Snimiti svoj prvi dugometražni igrani film jedan je od najznačajnijih i najtežih koraka u karijeri svakog filmskog reditelja. Nakon niza uspješnih kratkometražnih i dokumentarnih ostvarenja, ali i zapaženog rada na televiziji, pozorištu i radiju, naš sugrađanin Milija Šćepanović 2016. godine otpočeo je put ka svom dugometražnom prvijencu. Sinopsis za film “Odavno mrtav” Šćepanović je napisao 2016. godine i na prvom narednom konkursu Filmskog centra Crne Gore dobio podršku za razvoj scenarija. U međuvremenu, prošla je decenija, tokom koje je Šćepanović kompletirao autorsku i glumačku ekipu i predstavio ovu filmsku priču na brojnim međunarodnim radionicama. Od prve klape našeg sagovornika trenutno dijeli samo zaokružena finansijska konstrukcija.

RB/BI: Za jednog filmskog stvaraoca sa ovih prostora velika je stvar kada u svom radu uspijeva da održi kontinuitet. Nerijetko čujemo da reditelji „rade na mišiće“, da je kultura u zapećku i da su ulaganja minimalna. Vi, međutim, uspijevate da budete prisutni na našoj sceni konstantno, kroz različite načine izraza. Poslije zapaženog uspjeha “Orlovskog gnijezda”, sada pripremate novi film.

Šćepanović: Razmišljajući upravo prije nekoliko dana o procesu nastajanja mog dugometražnog igranog prvijenca, koji je najvažniji korak u karijeri svakog umjetnika koji planira da se bavi filmskom umjetnošću, shvatio da je inicijalna kapisla, odnosno prva podrška projektu od strane Filmskog centra Crne Gore došla 2016. godine. To znači da smo ušli u drugu deceniju stvaranja filma „Odavno mrtav“. Sam sam malo kriv, jer sam izabrao jednu složenu filmsku priču, koja zahtijeva velika sredstva, ali takav put je izabran svjesno, jer kao i u svim umjetnostima i u filmskoj umjetnosti je došlo do hiperprodukcije. Ni festivali, a ni veliki kritičari, ne daju prostora da snimite jedan, drugi, treći film, pa tek da uspijete sa četvrtim ili petim, što je bilo karakteristično za gotovo cijelu drugu polovinu dvadesetog vijeka. Normalno je bilo da reditelj režira, radi, da se možda ti „prvi mačići i bace u vodu“, a da mu to ne utiče na karijeru. Danas je, nažalost, drugačije vrijeme i ako se ne „probijete“ sa prvijencem, jako su male šanse da ćete dobiti drugu priliku, pogotovo u zemljama Jugoistočne Evrope, gdje se film dotira od strane države, a one će jako teško ili nikako doći, ako ste prvu šansu prokockali. Ja jesam konstantno u dramskim umjetnostima, ali to proizilazi iz moje potrebe da se bavim dramskim umjetnostima u cjelini – na televiziji, u pozorištu, na radiju, što mi omogućava da neprekidno budem u tom poslu i da živim od njega, što se ne može reći za veći dio mojih kolega. Ali, za to je zaslužna i činjenica da sam ja zaljubljen u dramske umjetnosti. Ušao sam u režiju kao neko ko je bio zaljubljenik u film, ali sam se kroz karijeru zaljubio u proces režije, pa mi je danas svejedno da li režiram radio dramu ili dugometražni igrani film.

RB/BI: Približite nam radnju filma „Odavno mrtav“.

Šćepanović: Film se dešava u Crnoj Gori, u bliskoj budućnosti. To je zapravo jedna vrsta „distopijskog neovesterna“, koji se odvija u jednom gradu u Crnoj Gori koji ne postoji, u nekom vremenu poslije nekog rata. Imamo glavnog protagonistu koji se iz inostranstva vraća u svoj rodni kraj, radi kao kamiondžija i dostavlja pivo po lokalnim gradovima. Igrom slučaja dolazi u Maglavik, grad u kom je, kako se ispostavlja, proglašen za narodnog heroja i podignut mu je spomenik. On je jedna vrsta božanstva koje svi u tom malom mjestu proslavljaju. Problem nastaje kada se on pojavljuje živ i zdrav, a cijela zajednica živi na mitu o Grigoriju Zidaru, kako se junak zove. Tako ulazimo u jedan kafkijanski proces čovjeka koji je slavljen i idealizovan. Tu dolazimo da jedne od, prema mom mišljenju, najvećih manjkavosti našeg mentaliteta, a to je da smo mi spremni da nekoga brzo „dignemo u nebesa“ i idealizujemo, a istom tom brzinom da ga „vratimo u blato“. Inspiracija za takvu priču je svuda oko nas, a konkretan primjer je i sudbina jednog od najvećih reditelja sa ovih prostora, Živka Nikolića. To je reditelj koji posljednjih deset godina svog života nije uspio da snimi film, bio je prognan i zabranjivan, a onda, nakon smrti, su počeli da se ređaju festivali sa nagradama koje nose njegovo ime, dali smo mu dvije ulice i napravili spomenik, a ja vam odgovorno tvrdim da se Živko Nikolić kojim slučajem ustane iz groba i dođe među Crnogorce, desila bi se ista stvar i ne bi mu bila data prilika da snimi film. Brojne su sudbine umjetnika, naučnika i drugih značajnih ljudi sa našeg tla koji su na kraju okarakterisani kao neprijatelji.

