Gošća Radio Bara danas je bila Alma Hot, viša policijska inspektorka za nasilje u porodici i maloljetničku delinkvenciju u Odjeljenju bezbijednosti Bar. Tema za razgovor sa njom, na žalost, ne nedostaje.

RB/BI: Posljednji slučaj vršnjačkog nasilja dogodio se u četvrtak veče, kada je četrnaestogodišnji dječak pretučen u podgoričkom naselju Masline, a napala ga je grupa vršnjaka uzrasta od 14 do 17 godina. Prije toga, u medijima je bilo riječi o nasilju koje su sprovele djevojčice nad svojom vršnjakinjom. Kako komentarišete ovoliku brutalnost među djevojčicama, iz profesionalnog, ali i iz ličnog ugla?

Hot: Činjenica je da su oba događaja koje ste pomenuli jako brutalna. Privukli su pažnju cijele Crne Gore i jako su teški, što ne znači da neki drugi, koji nisu bili medijski ispraćeni, takođe nisu bili teški. Ono što želim da istaknem da je termin „vršnjačko nasilje“ prepoznat zbog upotrebe u medijima i svakodnevnom govoru. Ovaj termin nije pravno priznat. Često, kada nam traže statistiku na temu vršnjačkog nasilja, moramo da objasnimo da Krivični zakonik ne poznaje vršnjačko nasilje, već nasilje među mladima ili među maloljetnicima. Od 14 do 18 godina riječ je o maloljetnicima, a do 14 godina o djeci.  Shodno njihovom uzrastu i onom što su počinili, kvalifikuje se djelo, da li će se raditi o krivičnom djelu ili prekršaju, odnosno narušavanju javnog reda i mira.

Pitali ste da vam odgovorim iz ličnog i profesionalnog aspekta. Teško je u našim poslovima odvojiti lično i profesionalno. Na obukama nas uvijek edukuju da budemo profesionalni, ali kada su u pitanju djeca, vrlo je teško odvojiti to lično. Negdje, kao ljudi budemo zgroženi ili imamo problem da sagledamo i shvatimo toliku surovost kod djece danas, s obzirom da su oni stub i budućnost našeg društva, države i svijeta. Vrlo je teška tema i teško je o njoj pričati samo iz profesionalnog ugla. Kao profesionalci, uvijek gledamo da situaciju sagledamo što šire, da prikupimo što više činjenica, kako bi svi akteri bili kažnjeni i obuhvaćeni i kako bi što više dokaza imali za postupak koji slijedi. Kada je riječ o ličnom iskustvu, to nam budu pouke i lekcije da sjutra svoju djecu, ukućane, djecu svojih prijatelja i sve ostale gledamo da zaštitimo na način što im ukazujemo na ponašanja koja su društveno neprihvatljiva.

RB/BI: Ipak, stiče se utisak da roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, ili bar ne znaju sa kim se druže i čime se bave?

Hot: Imamo takvih slučajeva, ali moramo biti iskreni i reći da danas roditeljima nije lako. Dosta ih je u roditeljstvo ušlo jako mlado i ne dobijaju nikakvo uputstvo na koji način vaspitavati dijete. I sami su mladi i ne znaju drugačije, osim kako su oni vaspitavani. To je malo širi krug i vraćanje unazad, gdje smo kao društvo zapeli, koja je to generacija zakazala pa danas imamo to što imamo na ulici, u školama, u društvu, u haustoru, bilo gdje. Vrlo je, vrlo primjetno odsustvo empatije, osjećanja bilo kakvog, vaspitanja, a i neke ljudskosti. Svi ćemo se složiti da to nešto nosimo iz kuće. Jednostavno, ta potreba za preslikavanjem ponašanja, što smo svi mi imali – da li smo oponašali rok zvijezdu, manekenku, fudbalera, da je sreće da svi oponašamo sportiste – to se negdje izgubilo i sad su nam idoli ljudi koji u suštini nisu vrijedni pažnje, ali oni privlače pažnju mladih i to se baš odslikava na našu djecu i omladinu.

RB/BI: Ono što je nekad bilo u sjenci i o čemu se nije govorilo, danas privlači pažnju i moglo bi se reći da je u trendu.

Hot: Naravno. Potcijenjeno je sve što je društveno prihvatljivo i moralno, a prihvaćeno sve čega smo se stidjeli. To je nešto što je problematično, tako da ni roditelji djece sa kojima se susrećemo, vjerovatno ne znaju drugačije. Ali to nije izgovor za nešto što je sada svakodnevica, jer toliko se priča, toliko su mediji puni, ispada da mi prezentujemo i propagiramo ta loša ponašanja, koliko o njima pričamo. Zašto neko ne izvuče pouku iz toga, da pomisli – evo pominju se institucije, Centar za socijalni rad, zašto se ne obratiti njima, ako shvatimo da smo nemoćni kao roditelji? Ne mora to da bude policija. Mi želimo da uvijek budemo posljednja karika, da ta djeca nemaju traume od odrastanja, nego da bude savjetodavni rad, da ne dođe do ovakvih slučajeva, kakve ste pomenuli. Jer, tada smo stvarno jedina adresa mi u policiji.

