PROJEKAT VILLANELLE: 5+1 (MEDITERAN MULTIMEDIA, 2025)

(Šaputanja, ritam vasione, poruke kojima nema prevoda, niti im prevodi trebaju)

Neka ova barska priča počne daleko, u jednoj drugoj luci, recimo u Biskajskom zalivu. Idoja Lopez Rianjo je ime koje se u San Sebastijanu nije izgovaralo; devedesetih se tamo, na baskijskom Atlantiku, šaputalo jedino “La Tigresa”. Tigrica.

Sa 16 je godina, početkom osamdesetih, u terorističku ćeliju grupe ETA regrutovana. Sa 20 sprovela prvo politički motivisano ubistvo. Za dvije godine brojala do 23 smaknutih glava… I potom – nestala.

Ono “Tigrica” bilo je dio mita i – kažu – svjedočilo jednako o ubilačkoj preciznosti i seksualnim apetitima. Uhvaćena u avgustu 1994. sa tadašnjim partnerom na jugu Francuske; tamo odslužila pet godina robije, pa u Španiji još 23… Za svako od tih ubistava – po godinu. Na robiji se dva puta udavala. Pa potpisala, neočekivano, sporazum priznanja krivice i izvinjenja… Na slobodi od 2017; odlučna da životnu zrelost ne prospe za zaludne i davno izgubljene borbe.

Pisac je Luk Dženings roman “Codename Villanelle“ i lik Vilanel po Idoji Lopez Rianjo gradio. Kaže da je život i ličnost Baskijke dugo istraživao; sve što je na kraju mogao zaključiti je “da se radi o ubici na ivici psihopatije“ i “bez mrve empatije, prema bilo kome“. Po romanu je BBC snimio (sad smo već na mnogo poznatijem vam terenu), a genijalna Fibi Voler-Bridž (“Fleabag“) pisala, sjajnu seriju “Killing Eve“ (2018-2022); Vilanel je u njoj plaćeni ubica sovjetskih korijena u vječitoj igri mačke i miša sa MI5 agenticom Iv (Sandra Ou). Naravno da se između njih dvije, vječito na nišanu, rađa luda opsesija. Naravno da tu ima i mnogo hemije.

I kako samo Džodi Komer tu mazno i ubitačno, glumi tu Vilanel, tu Oksanu Astankovu, koja se još davno osvetila ubicama onima koji su je učinili siročetom, pa samo na istom tragu i nastavila!

Konačno u barskoj luci.

“Projekat Villanelle” je barski duo iza kojeg stoje naš režiser (i muzičar sa tušta & tma objavljenih albuma u grandž ruhu sa projektom “Bad Taste”) mr Nemanja Bečanović –  i pisac, novinar, publicista, autor generacijski bitne monografije o crnogorskoj pop-rok muzici Željko Milović. Ovaj EP, koji su prosto nazvali “5+1“ (pet pjesama i jedan dodatak bez kog ovo nikako i nipošto ne bi mogla biti tako zaokružena cjelina) je sasvim sveden elektropop u stilu, recimo, sa početka osamdesetih.

Još spakovan na Nemanjinim retro sintisajzerima i (osim pjesme “Villanelle“) u njegovim aranžmanima i melodijama… Što je Željko sve otpjevao – i sve pjesme napisao.

Priču o “5+1“ najbolje bi bilo započeti – od kraja. Kada bi samo “Umoran“ i “Signali“ bili dio ovog projekta – opet bi imao dovoljno pokrića i smisla. Teško da ćete naći nešto sočnije promišljeno u modernoj crnogorskoj muzici: na “Umoran“ Željko lomi jedno “Pomiluj mene, more… I kući vrati me“. Da bi umorni moreplovac, u kontrapunktu, uhvatio te znakovite i divne “Signale“ u završnici. Kako zvuče? Pa, kao ona tri bijela bljeska na deset sekundi, signal sa našeg jedinog svjetionika Mendra… Koji svim crnogorskim i jadranskim moreplovcima, tamo na Otrantskim vratima – kaže da su tu, konačno, kući. I da je sve u redu.

Znate šta bi još mogli biti ti “Signali“? Knap kao oni kosmički pulsari sa omota onog, znate već kog Joy Division albuma. Šaputanja, ritam vasione, poruke kojima nema prevoda niti im prevodi trebaju. Vrlo simbolično i znakovito: “5+1“ donosi zvuk i elektropop koji je knap srazmjeran onom New Order početku i zaokretu – koji su članovi Joy Division učinili nakon smrti Iana Kertisa. Onom zavjetu, da će pronaći način da nastave i autorski se ostvare – drugačiji, čisti i novi. Početak EP-a “Pogledaj“ (“Moj dan ćuti i sjedi/ plaši se dodira / istina usne nema / ljubi ga riječima“) je zvuk kojeg se Bernard Samner i sav taj mančesterski muzički svijet ne bi postidio. I da, otkriva Željka Milovića kao sasvim ostvarenog pjesnika u muzici.

“Uspavanka“, kao posveta Džoniju Štuliću, stilski odudara od ostatka albuma; posveta Džoniju Štuliću i sopstvenom muzičkom odrastanju… I samo je uvod za “Villanelle“ (“Kao talasi u magli razbludni / naši su strahovi pospali…“) i “Prozirnu“ (“Ti budiš se kao grad / Što osjeća baš sve / Na leđima kitova / Uz jedno pitanje gdje“). Perfektno funkcionišu jedna uz drugu; ne samo kao posveta jednoj sasvim prozirnoj, vilinskoj i ubitačnoj ženskoj figuri, tamo u luci… Nego kao posveta, kao sublimacija jednog barskog duha. I jedinstvene geometrije, kojoj jednako pripadaju i izmaglice tihih novembarskih sutona – i oni martovski orkani niz Topolicu.

Kad sve to uhvatite, taj njihov Bar, minuli i budući – onda je lako shvatiti zbog čega je “Villanelle“ tako radosna, zašto je “Prozirna“ tako zrelo pomirena i ostvarena. Kako i pripada pomorcima, koji su svoj muzički put do kuće bez greške našli.