Gosti u dječjoj emisiji “Mali veliki” bili su učenici devetog razreda Osnovne škole “Blažo Jokov Orlandić” Zoja Đakonović, Anđela Lekić i Jovan Barjaktarović i njihova nastavnica biologije, Milanka Škipina.

RB/BI: Kada ste shvatili da volite takmičenje i učenje van školskog programa?

Jovan: U šestom razredu sam zavolio biologiju i nastavnica nam je svojim načinom objašnjavanja, na časovima približila kako funkcioniše organizam, čovjek, životinje i biljke, njihova građa. Već tada sam shvatio da volim biologiju i da bih jednog dana mogao da se bavim tom naukom.

Anđela: Od malih nogu sam željela da učestvujem na takmičenjima i pokažem svoje talente. Kao i Jovan, već u šestom razredu mi se dopala biologija. Normalno, imala sam trenutaka kada sam sumnjala u sebe i svoje znanje iz biologije, međutim, vremenom se to promijenilo. Smatram da je to jedan od zanimljivijih predmeta koje izučavamo u školi i odlučila sam da je pravi predmet iz kog bih mogla da odem na takmičenje.

Zoja: I ja od malena volim da se takmičim i pokazujem svoje znanje, oduvijek sam htjela da budem najbolja, ako mogu da tako kažem. Primijetila sam da je biologija prava odluka za takmičenj,e isto u šestom razredu, zato što mi je od početka bilo zanimljivo gradivo i s lakoćom sam ga učila.

RB/BI: U novembru prošle godine ste osvojili prvo mjesto na opštinskom takmičenju iz istorije, pod nazivom “Crna Gora i njena sloboda”.

Zoja: To je bio period kada smo imali školska takmičenja, i mnogi nastavnici su nas izabrali. Bili smo dosta pod pritiskom, ali smo uprkos tome uspjeli da se pokažemo u znanju iz istorije. To je bilo grupno takmičenje, pa smo mogli dopunjavati jedni druge, te se pritisak i nije toliko osjetio.

RB/BI: Koliko je zahtjevno spremati se za takmičnje?

Zoja: Bilo je dosta zahtjevno, ali kada postoji motivacija i želiš da budeš prvi, i nije toliko teško.

Anđela: Nije bilo teško učiti ni za jedno ni za drugo takmičenje, jer kada imamo cilj i ambiciju, sve je lakše.

Jovan: Lakše je bilo uz nastavnicu Milanku, koja nas je spremala i motivisala, govorila dosta detaljnije nego što piše u knjizi. Sam način rada sa njom mi se dopada.

RB/BI: U februaru su Zoja i Anđela osvojile prvo i drugo mjesto na državnom takmičenju iz biologije. Kakav je bio osjećaj kada ste čule rezultate?

Anđela: Oduševila sam se i bila presrećna, zajedno sa svojom porodicom. Svi smo iščekivali rezultate, s obzirom da smo se zaista nadali nekom velikom uspjehu. Roditelji i ostatak porodice su mi rekli da nikada nisu ni sumnjali u mene.

Zoja: Nakon takmičenja, svakog dana sam provjeravala kada će biti objavljeni rezultati, dugo nije bilo novosti. Kada sam to najmanje očekivala, nazvala me nastavnica Škipina i javila mi da sam osvojila prvo mjesto. Nisam znala kako da reagujem, i nakon njenog poziva htjela sam sama da se uvjerim da je zaista tako, provjerila sam sajt i vidjela rezultat. Prvo sam rekla majci, a zatim ostatku porodice, jer smo svi u tom momentu bili kod bake na ručku.

RB/BI: Kolika je razlika između opštinskog i državnog takmičenja?

Jovan: Opštinsko takmičenje je znatno teže i zahtjevnije od državnog. Pitanja su bila dobro postavljena i trebalo je za svako dosta da se razmišlja, i sve je bilo lijepo sažeto. Dok su za državno takmičenje bila dosta proširena pitanja, i morali smo da se “prebacujemo” sa jedne oblasti na drugo.

RB/BI: Koliko vremena dnevno vam je potrebno za učenje kada se pripremate za takmičenje?

Zoja: Zavisi kakav mi je dan. Nekad to bude sat vremena, nekad dva sata, nekad samo 15 minuta, jer nemam uvijek volju da učim. Ali, bitno je da to vrijeme koje odvojim za učenje bude zaista kvalitetno.

Anđela: Kada učim nije mi važno koliko je vremena prošlo, već koliko ću postići.

Jovan: Kada je u pitanju biologija, a i ostali predmeti, potrebno je da se uči s razumijevanjem. Većina mojih vršnjaka “buba”, odnosno uči napamet, premda je važnije razmišljati o tome što učimo, da bismo mogli primijeniti stečeno znanje.

RB/BI: Kako pronalazite motivaciju kada vam možda nije do učenja?

Zoja: Pa, ne forsiram se tada, važno je i odmarati. Ali jednostavno volim biologiju i ne osjećam napor kad je učim. Svakako, nisam očekivala da ću osvojiti 100 poena na državnom takmičnju.