RB/BI: Da li neki od crnogorskih gradova može da ponudi lokaciju na kojoj će se film snimati?

Šćepanović: Da, lokacija je već izabrana. Film će se snimati u maloj varoši koja se zove Velimlje u opštini Nikšić. To je zapravo jedna varošica koja je ostala zarobljena u vremenu. Imate infrastrukturu jednog grada, sa trgom, spomenikom, dvospratnim i trospratnim zgradama, jako interesantnog arhitektonskog stila, u kojem je nekada sve vrvilo od života. Krajem osamdesetih godina, ta varoš je počela da se raseljava i trenutno u Velimlju imate samo nekoliko porodica koje tu žive tokom cijele godine. Scenario za ovaj film se zapravo i rodio kada sam ja pošao u Velimlje, varoš koja izgleda kao da je u Teksasu, okolo je krš, golet, spaljena trava… Gradić oslikava atmosferu nekog gradića na Divljem Zapadu. U istoriji jugoslovenske kinematografije postojao je, inače, „Crveni talas“, koji je obuhvatao filmove koji su tretirali dogodovštine iz partizanskih borbi, ali su stilski bili tretirani na western način. Formulisan je podžanr koji se zvao eastern. Takođe, italijanski „špageti vesterni“ su se masovno snimali, čak i u Crnoj Gori i Hercegovini, zbog kolorita, ambijenta i slike prerije koja ovdje može da se dobije. Naravno, i u slučaju mog filma biće potrebne značajne scenografske intervencije, jer će mjesto morati da se prilagodi tom gradu koji se u scenariju zove Maglavik.

RB/BI: Da li je već poznato ko će tumačiti lik Grigorija Zidara?

Šćepanović: S obzirom na to da proces rada na filmu traje već deset godina, kompletna autorska i glumačka ekipa je već sastavljena. Imamo kompletan sastav i mi možemo sjutra da uđemo u snimanje. U ovom trenutku, nas isključivo od snimanja dijele finansije. Što se tiče Grigorija Zidara, igraće ga Uliks Fehmiu, sin Bekima Fehmijua. Uliks je neko ko se aktivno bavi ovim filmom, pomaže u producentskom dijelu i preuzeo je vrstu uloge mentora. Dok sam pisao tu ulogu, imao sam ga u vidu, njegovu fizionomiju i sve što može da donese tom filmu. Jako sam srećan što je prihvatio ulogu.

RB/BI: Film „Odavno mrtav“ će, dakle, biti western na crnogorski način. Da li će i muzika biti usklađena sa žanrom?

Šćepanović: Apsolutno da. Muziku će raditi Enes Tahirović, koji je široj publici poznat kao džez muzičar. Mi smo sarađivali na „Orlovskom gnijezdu“ i na jednoj pozorišnoj predstavi. Enes je školovan muzičar, akademiju je završio u Gracu, ali ono što je publici malo poznato je da je on prvi i jedini diplomirani filmski kompozitor u Crnoj Gori, nakon diplomiranja na Akademiji za filmsku kompoziciju u Londonu. Drago mi je što je Crna Gora dobila prvog školovanog filmskog kompozitora i što će upravo on raditi muziku za naš film. Naravno, čitava muzička kulisa će podsjećati na westerne, ali će inkorporirati neke naše instrumente, kao što su, naravno, gusle, i našu tradiciju. Cilj je da se stvori atmosfera easterna.

RB/BI: Saradnici su poznati, a snimanje će uslijediti nakon što se zaokruži finansijska konstrukcija i obezbijede sredstva.

Šćepanović: Sinopsis sam napisao 2016. godine, potom je uslijedio scenosled, pa i scenario. Scenario za dugometražni igrani film ima više od 80 strana, podsjeća na knjigu, pa nije lako sjesti i napisati ga. Na osnovu sinopsisa smo 2016. godine od strane FCCG podržani na konkursu za razvoj scenarija, a već dvije godine kasnije imao sam gotov scenario. Od tada kreće predprodukcija, najteža faza kod nas, u toku koje sakupljate finansijska sredstva. Mi smo do danas u tom procesu, iako smo u međuvremenu dobili sredstva za razvoj projekta i produkciju. S obzirom da je naš budžet značajno veći od sredstava koje smo dobili od FCCG, morali smo izaći na tržište i obezbijediti ostatak sredstava. Tokom prethodnih deset godina bili smo prisutni na više radionica, festivala, film se konstantno prezentuje potencijalnim partnerima, konkurišemo i na regionalnim konkursima za manjinsku koprodukciju… Snimanje je zakazano za jun naredne godine. Radimo na tome, a da li će se to desiti, ne znamo. Uz malo sreće i podršku na nekom od konkursa u regionu, nadam se da ćemo uspjeti da zatvorimo kalkulaciju i da uđemo u snimanje, kao što smo i zamislili.

Nastavak intervjua sjutra.