Vršnjačko nasilje nije pojava sa kojom se društvo suočava tek u savremenom dobu, ali je razvoj digitalnih alata i društvenih mreža značajno doprinio njegovom usložnjavanju i širenju. Da je vršnjačko nasilje danas teško odvojiti od pojma digitalizacije saglasna je i psihološkinja u Osnovnoj školi „Jugoslavija“ Anđela Novaković, koja je jasna u stavu da se rješavanju ovog problema mora pristupiti sistemski.

U Osnovnoj školi „Jugoslavija“ posebna pažnja posvećuje se prevenciji vršnjačkog nasilja, kroz brojne radionice i učešće u programima poput „Škola bez nasilja“ i „Vještine za adolescenciju“.

„Radionice su važan dio rada na vršnjačkom nasilju. Neophodno je razvijati sposobnost djece da na adekvatan način rješavaju konflikte, komuniciraju i da regulišu svoje emocije. Takođe, od velikog je značaja da djecu naučimo kako i kada da se obrate za pomoć, ali i kako da prepoznaju nasilje. Na svemu tome možemo da radimo preventivno i u našoj školi tako i djelujemo. Trudimo se da razvijamo u što većoj mjeri pozitivne vještine kod učenika. Tu smo, naravno, i kad se nasilje desi, da pružimo podršku i doprinesemo rješenju“, kaže u razgovoru za Radio Bar i Bar Info Novaković.

Društvene mreže dio su svakodnevice velikog broja osnovaca, naročito onih koji pohađaju starije razrede. Novaković ističe da se preventivnim radom učenicima približava šta je digitalni svijet i kako da prepoznaju digitalno nasilje.

„Broj društvenih mreža raste, pa samim tim i broj potencijalnih problema. Sve se više koriste i važno je da učenik ima kome da se obrati za pomoć kada mu je potrebna. Digitalni svijet nije fizički vidljiv, pa se lako može desiti da nasilje koje se dešava u tom prostoru zanemari ili ne shvati dovoljno ozbiljno“, navodi Novaković.

Priča o digitalnom nasilju postaje još ozbiljnija kada u obzir uzmemo pojavu vještačke inteligencije.

„Zloupotreba digitalnih mreža i vještačke inteligencije je nešto što se sve češće dešava. Važno je da tome posvetimo dovoljno pažnje, posebno kada su u pitanju djeca i mladi. U školi sistemski radimo na prevenciji i edukaciji učenika, a lično imam pozitivan pogled na budućnost i vjerujem da ćemo vidjeti rezultate tog rada“, ističe naša sagovornica.

Studije i istraživanja posljednjih godina ukazuju na promjene u pažnji, motoričkim sposobnostima i jezičkom razvoju djece, a kao jedan od mogućih faktora navodi se i prekomjerna upotreba „pametnih telefona“. 

„Taj problem se, takođe, mora sistemski rješavati. Prva adresa su roditelji. Oni imaju veliku ulogu u tome koliko i kako dijete koristi telefon i koliko vremena provodi na društvenim mrežama. Iz mog ugla, važno je da roditelji sa djecom razgovaraju o sadržajima koje gledaju, da ih podstiču da razmišljaju o onome što vide u digitalnom svijetu. Na taj način kod djece razvijamo kritičko mišljenje i sposobnost logičkog zaključivanja i svijest o tome da nije sve što vide na internetu nužno tačno ili dobro za njih.  Takođe, roditelji treba da djeci ponude različite sadržaje i aktivnosti van digitalnog svijeta, bilo da je riječ o sportu, hobijima ili vannastavnim aktivnostima. Važno je da telefon ne bude prva opcija nakon obavljenih školskih obaveza, već da dijete ima priliku da svoje vrijeme ispuni i drugim aktivnostima i razvije interesovanja, socijalne vještine i navike koje nisu vezane za ekran“, savjetuje Novaković.

Prve sedmice nove školske godine posvećene su adaptaciji. Prvaci se prvi put susreću sa školskim sistemom, a i učenicima ostalih razreda treba dati vremena da se „uhodaju“ nakon raspusta. Na vrata psihološko-pedagoške službe Osnovne škole „Jugoslavija“ svakog dana pokuca najmanje jedan učenik.

