Ljubav prema pozorištu i francuskom jeziku i kulturi još 1998. godine ujedinila je profesorice u Gimnaziji „Niko Rolović“ Jasnu Šćekić i Nataliju Janković u ideji da osnuju dramsku sekciju na francuskom jeziku „Mon Pot“. Za protekle skoro tri decenije članovi ovog amaterskog pozorišnog ansambla uspješno su postavili i izveli na brojnim domaćim i međunarodnim scenama poznate pozorišne komade, a prošle godine neplanirano i proširili sastav već viđenim licima.

Bivši učenici profesorice Šćekić na obilježavanju 20 godina mature došli su na ideju da ponovo budu dio „Mon Pota“. Iza sebe, šesnaestočlani ansambl sastavljen od raznih generacija ima već četiri izvođenja, a trenutno se razmatraju novi projekti i međunarodna predstavljanja. Tim povodom, gosti u studiju Radio Bara bili su profesorica francuskog jezika i književnosti Jasna Šćekić, bivši učenici Gimnazije „Niko Rolović“ Irena Vujić, Danijela Pekić i Aleksandar Ičević, kao i sadašnji učenik drugog razreda barske gimnazije Milo Vučedabić.

RB BI: Profesorice Šćekić, počnimo od Vas i od 1998. godine, kada je dramski studio na francuskom jeziku osnovan. Kada se osvrnete na proteklih gotovo 30 godina postojanja koji događaji su obilježili trajanje Mon Pota?

Šćekić: Profesorica Natalija Janković i ja došle smo na ideju o osnivanju sekcije daleke 1998. godine. Igor Galić, jedan od bivših učenika barske gimnazije i jedan od ovih divnih osam ljudi koji su nam se ponovo vratili je dio te prve postave. Postojanje Mon Pota svakako su obilježili divni trenuci i brojna gostovanja. Za ovih 20 i nešto godina najviše smo putovali za Beograd i tamo se predstavljali na čuvenom beogradskom Festival de théâtre lycéen francophone, koji okuplja učenike iz raznih zemalja koji izučavaju francuski jezik u srednjim školama. Osim tog tradicionalnog gostovanja u Beogradu, bili smo i u mnogim drugim evropskim zemljama – 2001. godine smo bili u Rumuniji, a onda su uslijedila neka naša gostovanja, prilično česta, u Italiji, tako da smo bili u Napulju nekoliko puta, u Firenci na čuvenom festivalu Théâtralisons ensemble i 2010. godine na Siciliji, u Katanji. Ono što je najznačajnije je da smo 2009. godine bili gosti Globe Théâtre koji se održava u Ruanu i to je bilo jedno od najinteresantnijih iskustava za članove dramske sekcije, s obzirom da je taj festival koncipiran malo drugačije u odnosu na druge festivale koji pripadaju mreži Art dramatique et langue française. Neobičan je jer učenici imaju priliku da nastupaju više puta. Svi drugi festivali podrazumijevaju jedan nastup, međutim, ovaj festival u Ruanu je podrazumijevao više nastupa u različitim kulturnim institucijama od čak vrtića, preko osnovnih i srednjih škola, visokoškolskih ustanova, pa sve do centara za kulturu. Podrazumijeva i jednu međunarodnu pijacu, organizovanu isključivo za učesnike festivala, koji su međusobno mogli da razmijene neke proizvode tipične za zemlje iz koje dolaze. Jedne godine smo učestvovali na festivalu u Brnu, u Češkoj. Naša dramska sekcija učestvovala je gotovo na svim festivalima koji su organizovani na nivou Crne Gore, počev od 2004. godine kada su upravo Danijela Pekić i Božidarka Dedić učestvovale na prvom Pozorišnom festivalu u Crnoj Gori, koji je održan u Budvi. Najinteresantnija je ova posljednja školska godina kada smo uradili nešto netipično i ne znam da li drugi profesori rade ovakve stvari, ali spojiti bivše i sadašnje učenike je zaista bilo nezaboravno iskustvo i hvala ovim divnim ljudima, njih osam, koji su uspjeli i pored svojih ličnih i porodičnih obaveza da izdvoje vrijeme i pokažu da vole francuski jezik, pozorište, druženje i hvala im što su se vratili svom nekadašnjem profesoru i sadašnjim đacima, svojoj školi i takođe, na svemu što su uradili na promociji francuskog jezika i pozorišta, ali prije svega, ljudskosti. Sa druge strane, jedan od najtežih trenutaka za dramsku sekciju svakako je bio decembar 2007. godine kada nas je napustio Ivan Milović, maturant barske gimnazije.

RB BI: Profesorice, ko su članovi novog, proširenog sastava dramskog studija „Mon Pot“?

