Septembar je mjesec posvećen jeziku i jezicima – Međunarodni dan pismenosti obilježava se 8. septembra, Evropski dan jezika 26. i Međunarodni dan prevođenja 30. septembra. Kakav je značaj jezika, da li su pojedini ugroženi, što su o tome mislili vodeći lingvisti, ali i najveći pisci svijeta, o upotrebi „tuđica“, koliko je prevođenje književnih djela kreativan čin i kakve su ideje i razmišljanja Danila Kiša (svjetski priznatog pisca, ali i značajnog prevodioca) o prevođenju, za Radio Bar i Bar Info razgovarali smo sa dr filoloških nauka, profesoricom Gordanom Janjušević Leković, koja je učestvovala na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji u Baru, u organizaciji Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore „Jezički, prevodilački i književni horizonti u XXI vijeku“. Predstavila je svoj rad pod naslovom „Strani jezici i savremena lingvistička situacija: O normiranju upotrebe anglicizama i drugim otvorenim pitanjima u oblasti standardizacije jezika“.

Na prethodnoj konferenciji, takođe održanoj u septembru u Baru, 2024. godine, učestvovala je sa studijom na francuskom jeziku „La Traduction littéraire et les réflexions sur la traduction dans l’œuvre de Danilo Kiš“ – Književno prevođenje i misao o prevodilaštvu u djelu Danila Kiša. Rad je objavljen na francuskom jeziku u časopisu „Logos et Littera“ br. 11, a kasnije u odlomcima i na našem jeziku. Predgovor dr Leković za knjigu Branke Bogavac „Pisci svijeta“ pod naslovom „Dijaloški književni eseji“, na 30 strana, u kojem je jedan odjeljak posvećen lingvističkim temama zastupljenim u razgovorima sa poznatim svjetskim piscima (čistota jezika, dvojezičnost i višejezičnost, izbor jezika na kojem se piše, lingvostilistika, prevođenje i teorija prevođenja) izazvao je izuzetnu pažnju i pohvale kod stručne i naučne javnosti.

RB/BI: Kao što smo kazale na početku razgovora, u septembru je u Baru, u organizaciji Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, održana Međunarodna konferencija „Jezički, prevodilački i književni horizonti u XXI vijeku“, pretpostavljam, takođe, sa refleksijama na sve važne septembarske lingvističke teme. Vi ste prezentovali rad o savremenom lingvističkom trenutku, stranim jezicima, normiranju upotrebe anglicizama i drugim pitanjima u oblasti standardizacije jezika. Na prethodnoj, koja je, takođe, održana u Baru, 2024. godine, imali ste veoma zapaženo izlaganje. Sa kojim ciljem je ustanovljena konferencija, koliko je značajna sa aspekta savremene lingvistike i na što ste ukazali u svom radu?

