Povodom objavljivanja nove pjesme pod nazivom “Mislio sam da sam jači” gost Radio Bara, u emisiji “Hit caffe” bio je pjevač Goran Pejović Gula.

RB/BI: Naziv nove pjesme djeluje dosta lično. Kako je nastajala – da li je to bilo spontano ili je dugo čekala svoj momenat?

Gula: Pet godina života sam proveo u Beogradu, a vratio sam se za vrijeme Korone i shvatio tada da se društvo rasturilo i da više to nije što je nekada bilo. Imao sam i nekih privatnih problema, a čovjek ne zna koliko je jak do trenutka kada ga nešto pogodi. Mislio sam u tom trenutku da sam jači, i da suza moja nikom ništa ne znači.

RB/BI: Ko je sve učestvovao u realizaciji spota i pesme, koliko ljudi je bilo uključeno u projekat?

Gula: Projekt je radio Đuro Mihaljević iz Podgorice sa svojom ekipom. Sponzor spota je Skupština opštine Plužine. Što se tiče spota, sve je to Đuro organizovao, njegova je realizacija. Aranžman pjesme je radio Aleksandar Kovačevic Kočo, moj prijatelj iz Beograda. Ženski i muški vokali su snimljeni u studiju “Katakomba” u Budvi, a za mastering su bili zaduženi Božo Gagović, Dario Marušić i Mišo Škuletić. Oni su to malo miksovali, uredili, napravili mastering, pa jako i moderno zvuči. Ovom prilikom im se ponovo zahvaljujem.

RB/BI: Da li je ovo možda početak nove faze, očekuje li nas još novih projekata?

Gula: Ovo je sad prva pjesma koju sam odradio. Imam već spremnu još jednu, koju mogu da objavim, ali želim prvo da vidim kako će publika reagovati na ovu. Moram ispričati nešto, interesanatno je, a vezano je za objavljivanje novog singla. Kad mi je Đuro poslao ovaj klip, sjedio sam na klupici kod stadiona i odlučio da ga objavim na Instagramu. Pogledao sam dva, tri puta, bilo mi je interesantno kako gazim preko šina, i kako je on to napravio. Zatim sam stavio telefon u džep, pogledao opet nakon nekih pola sata, i vidio da klip tada ima
7.500 pregleda. Odmah sam pomislio da je neka greška u pitanju. Nakon nepuna dva, tri sata, klip je imao oko15 hiljada pregleda. To je prosto nevjerojatno. Sad već ima blizu 60,70 hiljada bez nekakve reklame.

RB/BI: Zvučite kao da niste svjesni koliko ste cijenjeni od strane Vaše publike?

Gula: Pa tako je, interesantno je to. Nikad nisam svjestan koliko će neka pjesma biti dobra, kako će publika da je prihvati i koliko će im se svidjeti. Jednostavno, ja nemam taj osjećaj.

RB/BI: Falilo je publici nešto novo od Vas, očigledno?

Gula: Nisam u pitanju ja, fali ljudima pjesme, nema pjesama. Evo imamo sad situaciju da dečko, koji nema nijednu svoju pjesmu, tačnije, tek je sad objavio dvije pjesme, puni hale i dvorane.

RB/BI: Kako Vi danas vidite muzičku scenu, da li je teže ili lakše doći do publike?

 Gula: Lakše je zahvaljujući YouTube-u, internetu, dosta lakše nego što je nama bilo. Recimo, kada sam objavio novi singl, nije prošlo pet, šest, dana, javljaju mi se prijatelji iz Amerike, Australije, čak i neki ljudi koje ne poznajem. Toga prije nije bilo, prolazilo je dosta vremena dok objavljeni album ili pjesma dođu do publike.

RB/BI: Da li među mladim izvođačima vidite nekoga ko ima potencijala da napravi nešto veliko poput grupe Katapult, i da traje? Kako Vam danas djeluje pop rock scena u Crnoj Gori?

Gula: Iskreno da ti kažem, ne gledam televiziju, sve što čujem uglavnom je sa društvenih mreža. Mada, primijetio sam da ima dosta dobrih rock and roll bendova. Eto, u Baru imamo Grimm i Akademiu, dvije izvanredne grupe. Ljetos sam baš slušao Neša i Ivanu (Grimm), pa oni zvuče svjetski. Akademia, takođe, i oni su perfektni. I u Podgorici ima nekoliko dobrih bendova.

RB/BI: Smatrate li da danas nedostaju festivali poput Sunčanih skala u Crnoj Gori?

Gula: Sunčane skale i Budvanski festival su bila dva najjača festivala u bivšoj Jugoslavi. Mogu slobodno reći da su se na njima proslavili Vlado Georgiev, Tijana Dapčević, Sergej Ćetković, Bojan Marović. Sve je odatle počelo. Tada je bilo prostora za crnogorske izvođače, sjećam se i na Budvanskom festivalu i na Sunčanim skalama, uvijek je moralo biti sedam do deset mjesta za nas. Međutim, sada se prave festivali gde je jedan ili nijedan izvođač iz Crne Gore. Prisjetimo se, Toše Proeski je prvi put zapjevao na Sunčanim skalama i posle toga i on i Bojan Marović su u rekordnom roku postali mega zvijezde. Šteta je, zaista, što se ne napravi ponovo jedan tako veliki festival…

RB/BI: Kad već pričamo o festivalima, okušali ste se i u pisanju romana. Negdje sam pročitala Vašu izjavu da je roman “Let plavog safira” možda i najbolja stvar koju ste uradili, a 2020. godine ste čak održali promociju na Barskom ljetopisu. Da li ste razmišljali da se posvetite opet projektu te vrste?

