Devedesetih godina prošlog vijeka, u vremenu ratova, sankcija i kriza, Miliji Šćepanoviću VHS kasete bile su prozor u svijet. Ljubav prema sedmoj umjetnosti, koja se jasno iskazivala od ranog djetinjstva, nakon završene srednje škole odvodi ga u Beograd, a potkovan znanjem i uz malo sreće Šćepanović upisuje studije filmske režije u klasi Slobodana Šijana. Godine provedene u Beogradu obilježili su brojni zapaženi projekti na televiziji, radiju, filmu i pozorištu. No, uprkos odličnom početku karijere u prijestonici Srbije, Šćepanović donosi odluku da se vrati u rodni grad, kako bi doprinio revitalizaciji barskog bioskopa. I u Baru ostaje kao programski urednik bioskopa, uporedo radeći na novim projektima. Trenutno priprema svoj dugometražni prvijenac, a u Šćepanovićevom opusu posebno se izdvaja film „Orlovsko gnijezdo“, kojim je od zaborava sačuvao upravo odrastanje jednog filmofila u Šušanju.

(Nastavak razgovora od srijede i četvrtka)

RB/BI: Ranije ste u više navrata naglašavali da „Orlovsko gnijezdo“ ima snažan autobiografski pečat. Da li je zapravo moguće da reditelj u svom djelu pobjegne od sebe i autobiografskih elemenata?

Šćepanović: U evropskoj kinematografiji reditelj je uglavnom i scenarista, a ja sam, kao neko ko je odrastao na evropskom tlu i ko je rođen u Jugoslaviji, poznatoj po umjetničkim filmovima, krenuo da stvaram autorske filmove. Svih pet filmova radio sam po sopstvenom scenariju ili sam bio koscenarista. U svaku priču unosio sam nešto svoje. Scenario za „Orlovsko gnijezdo“ napisao je scenarista iz Podgorice Ratko Radunović, imajući u vidu svoje odrastanje. Kad sam pročitao scenario, vidio sam da se njegovo i moje djetinjstvo u velikoj mjeri poklapaju i onda sam „dopisao“ scene da se taj scenario prilagodi onome što je moja životna priča. Tako da je to jedan film o odrastanju, upoznavanju prvih emocija, osjećanja, požude, ali i prvih susreta sa umjetnošću, filmom i ratovima, koji su obilježili odrastanje moje generacije. „Orlovsko gnijezdo“ ispričalo je autobiografsku priču jednog klinca koji ima ambiciju i afinitet da se bavi filmskom umjetnošću u zemlji gdje to nije toliko oportuno. Andrej Tarkovski je govorio da je „film vajanje u vremenu“. Ja sam tako tu svoju priču „izvajao u vremenu“, kako bi ostala.

RB/BI: Film „Orlovsko gnijezdo“ govori o brojnim univerzalnim temama i to je prepoznala međunarodna publika.

Šćepanović: Film je prikazan na više od 30 festivala, a učestvovao je i na nekim festivalima „A“ kategorije, BogoShorts festivalu u Kolumbiji i na Amarcord Film Festivalu, rodnom gradu Federika Felinija. Prikazan je u svim zemljama bivše Jugoslavije i nekoliko puta u Crnoj Gori. Imao je festivalski život duži od dvije godine, a to je jako rijetko za jedan kratkometražni film.

RB/BI: Muzičari znaju da kažu da kada snime jednu pjesmu, „puste je da živi“ i više o njoj pretjerano ne razmišljaju. Je li tako i sa rediteljima ili se Vi vraćate i iznova gledate svoje filmove, čak i nakon premijere i projekcija?

Šćepanović: Film je, kao i svaka umjetnost, kada se stvara beskonačan niz ponavljanja i gledanja. Ovdje opet dolazimo do Živka Nikolića. On je govorio da napiše jedan film, drugi snimi, a treći izmontira. Film je živa stvar, nikada do kraja ne možete da realizujete ono što ste zamislili. Kada izađete na set, ono što je isplanirano mora da se prilagodi situaciji na terenu. Toliko živim sa filmom, dok ga pišem, montiram, snimam i izgubim na kraju osjećaj. Toliko se sjedinim sa proizvodom, slikom, zvukom i više ne znam da li je to dobro ili loše. Zbog toga je važno da se okružite dobrim saradnicima. Film je kolektivna umjetnost. Ja ne mogu, za razliku od nekog književnika ili umjetnika, da se zatvorim u podrum, mrzim cio svijet i stvaram. Na filmskom setu može da se nađe i do 150 ljudi. Zbog toga je važno da pažljivo birate svoje saradnike. Teško je objasniti ljudima šta je reditelj. Reditelje ja upoređujem sa dirigentima. Dobar reditelj je dobar samo toliko koliko su mu dobri članovi ekipe. Manje gledam svoje filmove, a više razgovaram sa saradnicima i saborcima koji su uključeni u projekat i pokušavam da od njih dobijem neki feedback. Kada iscrpite ono što je u vama, oslonite se na svoje saradnike. Montažer, recimo, prvi put vidi te slike, taj zvuk i on može da vam donese neku novu ideju.

  Na fotografiji: Đorđe Đikanović, Aleksandar Glavanović, Alen Bulaku i Milija Šćepanović

RB/BI: Uvijek veoma slikovito govorite o svojim sjećanjima na djetinjstvo. Pamtite li trenutak, period ili možda neki konkretan film kada ste se zaljubili u kinematografiju i pomislili da bi film mogao postati Vaš životni poziv?