Šćekić: Moram prvo da pomenem imena bivših učenika. Krenuću od najstarijeg, to je dr Igor Galić, zatim ovdje prisutne Irena Vujić i Danijela Pekić, i sa njima u generaciji Božidarka Dedić. Tu nam je Aleksandar Ičević, čovjek sa najdužim stažom u dramskoj sekciji i moram da kažem da je on nikad ni napuštao. Počeo je u srednjoškolskim danima, nastavio da sarađuje sa nama tokom studija, a i kad je već bio zaposlen nije napuštao dramsku sekciju. Tu je i Milena Petrović, profesorica hemije u Gimnaziji „Niko Rolović“, Katica Bošković, profesorica francuskog jezika i profesorica italijanskog jezika u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi Magdalena Jovetić. Svi oni su, ponosna sam na to, moji bivši đaci. Što se tiče sadašnjih učenika, tu su Milo Vučedabić, učenik drugog razreda, četiri učenika trećeg razreda, koja posebno moram da pohvalim, jer ne uče francuski jezik – Dženan Mehmedović, Anastasija Davidova, Leonid Filipov i Alisa Moskaleva, učenica prvog razreda Darina Jeremejeva, kao i dva učenika Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole, koji su, kao i Irena, bilingvalni, što je veliko olakšanje i čast za sve nas – Stefan i Luka Pepđonović.

RB BI: Za Mon Pot je od velikog značaja uvijek učešće u tradicionalnim Danima frankofonije. Ovogodišnja manifestacija održana je upravo u Baru i vi ste se predstavili u ovom sastavu.

Ščekić: Dani frankofonije je manifestacija koja se svake godine održava u martu u Crnoj Gori i okuplja veliki broj osnovnih, srednjih škola i fakulteta iz Crne Gore. U okviru programa Scène libre učenici mogu da iskažu ono što su pripremili – skeč, igrokaz, pjesmu, bilo koju vrsta scenskog nastupa. Manifestacija uključuje i predstavljanje svih radova koje su učenici osnovnih i srednjih škola slali na prethodno raspisan konkurs. Karakteristično za ovu godinu je da su sve pjesme koje su bile u konkurenciji govorile o svijetu, a svi video prilozi imali temu „Škole budućnosti“. Naša gimnazija je bila domaćin ove godine, te smo, između ostalih, priredili i „Zid budućnosti“, na kojem su bili izloženi radovi koje su učenici iz cijele Crne Gore slali na konkurs.  

RB BI: Irena, Danijela i Aleksandar su novi-stari članovi studija. Irena, kako ste vi reagovali na ideju da se ponovo okupite i kako je izgledao prvi susret starih i novih članova?

Vujić: Ponovno okupljanje poslije 20 godina bilo je vrlo emotivno za sve nas. Valja napomenuti da smo se svi ovdje prevashodno vratili profesorici, a tek onda francuskom jeziku i glumi. Ideja je nastala sasvim slučajno na 20 godina mature, Danijeline i moje, prošle godine. Bilo je emotivno jer smo upoznali ljude koji su prije nas dijelili scenu sa profesoricom Šćekić, pa i mnoge mlađe koji su nama unijeli posebnu energiju i hvala im na tome.

RB BI: Aleksandre, koje nastupe je do sada održao ovaj novi, prošireni sastav i šta je ono što planirate za period koji predstoji?

Ičević: Ove godine smo održali četiri nastupa. Prvi nastup je bio u Nikšiću u novembru, povodom Dana profesora francuskog jezika, a u 2026. godini održali smo još nastupe povodom Dana frankofonije, koji su održani u barskoj gimnaziji, nastup povodom dana škole i posljednji u Osnovnoj školi „Meksiko“. Što se tiče projekata za narednu godinu, još ne znamo, nadamo se da ćemo ponovo biti tu, da ćemo se okupiti, a kad se okupimo lako ćemo riješiti taj dio koji se tiče naših nastupa. Mi smo tu za sve festivale na kojima možemo da nastupamo. Nadamo se da će biti još nastupa. Možda će biti nešto u inostranstvu sljedeće godine, to su naše ideje, sad hoće li biti, neće, to ćemo vidjeti.

RB BI: Aleksandre, vi ste, kao i Danijela, svoj akademski put vezali za izučavanje francuskog jezika. Danijela, koliko je rad u studiju zapravo doprinio da Vi donesete tu odluku i uputite se ka Nikšiću?

Pekić: Završila sam francuski jezik i književnost prije dosta godina. Svakako, taj uticaj, bilo kroz same časove kod profesorice Jasne ili kroz dramsku sekciju je bio dovoljno jak da se u meni probudi želja za daljim izučavanjem francuskog jezika i kulture. Te uspomene iz gimnazijskih dana na dramsku sekciju su jedne od najdražih. Ono što bih zaista  voljela da istaknem je da je naše okupljanje bilo emotivno zbog više razloga, ali ono što me sa ove strane, kao nekadašnje srednjoškolke, a danas profesorice francuskog jezika najviše obradovalo i inspirisalo, je što smo našu profesoricu razrednu zatekli sa istom onom energijom, željom, motivom i istom vatrom da se bavi djecom kao nekad, prije 20 godina. Još uvijek neumorno radi sa svojim učenicima. Raduje da nam je put već utabala, pokazala kako treba i može. Biću srećna i slobodna, ukoliko budem bila u prilici, da podijelim i sa svojim đacima iskustvo koje sam stekla kroz glumu i dramsku sekciju, jer smo imali od koga da naučimo i jezik i kako biti posvećen profesor.