Gula: Prosto mi je nevjerojatno koliko se frke stvorilo u tom svijetu kom ja ne pripadam. Da ga ne nazovem književnom, jer to ima težinu. Kada se kaže „književnik“, to nosi određenutežinu. Malo je pravih književnika i pjesnika na nivou Crne Gore. Pročitao „dva regala“ knjiga i znam šta je književnost i šta je pisanje. Iskreno, nisam ni znao tada koliko je zaista značajan Barski ljetopis, a svi su mislili da sam imao neke, da kažemo “veze” i intervencije da bih se pojavio tu, a to je toliko spontano bilo. Milun Lutovac je bio selector Književnog programa i pročitao je moj roman. Sreo me jednog dana i samo rekao da ću imati promociju svog romana na Barskom ljetopisu, a da će mi, moj kumara, Milan Vujović, biti moderator. Zaista je bilo veoma posjećeno i prelijepo to književno veče, uopšte nisam očekivao toliko ljudi. Iskreno, pisati roman je teško. Pisati pjesme je nešto drugo, meni to ide, a pisati roman je dosta drugačije i teže. To je samo za ljude koji žive u tom svijetu i književnike koji imaju taj telenat. Ne smijemo zaboraviti da je za dobar roman nekad potrebno i nekoliko godina rada.

RB/BI: A, koliko je potrebno za jednu dobru pjesmu?

Gula: Čuveni refren “Kada ti jednom loše krene” napravio sam šetajući po Novom Sadu, davno, prije nekih 30 godina. Tada sam tamo imao jednu djevojku. Šetajući tako, počeo sam da pjevušim tu pjesmu a ona me pitala “ko to pjeva” i odgovorio sam samo “ja”. To je prosto nevjerojatno, znači, pjesme nastaju nekad za pola sata, s tim što se nešto koriguje, ali, uglavnom, tako nastaju. A dešava se i da se čovjek muči godinu da napiše pjesmu, a na kraju ne bude ništa od toga. Jednostavno, pjesma se sama desi.

RB/BI: Da li biste tu pjesmu izdvojili kao posebno dragu ili možda neku drugu?

Gula: Ona je kao neki moj zaštitni znak, jer je regionalni hit. Bila i ostala. Dan danas se ona emituje i ja dobijam i dalje autorska prava od „Sokoja“ iz Beograda. Žao mi je pjesama sa albuma “Pjesma za Sandru M”, tu ima nekih pet, šest, pjesama koje nikad nisu “isplivale”. Jedna od njih je “Kiša nad Beogradom”, mislim da je to jedna od mojih boljih pjesama. Zatim “Pjesma za Sandru M.”. To su pjesme koje ću najvjerovatnije da snimim ponovo u nekoj akustičnoj varianti.

RB/BI: Znam da niste očekivali da pjesma „Aco Borozan“ postane, pa mogu slobodno da kazem, omiljena među Baranima?

Gula: Ne samo među Baranima, nego gdje god da nastupam. Jedne godine mi se, u toku nastupa u Budvi, dogodilo da me neko iz mase zove “Gorane, Gorane”, a meni čudno da me neko tako zove, i dobacuje mi “Aca, Gorane, Aca Borozana”. Meni je to bilo šokantno, gdje god sam nastupao trazili su mi tu pjesmu, bilo to u Budvi, Herceg Novom, u Podgorici, pogotovo. Kad već govorimo o nastupima, da ne zaboravim spomenuti, pozvani smo da nastupamo krajem maja u Beogradu, u klubu “Zapa”.

RB/BI: Koliko Vam znači što ste često dio lokalnih dešavanja i manifestacija poput “Ljeta sa zvijezdama” i “Novogodišnjeg hepeninga”?

Gula: Saradnja sa Turističkom organizacijom Bar, na čelu sa direktorom Danilom Orlandićm je zaista za „desetku“. U suštini, imamo dogovoreno dva nastupa godišnje, i meni to savršno odgovara. Za svakoga od barskih izvođača senađe mjesto, svakome se da prostor. To je stvarno lijepo i za svako poštovanje.

RB/BI: Da li imate nešto da poručite svojoj publici?

Gula: Volio bih da ponovimo jedan od mojih čuvenih koncerata, to mi je u planu. Tada mi je osjećaj kao da sanjam. Mi, muzičari, dok smo na bini, konstantno brinemo, da li je svako dobro odsvirao ili otpjevao svoj dio, nemamo naviku da se opustimo i uživamo u trenutku. Na koncertu u Podgorici, jedino su nama palili baklje, vraćali nas na bis. Tada sam pomislio “daj da uživamo ovih 40-50 minuta kad smo već dobili priliku da napravimo ovakav koncert”. Zaista je neviđeno za jedan crnogorski bend da ima takve ovacije i nastup kao što smo mi imali i tada, i u Plužinama.