Gost druge telefonske „Promenade četvrtkom“ Radio Bara bio je dr Ljubo Živković, internista, bivši direktor Opšte bolnice u Starom Baru i internacionalni majstor u šahu.
„Korona me dovela u stanje nekog ‘dekameronskog’ karantina i ne pada mi uopšte teško. Gotovo ništa mi nije nedostajalo za ova dva mjeseca, iako sam svega jednom izašao iz kuće, i to na kratko, do apoteke. Na početku epidemije, iz Crvenog krsta zvala me gospođa Zorica Crnčević i rekla da vjerovatno ne znam ko je ona, ali je dovoljno da ona zna ko sam ja, ostavila mi telefon i rekla da mi ne može ništa faliti, ‘naši volonteri će vam u po dana u po noći dostaviti sve što vam treba’. I doslovce me rasplakala“, kazao je na početku razgovora jedan od najomiljenijih barskih ljekara.
Dirljivo ga paze i njegove komšije Sonja i Safet, prijatelj Vicko Paladin, njegova glavna sestra Marija „Zubačka“, sa kćerkama Danijelom i Anom i naravno, njegovi Živkovići, Bato i Vesna.
Još malo će 60 godina otkako je ljekar, ali nikad ništa slično nije vidio, niti našao u literaturi poput korone. O njoj se, uprkos ovoliko trajanju, ništa pouzdano ne zna. Ni uzročnik ni način širenja, niti da li napada mlade ili stare, žene, djecu…
„Čitava civilizacija je odjedanput strpana u karantin u tu, da tako kažem, mišju rupu i potpuno je jasno da borbu protiv ovog čudovišta ne mogu da dobiju ni američki tenkovi, ni ruske ‘kaćuše’, već samo moja braća i moje sestre, ljekari i medicinske sestre i tehničari. Gledajući one silne kovčege u Lombardiji, u Španiji, Americi, shvatam koliko je apsurdna, ‘passe’ priča o nekim tonama iskrcaja, ukrcaja, o milionima noćenja, o kilometrima ovog i onog, o kvadratima stambenog i poslovnog… Iz ove tragedije ove civilizacije može izaći samo zdrav i slobodan čovjek. I on jedini, ako je zdrav i slobodan, može da pobijedi. Nadam se, vjerujem, odnosno najviše želim da se ova trula neoliberalna ekonomija i filozofija raspadne i da na scenu stupi i dominira ona filozofija u kojoj će vrijednije biti da čovjek bude nego da ima. Dakle, biti, a ne imati“, ističe dr Živković.
Iako misli da je dosada najprirodnije ljudsko stanje, njemu pod Kurilom uopšte nije dosadno. Prati sve na kompjuteru i mnogo čita: „’Boravio’ sam u Stepančikovu i družio se Fomom Fomičem, onda sam ponovo bio u društvu Kormaka Makartija u jednom teškom štivu (roman ‘Satri’) i zapanjio se, jer sam u tom ogromnom romanu naišao na stotine možda i hiljade nepoznatih riječi i shvatio da je ova svojevrsna ‘vesternizacija’ svega zagadila i naš prelijepi jezik. Sada uživam u novelama Gi de Mopasana.“
Šah mu veoma pomaže u doba korone, bez obzira što je drevnu igru uvijek doživljavao kao kreativnu muku. Bez medicine može lako, ali bez šaha do kraja života, nikako.
Nedavno je od jedne koleginice dobio video poruku, na kojoj je pjesma „Liberta“ koju izvode Al Bano i Romina Pauer.
„Prelijepa pjesma. U tom videu vidi se jedno žalo bez kraja i jedno krdo konja na tom slobodnom prostoru i jedan jahač, da li žena, Turgenjev bi rekao: ‘To nije žena što jaše na konju, to jaše mladi ženski kentaur, polubog i poluzver’. I vidi se jedan dječak tamne puti i jedan pastuv u igri, a sve vrijeme se osjeća taj šumor vala i beskraj plave vode. I u svemu tome osjetim i glas nezaboravne Isidore Sekulić: ‘Zar je slučajno da su tri najlepše reči srpskog jezika – sloboda, istina i lepota ženskog roda’“.
Tako provodi dane sa nadom da će poslije korone, ipak, biti novo vrijeme i da će stupiti neki novi ljudi.
Pogodio ga je nedavni odlazak prijatelja i druga, profesora Momčila Vukovića. Prvi put su se sreli 1959. godine u Ulcinju, na šampionatu Crne Gore. Bili su cimeri.
„Igralo se na prekrasnoj terasi hotela ‘Galeb’, koga svi s nostalgijom pamtimo. To mi je bio peti šampionat. Sudio je neobično šarmantni Svetozar Durutović, koji kasnije napravio blistavu karijeru u politici i kulturi. Odmah mi je bilo jasno da ću se u Ulcinju tog avgusta družiti s jednim izuzetno obrazovanim čovjekom i izuzetnim šahistom, Momom Vukovićem. On je od početka tog šampionata vodio, sredinom turnira savladao je najvećeg konkurenta Dragoljuba Bata Minića i, na kraju, zasluženo osvojio prvo mjesto i titulu prvaka Crne Gore. Bio je intelektualac visokog formata. Čitav njegov život odvijao se u svijetu knjige. Sve ga je interesovalo, od filozofije do istorije. A sve što je znao, znala je i njegova supruga, profesorica Zaga, zbog koje je čitao naglas, što je za mene bilo fascinantno. Momo je predavao mom sinu Nebojši, koji je, trenutno, takođe, u prvim redovima na klinici ‘Laza Lazarević’ u Beogradu, latinski jezik u Barskoj gimnaziji i on mi je nedavno rekao da je u tom svetilištu barske kulture i obrazovanja najviše naučio na časovima latinskog jezika kod profesora Moma Vukovića“, kaže dr Živković.
Doktorova interesovanja za pisanu i izgovorenu riječ, za leksiku, itd, krenula su od dana kad je u Bar došao profesor Novak Vuleković i prvim maturantima Barske gimnazije predavao srpskohrvatski jezik i književnost: „Mnogi me nagovaraju da napišem nešto poput Mihizove ‘Autobiografije o drugima’, jer sam u ovom mom dugom trajanju upoznao mnoge neobične ljude iz svijeta šaha, medicine, kao i porodične prijatelje, ali imam slabu tehniku kucanja, a i vid mi je slab, spopala me staračka katarakta i te priče ostaviću za predanja, ili što bi se reklo, da se pričaju ‘s koljena na koljeno’“.
Dr Ljubo Živković je na kraju kazao: „Želim da ovaj moj glas stigne do mog mladog kolege doktora Kljakića koji se junački bori s koronom u Podgorici, da mu kažem da ga volim i da mu šaljem bratski pozdrav“.
