Kada umjetnost izađe iz galerije, njena publika više nije unaprijed određena. Trgovi, parkovi, ulice i pejzaži sve češće postaju prostori za savremenu umjetnost u Crnoj Gori, ostvarujući neposredniji susret sa građanima. Od Šavnika i Bara do drugih javnih prostora, umjetničke intervencije pokušavaju da budu dio svakodnevnog života, a ne samo kratkotrajni festivalski sadržaj.

U Baru je, u okviru bARS programa “Barskog ljetopisa”, realizovan projekat “Lutum Sacrum” Joka Lekića koji je publiku uključio u stvaranje umjetničkog djela. Takvi primjeri ponovo otvaraju pitanje kome je savremena umjetnost namijenjena i da li izlaskom iz galerija uspijeva da pronađe publiku, ali i šta ostaje kada se festivali završe – samo sjećanje na događaj ili djela koja vremenom mogu postati dio identiteta jednog grada.

O tome je, pored ostalih, za “Pobjedu” govorio Joko Lekić, profesor italijanskog jezika i književnosti, prosvjetni radnik i vizuelni umjetnik.

Lekić smatra da savremena likovna umjetnost, bar što se tiče Bara, pokušava da pronađe publiku izvan uskog kruga ljudi koji redovno obilaze galerije.

“Ne bih govorio generalno za čitavu Crnu Goru, jer slabo pratim šta se sve dešava vani, ali za Bar mogu da kažem. Čini mi se da se ovdje Kulturni centar i lokalna ekipa baš trude da malo rašire tu priču. Imamo hab u Starom gradu, Kuću maslina i programe Ljetopisa po trgovima i ulicama. Na korzu i šetalištu često budu izložbe fotografija. Jeste da je mali krug ljudi koji redovno obilazi galerije, ali čini mi se da za ove stvari na otvorenom i te kako ima publike”, smatra Lekić.

Kada ode u galeriju, Lekić kaže da hoće mir jer je posmatranje umjetnosti za njega intiman čin.

“Na klasičnim otvaranjima u zatvorenom obično bude stotinu ljudi koji jedu, piju i pričaju o politici i svakodnevnim stvarima, pa ti to odvuče pažnju. Na livadi ili trgu nema tog pritiska, sve je rasterećenije i ljudi prilaze radu potpuno prirodno”, istakao je on.

Odgovarajući na pitanje šta od intervencija u prostoru ostaje poslije festivala i izložbi, Lekić je kazao da u Baru “rijetko šta ostaje na duže staze“.

“Jedino mi pada na pamet primjer od prije dvije godine sa ‘Barskog ljetopisa’, kad je David Husić, umjetnik iz Bara, uradio murale poznatih barskih oriđinala po gradu. Ti murali su ostali i dan-danas kao pravi landmark pored kojeg svakodnevno prolazimo. Ali, osim toga, ne vjerujem da ima još nešto što je ostalo tako trajno u prostoru”, rekao je Lekić.

On smatra da promjena prostora apsolutno mijenja način na koji publika doživljava umjetničko djelo.

“Meni je, recimo, zanimljivo kad napravim neku figuru, pa je ponesem na Rumiju ili Sutorman i ostavim u srcu planine. Kad neko tamo u divljini naleti na nju, ima potpuno drugačije iskustvo nego neko ko je gleda u galeriji na bijelom zidu. Isto važi i za grad, šetalište ili pored mora – pozadina daje skroz drugu percepciju onome ko gleda”, kazao je Lekić.

On smatra da umjetnost u javnom prostoru može promijeniti način na koji građani doživljavaju grad ili pejzaž.

“Evo primjer kod nas u Baru: mural Stane Tomašević na zgradi pored ‘Jadroagenta’. Ta zgrada i čitav taj prostor sada me odmah asociraju na nju, na njenu borbu i na zaostavštinu u Crnoj Gori i Baru. Tako da umjetnost u prostoru i te kako može da promijeni vizuru grada, samo zavisi i od stanovnika kako će to da prihvate” – kazao je Lekić.

Joko Lekić smatra da djelo koje ostaje u javnom prostoru prestaje biti samo umjetnički rad i postaje dio identiteta mjesta.

“Ajfelova kula je napravljena kao privremeni eksponat za izložbu, pa je postala glavni simbol Pariza. Kad rad ostane u prostoru, on sraste sa tim mjestom. Pogledajte druge gradove po svijetu – male lokalne intervencije često postanu njihovi glavni landmark po kojima ih ljudi prepoznaju. Kod nas je samo potreban sluh nekoga na poziciji i volja da se to pokrene. U Baru, a i Crnoj Gori, imamo gomilu umjetnika koji su voljni da rade – samo im pruži materijal i prostor, a ideje su njihove” – kazao je Lekić.