinama snijega. Bilo je mnogo volontera koji su nam se javljali da pomognu u skidanju snijega sa krovova. To je vrlo rizično, jer niste u saznanju koliko su obučeni i opremljeni. Upravo se zbog toga zalažem da se u redovnim okolnostima radi na bazi volontera i njihovoj pripremi. Naš zakon prepoznaje specijalističke jedinice (izviđači, lovci, radio amateri, planinari, seizmolozi) u koje spadaju svi oni koji mogu da nam pomognu. Pomenuću Gorsku službu spasa, koja radi izuzetno značajan posao i na godišnjem novou spasi na desetine ljudi. Crna Gora je mala država, koja ne može da razvija skup sistem zaštite i spašavanja sa posebnim resursima, nego se dominantno oslanjamo na službe koje već imaju ljudske i meterijalne resurse. Značajna je i pomoć nevladinog sektora. Direktorat za zaštitu i spašavanje sa nekim od njih potpisuje ugovor o saradnji, nakon čega slijedi izdvajanje određenih finansijskih sredstava, edukacija, opremanje… Sve to, osim kroz sistemska rješenja, može da se radi i kroz projekte. Pomenuću jedan divan pojekat koji su uradile Opština Bar i Opština Skadar, posredstvom kojeg je Služba zaštite dobila značajnu opremu i kameru za ranu detekciju požara, postavljenu na Volujici, opremu, a i prvi Prekogranični plan za upravljanje požarima je realizovan između Skadra i Bara. Prvi put smo i izabrali jednu grupu od deset volontera iz Ostrosa, jer je ta oblast fizički najudaljenija, pa Službi zaštite treba sat do sat i po da stigne do tamo. Iako u Ostrosu imamo dva vatrogasca spasioca, teren je vrlo zahtijevan, tom području gravitira dosta sela (od Virpazara do Ostrosa i od Dobre Vode do Ostrosa). Imali smo sreću da su se rado odazvali, da su se javili mlađi ljudi, a obuka je vrlo uspješno sprovedena. Dobili su sertifikat, preostalo je da dobiju i ličnu zaštitnu opremu, pa da na njih možemo računati. Potpisali su ugovor sa Opštinom Bar, gdje su precizirani poslovi na kojima se mogu uključiti u ovoj fazi opremljenosti i znanja. Recimo, kada na nekom objektu izbije požar, oni mogu pomoći do dolaska vatrogasaca u evakuaciji i zbrinjavanju ljudi, mogu dojaviti da je izbio požar, što može biti ključno do dolaska profesionalaca. 

RB/BI: Da li je saradnja s drugim opštinama (Ulcinj, Budva, Cetinje) moguća u slučaju potrebe za dodatnim resursima?

Pavlica Dragišić: Ta saradnja je izvanredna. Po operativnom planu djelovanja, najprije se uključuju službe zaštite i lokalni subjekti. Ukoliko procijenimo da oni nisu dovoljni, angažuju se resursi iz susjednih opština. Za svaki ozbiljniji, veći požar uključuju se službe zaštite iz susjednih gradova. Kroz pocjenu rizika od katastrofa smo prepoznali i obradili prekogranične rizike. Zajedničkim djelovanjem u slučaju požara možemo spasiti šume, ambijentalne vrijednosti, što nam je i sa stanovišta turizma jako značajno.

RB/BI: Šta biste poručili građanima Bara — kako da se ponašaju, na šta da obrate pažnju i kako da zajednički doprinesemo većoj bezbjednosti?

