Izložbom “Hotel INEX: Nakon Zlatne obale“ prije nekoliko dana je završen segment bARS na “Barskom ljetopisu”, a postavka i dalje izuzetno zaokupira pažnju Barana. Nakon što su se slegli utisci sa samog otvaranja, autorka mr Maša Seničić ističe da je “izuzetno zadovoljna“, ali da “nije očekivala tako dirljive reakcije ljudi“.

Autorka mr Maša Seničić, beogradska umjetnica, kaže da je za nju realizacija ove izložbe predstavljala veliku odgovornost, posebno jer dolazi iz drugog grada i jer je postavka nastala na osnovu brojnih privatnih arhiva.

“Ovo je, zapravo, jedan kolektivni čin, koji ja samo nadgledam. Čini mi se da bih djelovala malo neozbiljno kada bih preuzela autorstvo. Godinama sam se, iskreno, snebivala da li bih ovo trebala da uradim, jer ko sam ja da pravim izložbu o ‘Zlatnoj obali’, o kultnom hotelu za Barane, decenijama, ali sam shvatila da neko mora i da ću vjerovatno takvim postupkom obradovati neke ljude. Ispostavilo se da jesam i jako mi je drago zbog toga“, kazala je Seničić.

U slikovitoj uvali između Sutomora i rta Ratac 1971. godine otvoren je turistički kompleks beogradskog Inexa, nazvan „Zlatna obala“. Sa više od hiljadu i stotinu kreveta u bungalovima, smještenim u borovoj šumi, predstavljao je, kako je zapisano u knjizi „Koralno more“, pravi dragulj u obogaćivanju turističke ponude. Inex, koji generacije Barana vezuju za lijepe uspomene, više ne postoji, a ovog jula na mjestu nekadašnjeg kompleksa otvoren je luksuzni rizort. Jedna od onih čija su najljepša sjećanja nastala baš u ovom turističkom zdanju je i mr Maša Seničić, rođena Beograđanka koja je odrastala u naselju Ivan Milutinović, koje se graničilo sa INEXOM.

Izložba je, objašnjava autorka, koncipirana kao arhiv i podijeljena je na više segmenata. Posjetioci galerije “Velimir A. Leković” mogu da vide originalne djelove i tragove nekadašnjeg hotela, stare prospekte, knjige u kojima se pominje “Zlatna obala”, dokumentaciju, fotografije, razglednice gostiju, originalno posuđe, ključeve bungalova, ali i ugovor o prodaji i video snimak rušenja hotela.

„Izloženi su neki opšti i čak neki doslovni djelovi hotela, poput table koja je stajala na plaži, potom, stari, originalni prospekti, materijali iz arhiva, državnog i YouTube arhiva… Bilo mi je važno da prostor ove galerije, koja mi je arhitektonski bila jako uzbudljiva, iskoristim na najbolji mogući način, tako da sam raščistila i neke ćoškove koji se inače ne koriste, poput dijela pored samih stepenica. Tu su neki materijali koje sam našla na internetu, uglavnom turistički aranžmani. Postavku čine i fotografije, a najveći dio su predmeti iz privatnih arhiva ljudi iz naselja Ivan Milutinović i turista, naravno i radnika hotela Inex „Zlatna obala“ i njihovih porodica. Bez njihovog povjerenja da mi daju svoje fotografije, predmete, različitu dokumentaciju, ova izložba se ne bi ni desila“, kazala je Seničić i naglasila da „izložba prirodno pripada Baru“.

“Nisam očekivala tako dirljive reakcije ljudi, a pogotovo mi je drago što su intuitivno odreagovali i na taktilne, prostorne intervencije – ne samo na fotografije. Takođe, izložba nije shvaćena kao samo nostalgična, jer to i nije bila moja namjera, već su ljudi bili suočeni sa elementima gradnje i rušenja istovremeno, pa su doživeli moju namjeru i kritički. Ambijent galerije, takođe građene u socijalizmu, bio je idealan za ovu temu, kao i uostalom program bARS-a. Jako sam zahvalna Baranima i Barankama na učešću u sakupljanju materijala, ali i na posjeti i lijepim rečima”, istakla je Seničić za Bar Info i Radio Bar.

Seničić je ranije, gostujući u programu Radio Bara, uputila poziv našim sugrađanima, ali i svim ljudima koji čuvaju određene uspomene na hotel „Inex Zlatnu obalu“, da je kontaktiraju. Takođe, na više lokacija u Baru lijepila je plakate. Na njeno iznenađenje, veliki broj građana je ovim povodom nazvao.

„Ljudi isprva nisu bili sigurni ko sam ja i šta to radim, ali su počeli da mi se javljaju po preporuci. Jedan radnik INEX-a bi javio drugom, pa bi me onda on nazvao, i taj krug se širio. Nisu svi imali materijale, ali su imali priče. I jedini propust, jedina rupa ove izložbe koju ja vidim je što je nemoguće materijalizovati sve te priče i anegdote, jer u ovom kontekstu one mogu da djeluju i malo patetično. Naći ću načina da ih prikažem“, poručuje Seničić.

Jedna od priča koju je posebno zapamtila je naredba o obaveznoj pripremi tri košulje.

„Upravnik Ilija Milović, inače otac Željka Milovića, urednika bARS-a, uveo je kao šef sale pravilo da svi konobari moraju u svakom trenutku da imaju tri čiste košulje – jednu na sebi a dvije u pripremi, za slučaj da se isprljaju da se odmah zamijeni. I ja sam tri takve bijele konobarske košulje postavila u prostoru, ilustrujući tu priču“, ispričala je Seničić, napominjući da je priča iz hotela toliko da se može knjiga napisati.

Postavka će moći da se obiđe do 1. septembra, a reakcije publike su za Senićić “vrlo ohrabrujuće”.

„Po reakcijama ljudi na otvaranju vidjela sam da je izložba doprla do mnogih. Ljudi su se prisjetili prostora koji više ne postoje, ljudi koje dugo nisu sreli… Za mene ovo nije kraj, voljela bih da napravim knjigu i nadam se da će izložbu posjetiti još neko ko posjeduje predmete. Vjerujem da će se priča o izložbi još više pročuti“, navela je Seničić i naglasila da je arhiv „Zlatna obala“ i dalje otvoren.

Umjetnicu iz Beograda u septembru očekuje odbrana doktorske disertacije “Mesta sećanja: Analogni, digitalni i postmediji” promijenila upravo zbog „Zlatne obale“, pa je sa istraživanja filma prešla na istraživanje mjesta sjećanja.