Anđela: Mene je motivisalo što sam na Olimpijadi znanja osvojila sedmo mjesto, pa je to igralo glavnu ulogu zbog čega sam na državnom takmičenju osvojila drugo mjesto. U želji da dokažem da mogu ostvariti mnogo bolje rezultate, više sam se spremala za državno. Kada nemam motivaciju, pustim da me vodi ambicija za dokazivanjem.

RB/BI: Da li ima nešto što vam teško pada iz biologije?

Anđela: Počeću od toga šta mi se najviše dopada, a to je fiziologija. Volim da učim o čovjeku i o tome kako naše tijelo funckioniše. Ali, ubjedljivo najgori dio, koji mi je išao najteže su biljke, za koje svi misle da su lagane. Meni je teško padalo da naučim koje vrste postoje, njihove familije… Na kraju sam i to nekako savladala.

Jovan: Kod mene je u potpunosti suprotno. Biljke najbolje razumijem, dok smatram da je čovjek veoma kompleksno biće. Trebalo mi je dosta da razlučim i naučim lekcije o čovjeku. Medicinom se nikada ne bih bavio, ali zato bih rado botanikom.

RB/BI: Da li ste nekada pomislili da je prenaporno i poželjeli da odustanete?

Anđela: Jesam razmišljala u tom pravcu i to više puta, i govorila svojim roditeljima da ću odustati. U tim situacijama su mi roditelji bili najveća podrška, kao i nastavnica. Govorili su da ne smijem odustati i da moram vjerovati u sebe.

Zoja: I ja sam više puta htjela da odustanem, pogotovo kada smo išli na spremanja kod nastavnice, smatrala sam da svi znaju bolje od mene, jer su odgovarali brže. Kada sam to vidjela, odlučila sam da se više potrudim kako bih znala koliko i oni, i kako bih ostvarila najbolji rezultat na takmičenju.

RB/BI: Koliko vam je značila podrška nastavnika i porodice?

Anđela: Veoma mi je značila podrška nastavnice koja je baš posvećena svom poslu. Ko god ima sreću da bude njen učenik, mora znati da ima najbolju nastavnicu. Već sam spomenula svoju porodicu, a posebno bih se zahvalila majci, koja je čak radila sa mnom neke testove, a uopšte ne voli biologiju. Tako da bih joj se i ovim putem još jednom zahvalila.

Jovan: Meni jako znači što se nastavnica raduje mom uspjehu, jednako kao i uspjehu mojih drugarica koji je za nijansu bolji. To mi je veliki vjetar u leđa.

RB/BI: Nastavnice, kažite nam sada Vi, koliko je zahtjevno raditi sa ovom djecom, tačnije da li je zahtjevno uopšte.

Škipina: Prije svega, hvala vam na pozivu i što prepoznajete uspjeh ove djece i prave vrijednosti. Da li je teško i zahtjevno? Vjerujte da nije. Mislim da, ako svi shvatimo našu prosvjetnu misiju, i postulat da nije znanje znati, već je znanje znanje dati, onda dobijamo ovakve rezultate. Dokle god ima ovakve djece, ja ću uvijek biti tu za njih.

RB/BI: Koliko je važno prepoznati talenat na vrijeme?

Škipina: Vjerujte, to je presudno. Nije talenat kada mislimo da je neko nadprosječan, moramo primijetiti da neko voli i zna da razmišlja svojom glavom i svakako ima svoj stav. Normalno je da se nekada umore, ali je bitno to primijetiti, tada ih dodatno podstaknete.

RB/BI: Mislite li da je ključ njihovog uspjeha ta ljubav ili upornost koju možemo prepoznati kod njih?

Škipina: Smatram da ako tu ljubav nazovemo voljom, to je ključ. Treba puno rada, odricanja, ali ipak mislim da je volja za znanjem jako važna, a oni to posjeduju.

RB/BI: Šta biste poručili učenicima koji bi možda željeli da se oprobaju na takmičenjima?

Škipina: Evo slušajući sada svoje učenike, saznajem koliko sam uticala na njih. Vjerujte da nisam znala da imam tako pozitivan uticaj, i veoma mi je drago zbog toga. Teško je motivisati djecu, to je kao raditi u rudniku srebra. Bendžamin Frenklin je kazao da je rad sa djecom kao rad u rudniku srebra, do srebra je veoma teško doći, ne zasija lako. Trebalo bi pokušati. Prvo idu ljubav i volja, zatim dolazi rad. Svi naši uspješni sportisti i muzičari iza sebe imaju dosta odricanja, ali kada postignu zadati cilj, sve se to teško zaboravi.

RB/BI: Drugari, da li imate posebnu rutinu u učenju?

Jovan: Kada učim, najzanimljivije mi je da podvlačim i ukrašavam, tada mi je najlakše da se snađem u knjizi i u svesci. Kada pročitam nekoliko puta lekciju, zatvorim knjigu i onda sam probam da prepričam, razumijem i razlučim.