RB/BI: Nasilje više nije samo fizičko, ima više oblika, ali svakako ostavlja bolne posljedice. Jako je veliki broj maloljetne djece koja imaju, da ih tako nazovemo, filmske uratke…

Hot: Činjenica je da je tog nasilja među mladima uvijek bilo. Ono što je sad prednost, nama koji radimo, što povećava vidljivost je činjenica da postoje društvene mreže. Svako dijete ima pametni telefon i svaka situacija, verbalna ili bilo kakva, se dokumentuje. Nekada to dođe do medija i bude viralno, a nekad ostane samo u telefonima pojedinaca. Ono što želim da naglasim je da svi ti oblici nasilja oduvijek postoje, ali smo za njih saznavali po prijavama očevidaca, roditelja, institucija, nekad od strane Centra za socijalni rad, dosta često i od žrtava. Nećemo ulaziti u statistiku, koliko je prijavljenih, koliko neprijavljenih. To je tamna brojka o kojoj možemo samo diskutovati. Da postoji nasilje i da se prijavljuje, tačno je, to je danas dosta često.

RB/BI: U slučaju da dijete često ispoljava različite oblike nasilja prema vršnjacima, ko snosi pravne konsekvence, dijete ili roditelj?

Hot: Bez obzira da li je dijete do 14 godina ili maloljetnik (14-18), Odjeljenje bezbijednosti Bar u saradnji sa pravosudnim organima je donijelo odluku, odnosno, usaglasili smo se da se sada sva ponovljena ponašanja, odnosno gdje se mladi pojavljuju kao povratnici, obavljamo razgovore sa roditeljima i sankcionišu se roditelji. Krivični zakonik je predvidio zanemarivanje, isto tako, imamo i u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici prekršajnu odgovornost za roditelje koji ne vode dovoljno pažnju o svojoj djeci. Na pravosudnim organima je da pokažu, odnosno dokažu, da li je u pitanju nemar ili nemoć. Procesuiramo, dakle, roditelje i to nije tako rijetka pojava u Odjeljenju bezbijednosti Bar.

RB/BI: U više navrata, pominjali ste odličnu saradnju sa drugim institucijama – Centrom za socijalni rad, Tužilaštvom, sudovima. Čini li vam se da ipak, koliko –  toliko, možete da držite stvari pod kontrolom?

Hot: Ono čemu ja svjedočim na teritoriji Opštine Bar jeste činjenica da je ta saradnja između institucija intenzivna, na visokom nivou, da su sve institucije uvezane i da radimo na tome da poboljšamo status ovog društva i da toj djeci predočimo sa više aspekata, čak i preventivno radimo, činjenicu da je svako drugo ponašanje osim dobrog, loše po njih i da će se odraziti na njihovu budućnost. Ne idemo kratkoročno, objašnjenima da će biti sankcionisani, jer mislim da oni ne funkcionišu po sistemu zastrašivanja, već nekog drugačijeg vida preventivnog rada, gdje im ukazujemo da je lijepo ponašanje i lijep odnos prema sebi, prevashodno, a i prema društvu, nešto što će imati veći uticaj na njih i društvo kao cjelinu. Lijepo ponašanje će ih prezentovati mnogo bolje nego određeni vidovi destruktivnog ili kriminalnog ponašanja.

RB/BI: Upućujete ih na činjenicu da je bolje da grade budućnost, nego da ostanu na margini života.

Hot: Često ih, na predavanjima koja držimo u školama, pitamo da li su ikada vidjeli zlu bebu. Jer se mi svi rađamo kao dobri. Naš je izbor kako želimo da živimo i kako želimo da se ponašamo. Na kraju svih predavanja, uvijek naglasim da je biti dobar veoma lako. Možda je teško u današnjem društvu, ali je lako meni, kao pojedincu. Da bismo bili zli i nekome uradili nešto loše, ulažemo veliki napor, svakodnevno moramo razmišljati o tome šta ćemo i kako. A biti dobar je lako – probudimo se, pogledamo se u ogledalu i kažemo: „Ja sam dobar čovjek i nastaviću tako.“ Pozdravimo komšiju u haustoru, prodavačicu u prodavnici, kolegu na poslu… Pozdravimo ljude sa osmijehom.