Pavlica Dragišić: S obzirom da smo danas svi informatički edukovani, dovoljno je, primjera radi, ukucati “kako da se ponašam u slučaju zemljotresa?”. Naići će na zaista detaljne preopruke i mjere. Radi ilustracije navešću primjer iz 2010. godine, kada su ljudi nakon poplave stogove sijena ili stoku držali u plavnoj zoni, što je nedopustivo. Sada za ruralni dio postoji niz mjera i preporuka kako se preventivno ponašati da bi se smanjile štete na poljoprivrednom gazdinstvu, glavnom i pomoćnim objektima, da bitne dokumente valja držati na višim kotama… Kada govorimo o zemljotresu, preporuka iz EU i, često pominjem, Japana (koji je dao značajan doprinos kampanji i konceptu smanjenja rizika od katastrofa) je da sve porodice nabave ruksak u koji će spakovati sve važne stvari – rezervne ljekove, flašicu vode, konzerviranu hranu, toplu odjeću, tranzistor…, i da ga drže pored vrata. Pomenuću zemljotres u Petrinji, u Hrvatskoj, čije je stanovništvo nakon zemljotresa izašlo napolje potpuno nepripremljeno, bez tople odjeće. Svaki građanin odgovornim ponašanjem može dati nemjerljiv doprinos odnosom i ponašanjem. Ključna stvar je izbor sigurnog mjesta gdje se sklanjamo tokom zemljotresa i zauzimamo “fetus” položaj. To je taj “trougao života”, mjesto gdje bi stepen rušenja bio manji i gdje bismo imali najmanje fizičke povrede tijela. O svemu ovome treba razmišljati na otvoren način. Prije nekoliko dana sam imala nezgodnu situaciju kada sam dala izjavu za jednu crnogorsku televiziju, koju je jedan broj medija prenio senzacionalistički, naslove su izvukli iz konteksta. To je izazvalo dosta problema. Kada sam na društvenim mrežama pogledala kako ljudi reaguju, zaključila sam dvije stvari: prvo, da ima jako puno prostora da se i mediji edukuju, a ja vas doživljavam kao svoju desnu ruku (konkretno, vaša kuća je uvijek, kada je u pitanju Područna jedinica Bar, to i bila, pa ne sumnjam da bi u ozbiljnijoj situaciji odnos bio krajnje profesionalan i odgovoran, a infomacije prenijete tačno i blagovremeno, ne nikako u senzacionalističkom tonu), drugo, pokazalo se da iz ove oblasti nemamo dovoljno znanja jer, ko je taj koji može reći kada će biti zemljotres. Postoje teorije iz oblasti nauke koja se bavi zemljotresima (seizmologija), da tamo gdje zemljotres nije bio određen broj godina ili decenija, naravno da postoji veća vjerovatnoća da se on desi. Postoje “zone zatišja” gdje, isto tako, imamo visok seizmički nivo i veliku seizmičku aktivnost, a da nije dugo bilo zemljotresa, pa se može desiti. Osim toga, postoje i najgori mogući scenariji koje su odradili ljudi iz struke, a obuhvatili su sve – šta bi se desilo, koliko bi imali klizišta, koja infrastruktura bi stradala, koje su, po naučnim proračunima, moguće ljudske žrtve… Na ovo treba gledati kao na realnost, a ne da se prozivamo i pitamo “zašto nas plašite” i “zašto uopšte o tome pričate”. Upravo je prepouka EU da se o tome stalno priča i da budemo svjesni opasnosti. Kao doprinos ovoj priči, navešću na vlastitom primjeru zbog čega je to bitno. Bila sam na obuci za zemljotres u Turskoj, gdje sam provela osam dana i osam noći. Na granici smo dobili radio-stanicu, zadatak i kompletan scenario. U jednom momentu, kad smo bili u kontejneru gdje se kao vrsta obuke, proizvodi zemljotres određene jačine, niko od deset ljudi (koji inače rade na poslovima iz ove oblasti – spasioci, vatrogasci, iz Hitne službe, Crvenog krsta), od šoka nije uradio ono što svi trebamo uraditi – zauzeo fetus položaj niti izbjegao opasnost koju izaziva padanje pokućstva. Zato i služe obuke i analize obuke i trening centri. U Crnoj Gori smo osposobili Trening centar, koji je lociran u Službi zaštite i spašavanja u Podgorici. Prostora za unapređenje ima kod svih, počev od pojedinca, koji kroz samoedukaciju može dati doprinos javnoj slici sa ciljem smanjenja nivoa panike i straha na manju mjeru, što može biti ključno.