Šćepanović: Rođen sam u Šušanju, u kući koja se nalazila između dvije videoteke. U kući do mene, gdje su živjeli Đurašinovići, i koja je odavno srušena, je bila jedna videoteka, a sa desne strane u Ulici Nikole R. Lekića, ka Osnovnoj školi „Anto Đedović“ druga. Našao sam se između dvije vatre, dva prostora koja su za mene tada predstavljala prozor u svijet. Ja sam generacija sa druge polovine osamdesetih i moje odrastanje su obilježili ratovi, krize, sankcije i jedini bijeg od surove realnosti su bili kinematografija i piratske VHS kasete. U najranijem djetinjstvu sam počeo da gutam filmove i konzumiram ih u nenormalnim količinama. Već u osnovnoj školi znao sam čime želim da se bavim u životu. To je put koji je nastavljen kroz srednju školu. U tom trenutku nije bilo funkcionalnog bioskopa u Baru i pamtim da je prvi film koji sam gledao u Baru, u bioskopu, bio u srednjoj školi, kada su nas kolektivno odveli da gledamo „Lepa sela lepo gore“. Sjećam se kao da je juče bilo. Odrastanje jednog filmofila u Baru ranih devedesetih godina je bilo jako izazovno, ali sa druge strane jako lijepo. Dan danas dijelim istu strast, istu ljubav i da mogu ponovo da biram, ponovo bih sve uradio isto.

RB/BI: Zanimljiva je i priča o Vašem odlasku na studiranje u Beograd. Iz pravničke ste porodice i Vaša želja nije prvobitno naišla na odobravanje.

Šćepanović: Tako je, iz pravničke sam porodice, a ni u mojoj široj familiji nije postojao niko ko se bavio bilo kakvom vrstom umjetnosti. Kada vi svojim roditeljima kažete da želite da se bavite umjetnošću, a oko vas bukti rat, sankcije su, inflacije, nekako je logično da vaši roditelji nemaju baš toliko razumijevanja u tom trenutku. Ali, napravljen je jedan džentlemenski dogovor da mi se pruži prilika da izađem na prijemni ispit, pa ako upišem, onda je suđeno, a ako ne, čeka me taj Pravni fakultet i jedan potpuno drugi pravac. Ali, sudbina je željela da ja dobijem priliku da se bavim time čime želim. Kad god me pitaju za neki životni savjet, mogu da dam samo jedan, a to je da je jako važno da čovjek radi ono što voli. Ako se vi svakog jutra budite i idete da radite nešto što ne volite, vi sami sebi određujete smrtnu kaznu do kraja života. Jako je važno da čovjek radi ono što voli. Ja se uvijek osjećam kao da idem da se bavim nekim hobijem, i kad idem na set i kad idem u bioskop, idem tamo gdje sam srećan i radim ono što me ispunjava, pa uvijek dobijam novi elan i novu želju da stvaram još više.

RB/BI: Koliko je studiranje u Beogradu i mentorstvo Slobodana Šijana uticalo na Vaš autorski izraz, ali i na kompletnu ličnost?

Šćepanović: Boravak u Beogradu i mentorstvo Slobodana Šijana su na uticali na mene u mjeri koju je jako teško riječima izraziti. Iz Bara, jednog primorskog grada i iz jedne male sredine, koja je u tom trenutku bila još manja nego što je danas, bez mnogo kulturnih sadržaja, odjednom se nalazim u Beogradu, pred institucijom kakva je Slobodan Šijan, čovjek čije sam filmove znao napamet. U tom periodu za mene je on predstavljao figuru idola, uzora, trudio sam se da što više od njega naučim. Tada je, osim u Beogradu, predavao i u Kaliforniji. Od njega sam naučio sve što znam iz domena teorije, a kasnije sam to nadograđivao kroz sopstvenu praksu i kada se vi susretnete u tako mladom uzrastu sa jednim velegradom i jednom takvom profesionalnom veličinom, to za jednog mladog momka željnog znanja i novih izazova predstavlja jaku veliku stvar. U Beogradu sam ostao dvanaest godina, režirao sam na radiju, u pozorištu, na televiziji i sve do mog povratka i zaposlenja u Kulturnom centru Bar, sve se to nekako odvijalo jako brzo. Beograd je i sada centar bivše Jugoslavije kada govorimo o kinematografiji. Iako nije imao toliko jaku ulogu, ostao je jako važan za formiranje mog autorskog rukopisa.

RB/BI: Otišli ste iz primorskog grada, ali ste se i vratili.

Šćepanović: Uvijek je lijepo vratiti se u svoj grad. Ja sam čovjek sa primorja, neko ko je odrastao gledajući u more kroz prozor spavaće sobe, neko ko je jako puno vremena provodio napolju i čiji su kompletna familija, rodbina i društvo odavde. Uvijek sam imao želju da se vratim, ali istovremeno i želju da ostanem, jer sam živio u epicentru Jugoistočne Evrope, gdje sam počeo da gradim karijeru i nizao uspjehe. I vidio sam sebe u Beogradu sve do trenutka dok se nisu poklopile kockice i uslijedili poziv i plan da učestvujem u procesu revitalizacije barskog bioskopa. I dan danas to smatram svojim najvećim djelom i uspjehom. Taj proces shvatio sam kao vid društvene odgovornosti, kao nešto što je potrebno da uradim kako bih doprinio zajednici u smislu da klinci danas imaju priliku da odu u bioskop, pogledaju film na velikom platnu, da imaju sve ono što moja generacija nije imala.