RB BI: Vjerujem da i profesorica Šćekić traži svog nasljednika na ovom mjestu. Danijela i Aleksandre, da li Vi možda u sebi prepoznajete novog rukovodioca?

Pekić: Imamo dobrog mentora, trudili bismo se i dali sve od sebe da sve ono što smo do sada vidjeli i što možda nismo kao srednjoškolci prepoznali ili usvojili, već kao profesori vidjeli, i iskoristimo. Tako da se nadamo da ćemo imati priliku da nastavimo tom stazom.

RB BI: Ono što Mon Pot izdvaja od ostalih sekcija je jedan pečat, ili više njih, koji ostaju u pasošu. Kao što je profesorica Jasna lijepo približila, veliki je broj zemalja koje je Mon Pot tokom protekle tri decenije posjetio. Milo, da li je ta prilika da izvodiš komade na scenama drugih zemalja bio motiv više da se priključiš sekciji profesorice Jasne?

Vučedabić: Sami motiv bilo je prisustvo uopšte dramske sekcije koju sam tražio i na početku školovanja u Gimnaziji. Gluma i pozorište su moja velika ljubav i naša velika ljubav u dramskom studiju. I to me više povezalo sa dramskim studiom od toga da li ćemo putovati. Nisam u početku znao da ću biti na međunarodnoj sceni i nadam se da ću u budućnosti imati priliku da u tome učestvujem, ali ono što me prvenstveno privuklo je ljubav prema francuskom jeziku i prema naravno glumi.

RB BI: Koliko je za tebe vrijedan ovaj susred generacija?

Vučedabić: Veoma mi je značajno i zanimljivo, jer vidim ljude koji imaju iskustva i koji su se ovim bavili nekoliko godina. Naročito ću izdvojiti Irenu Vujić, koja je najbolja glumica koju sam ikad vidio baveći se glumom. Ujedno, imamo nekoliko profesora francuskog jezika u dramskom studiju, a ja u školi izučavam francuski jezik, pa mi saradnja sa njima pomaže u izučavanju samog jezika. I sve nekako čini značajnijim, zabavnijim. Ovaj dramski studio predstavlja nešto posebno za mene.

Šćekić: Nadovezala bih se Mila koji je pohvalio Irenu, koja je jedna kompletna ličnost i kada je u pitanju francuski jezik i pozorišna umjetnost. Sjećam se naših početaka i 2002. godine, kada je Irena sa svoje tri sestre učestvovala u jednoj svečanosti koju smo profesorica Ana Stanišljević i ja pripremale zajedno. Učenici Osnovne škole „Blažo Jokov Orlandić“ i učenici Gimnazije „Niko Rolović“ su te godine povodom 200 godina od rođenja Viktora Igoa pripremili jednu svečanost u Dvorcu kralja Nikole i to je zaista bilo predivno jer smo imali djecu koja su bila i vrtićkog uzrasta, osnovce i srednjoškolce. To je bio jedan veličanstven nastup koji je podrazumijevao i poeme i pjesme i jedan skroman pozorišni komad i tada smo počeli da radimo naše čuvene bajke sa kojima smo posle nastupali u inostranstvu. Ta postava koja je upravo prošle godine slavila 20 godina mature 2002. godine na festivalu u Beogradu je izvela pozorišni komad „Prah u oči“, u čast čuvenog beogradskog profesora Rodoljuba Konstantinovića koji je davne 1957. ili 1958. sa svojim đacima iz Špca izveo upravo taj pozorišni komad. Tako da nam je bila čast da odamo svojevrsni omaž tom čovjeku i čitavoj glumačkoj ekipi. Naše ponovno okupljanje probudilo je sjećanja i na te lijepe projekte.

RB BI: Ovaj razgovor ne bi bio potpun kada ne bismo pomenuli Nedeljku Cicu Pavlović, novinarku Radio Bara, koja je bila vaš vjerni pratilac – i iz radijskog studija, ali i saputnik na brojnim putovanjima. Kakva su Vaša sjećanja na pokojnu Cicu Pavlović?

Šćekić: Malo je teško o tome govoriti, pogotovo nakon prolaska kroz ulaz Radio Bara, poslije osam godina, otkad nas je Cica napustila. Veoma sam ponosna što smo imali jednog takvog prijatelja i što se nadam da nas ona sad gleda od gore i da zna da mislimo na nju. Uvijek je bila tu za nas, poslije svakog putovanja, poslije svakog našeg nastupa i gostovanja uvijek smo bili dobrodošli u njenu emisiju „Govorimo da bi nas vidjeli“. Cica je bila poseban čovjek, nikad nije odustajala od nas i uvijek nam je govorila da smo sjajni. Ostaće uvijek u našim srcima „signora con i capelli rossi“, koja je uvijek bila tu, i kad je bilo najteže, pogotovo da plati onda kad nismo imali. U svojim najtežim trenucima, dok se borila, pratila nas je i nikad nije rekla da nešto ne može. Drago mi je što smo danas ovdje i što smo se sjetili i na neki način odužili Cici za sve što je uradila za dramsku sekciju, koja joj je mnogo značila.