Anđela: Jedna od stvari koja mi pomaže u učenju je igra. Volim da se pretvaram kao da ja predajem nekom, ili možda kroz priču sama sebi objašnjavam, kao da imam nekog sagovornika.

Zoja: Nemam neku posebnu rutinu, svaki predmet učim na drugačiji način. Biologiju volim da učim, tako što svaku rečenicu objasnim na neki svoj način, kako bi mi bilo lakše da zapamtim.

RB/BI: Kako nalazite balans između škole, društva, takmičenja i druženja?

Jovan: Većina drugara misli da mi non-stop učimo, ali nije tako. Kada imam vremena, obično šetam s svojim psom, idem pored mora, ili sa majkom odem van grada.

Anđela: Činjenica je da knjiga nije čitav naš život, bitno je imati hobije, ja treniram rekreativno i volim to. Volim da gledam serije i filmove, kao i da čitam knjigu, da slušam muziku, sve te stvari mi čine dane ljepšim.

Zoja: Smatram i ja da je važno balansirati školu i socijalni život. Nije knjiga sve. Vikendom najviše volim da izađem s drugaricama, često gledam filmove, serije.

RB/BI: Da li već znate koju ćete srednju školu upisati?

Anđela: Već znam da ću upisati Gimnaziju u Baru, a imam planove za period nakon toga.

Zoja: Ja sam takođe planirala da upišem gimnaziju, jer smatram da tu dobijam više vremena da razmislim šta ću dalje raditi u životu, jer pored biologije volim i ostale predmete, imam neke hobije, a i sviram klavir.

Jovan: I ja ću upisati gimnaziju.

RB/BI: Da li vidite sebe u nauci i u budućnosti i gdje biste voljeli da budete za deset godina?

Jovan: Sigurno vidim sebe na Prirodno matematičkom fakultetu, volio bih da radim u školi.

Anđela: Nisam sigurna da ću se baviti nekom naukom, trenutno razmatram da posle srednje škole upišem pejzažnu arhitekturu i da se time bavim. Nekako mi je to spojeno sa biologijom, uređivanje spoljašnjih prostora i samih parkova, opet bih imala neki kontakt sa živim svijetom i sa biljkama. Još jedna od mojih velikih želja je da za deset godina budem u Ujedinjenom Kraljevstvu, a ne u Crnoj Gori. Ja o tome sanjam već godinama, a neko je jednom rekao da se snovi ostvaruju.

Zoja: Voljela bih da se bavim naukom u budućnosti, ali vidjećemo u kom smjeru će to ići. Takođe planiram da živim van Crne Gore, u nekom većem gradu. To može biti Amerika ili neka evropska zemlja, svejedno.

RB/BI: Da li planirate da idete na takmičenja i kao srednjoškolci?

Anđela: Naravno, moje ambicije su velike, voljela bih da nastavim sa takmičenjima i u srednjoj školi.

Jovan: Volio bih i u srednjoj školi da nastavim sa takmičenjima iz biologije, kao i iz CSBH jezika i književnosti.

Zoja: Voljela bih i ja da nastavim sa takmičenjima.

RB/BI: Zoja, pored nauke, ostvarila si veliki uspjeh i u muzici. Kako uspijevaš da uskladiš te dvije oblasti? Ispričaj nam nešto više o takmičenju u Njujorku, koje se održalo u avgustu prošle godine.

Zoja: Klavir sam počela da sviram u drugom razredu. I kada je klavir u pitanju, imala sam momenata kada sam željela da odustanem, smatrajući da je možda to ipak prevelika obaveza i da neću postići da idem dva puta nedeljno na časove. Ali, nisam odustala jer klavir nije moja obaveza već velika ljubav i opušta me. Na takmičenju u Njujorku sam osvojila prvo mjesto i 100 poena. U pitanju je online takmičenje, svirala sam u sali Muzičke škole, kompoziciju Roberta Šumana pod nazivom “Ples mašte”, a snimala me moja profesorica Nikoleta Strugar. Mislim da mi je to omiljena vježba koju sam ikada naučila u muzičkoj školi. Bilo mi je veoma drago što je nastavnica odabrala baš nju, iako je poprilično zahtjevna i trebalo mi je dosta vremena da je naučim.

RB/BI: Šta ti je draže, klavir ili nauka?

Zoja: Kao što sam i rekla, u budućnosti bih voljela da se bavim naukom, ali nikako ne bih željela da zanemarim klavir.

RB/BI: I za kraj, da li biste nešto poručili svojim vršnjacima?

Anđela: Poručila bih svim vršnjacima da uče, ali ne zbog svojih roditelja i ne zbog ocjena, već zbog sebe, jer je znanje najveće blago. Treba biti ambiciozan i imati velike želje i snove, jer će ih samo znanjem ostvariti.

Jovan: Ako neko želi da se oproba u takmičenju, iz svog iskustva mogu reći da slobodno to učine, jer će im biti veoma zanimljivo.

Zoja: Važno je znati da se trud uvijek isplati.