„Prvacima smo poznata lica sa upisa i u prvim sedmicama obraćamo posebnu pažnju i po potrebi razgovaramo sa djecom. Naravno, naša pažnja usmjerena je i na ostale razrede i nove učenike. Uglavnom imam pozitivna iskustva iz školske prakse. Još postoji stigma i dosta posla predstoji, ali idemo u pozitivnom pravcu i polako iščezava praksa da kod psihologa ide samo onaj koji ima određeni problem. I dalje čujemo, nažalost, prijetnje u stilu – „Ako nešto ne uradiš, po kazni ideš kod psihologa“ i meni je žao što je tako. Trudimo se, radimo na tome da nas djeca vide prije svega kao osobe kojoj mogu da se obrate za pomoć, ali i da kroz preventivni i savjetodavni rad upoznaju našu ulogu i shvate da smo tu za njih.  Susreti sa učenicima su svakodnevni. Dnevno imamo barem jedno dijete koje dođe na razgovor, dok dosta učenika upute nastavnici, roditelji ili razredne starješine. Stvarno imamo veliki obim posla, bavimo se inkluzijom, organizujemo radionice, učestvujemo i u radu učeničkog parlamenta između ostalog“, ispričala je Novaković.

Na kraju, kaže da se mijenja način na koji današnje generacije rastu, ali mijenjaju se i metode vaspitavanja.

„I ja sam odrastala u doba kada se stariji apsolutno poštovao. Čak i ako nam se neka naredba ne bi dopala, morali smo tako da postupimo. Pogotovo su se poštovali učiteljice i učitelji. Mislim da se prije, ali i sada, u tom smislu išlo u ekstreme. Nekada se smatralo da starijem ne smijemo ništa da kažemo, da ne treba da mu protivrječimo i da je stariji uvijek u pravu. Danas smo, čini mi se, došli do druge krajnosti, gdje djeca ponekad nemaju dovoljno poštovanja prema odraslima i autoritetu. Mislim da treba pronaći neku sredinu – da dijete ima pravo na svoje mišljenje i da može da ga izrazi, ali da istovremeno zna da postoje granice i da odrasle treba poštovati. I upravo tu mislim da je važan način na koji reagujemo kada dijete pređe tu granicu.   Nisam pobornik kažnjavanja u smislu da se djetetu samo ukaže na to šta je uradilo pogrešno, bez toga da mu objasnimo kako treba da se ponaša. Mislim da je mnogo važnije da dijete naučimo kako da se adekvatno ponaša u određenim situacijama. To, naravno, ne znači da djetetu treba sve dozvoliti i pustiti ga da radi šta hoće. U zavisnosti od situacije, nekada je potrebno uskratiti mu nešto – telefon, izlaske ili nešto što je djetetu važno, ali je istovremeno važno ponuditi mu alternativu i naučiti ga kako da se u sličnoj situaciji ponaša sljedeći put. Cilj nije samo da dijete kaznimo zbog onoga što je uradilo, već da razumije zašto njegovo ponašanje nije bilo adekvatno i da nauči kako da reaguje drugačije”, navodi Novaković i ističe da se reditelji “ponovo nalaze u nekom ekstremu”.

“U velikoj mjeri, roditelji se trude da svom djetetu budu prijatelji, a mislim da odnos ne treba graditi na tim osnovama. Pozitivan, podržavajući odnos treba da postoji, ali mora se zadržati granica i mora da se zna ko je u tom odnosu roditelj, a ko dijete. To se kasnije reflektuje i na školu. Granica se zamaglila i mislim da roditelj ne može da bude drugar djetetu, mora da se zna ko je stariji i da se tako ophodimo. Takođe, neophodno je da u porodici postoji pozitivna klima i atmosfera u kojoj dijete može da se otvori i komunicira. Zadatak roditelja je da bude uvijek podrška djetetu“, zaključila je Anđela Novaković, psihološkinja u Osnovnoj školi “Jugoslavija” u Baru.