Janjušević Leković: Međunarodna konferencija u organizaciji Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore (ICFP) održava se uvijek u septembru, upravo iz razloga koje ste Vi pomenuli. Septembar je mjesec u kojem se obilježava Međunarodni dan pismenosti, Evropski dan jezika i Međunarodni dan prevođenja, kada se, inače, u Evropi i svijetu otvaraju važne, velike, zanimljive i potrebne teme vezane za jezik(e), lingvistiku i s njom povezana interdisciplinarna područja. Ove godine održana je 18. i 19. septembra u našem gradu. Hotel „Princess“ otvorio je svoje konferencijske sale i pružio svu potrebnu logistiku (prostornu, tehničku, ugostiteljsku) za ovaj naučni događaj. Nema sumnje da je konferencija (ICFP7) opravdala visoka očekivanja, kako kvalitetom, brojem i tematskom raznovrsnošću predstavljenih naučnih radova, tako i odličnom organizacijom. Treba istaći pažljivo osmišljen program i raspored aktivnosti, blagovremeno informisanje tokom svih proteklih mjeseci u kojima je ovaj naučni događaj pripreman, precizne i brze odgovore na upite, dakle – vrlo dobru saradnju sa učesnicima (za šta se pobrinuo Organizacioni komitet ICFP7 pri Filološkom fakultetu), a sa druge strane i kvalitet prostornih i tehničkih uslova, i, uopšte, svih usluga potrebnih za nesmetan rad, o čemu se hotel koji je ugostio učesnike konferencije, takođe, sve vrijeme valjano brinuo. Bio je domaćin ljudima koji su došli iz različitih država, sa različitih univerziteta i predstavili svoje radove na raznim jezicima. Prvo plenarno predavanje („keynote“) održao je Bas Aarts, profesor lingvistike engleskog jezika sa Londonskog univerzitetskog koledža (UCL), a drugo, 19. septembra, profesorica Borbala Samu sa Univerziteta u Peruđi. Osim iz Velike Britanije i Italije, bilo je učesnika iz Mađarske, Ukrajine, Njemačke, Albanije. Naravno, iz Crne Gore takođe, a najviše sa različitih univerziteta iz zemalja regiona – iz Novog Sada, Beograda, Sarajeva, Kragujevca, Mostara, Banje Luke, Skoplja, Ljubljane, Zagreba, Splita… Iz Splita je došla prof. dr Jagoda Granić, poznata lingvistkinja, koja je prije četiri godine već učestvovala na ICFP. Možda će biti zanimljivo da pomenemo i to da je Jagoda Granić, kao profesorica fonetike i fonologije, svojevremeno često bivala angažovana i kao savjetnik, stručni konsultant za rad sa glumcima, spikerima, ljudima koji se služe jezikom u svom poslu svakodnevno i za koje je precizan jezički izraz važan – bilo da treba da savladaju dijalekat za potrebe neke uloge (unutrašnja pravila prirodnog jezičkog varijeteta), ili da usavrše normativnu upotrebu jezika (sada govorimo o eksplicitnoj normi) – fonetsko-fonološku, ako se bave npr. novinarstvom, spikerskim pozivom i slično. Pa kada su je jednom pitali šta misli o važnosti ove druge norme (pošto posljednjih decenija nasuprot jezičkom purizmu imamo i jezički anarhizam, „standard nije važan“, što je priča koja apsolutno ne stoji), odgovorila je, parafraziraću, da je i te kako važan – dovoljno je da čujete Zlatka Crnkovića i Helgu Vlahović pa da shvatite kakva je to kultura govora i koliko je tu uloženog truda da se odnjeguje jezički izraz do tog nivoa.

RB/BI: I danas pamtimo ta velika novinarska i spikerska imena, a oni, poput, uz Helgu, Dušanke Kalanj, Dine Čolić, Dunje Lango, potvrđuju, je li tako, koliko se nekada u medijima i na javnoj sceni vodilo računa o jeziku, izgovoru, tonalitetu, boji glasa?

Janjušević Leković: Kako da ne! Oliver Mlakar, Mića Orlović, ali i da ne idemo dalje, kada slušamo Vas, Vesna, jasno je kolika je to govorna kultura.

RB/BI: Hvala Vam, u Radio Baru imamo više odličnih spikerskih i novinarskih glasova, sa sjajnim akcentom i izgovorom.

Janjušević Leković: Sasvim sigurno. Pomenimo još i prateći kulturno-umjetnički program konferencije (koncert koji je za učesnike ICFP7 održao proslavljeni gitarski duo Srđan Bulatović – Darko Nikčević), a nije izostao ni izlet po završetku radnih dana konferencije. U nedjelju, 20. septembra, zainteresovani učesnici posjetili su Stari Bar, a zatim i Dvorac kralja Nikole, koji je poslije renoviranja ponovo otvoren za posjetioce. Ne zaboravimo da je ova naučna manifestacija ujedno prilika za promovisanje turističke ponude našeg grada. I, kao što je dekan Filološkog fakulteta poželio učesnicima u svojoj prigodnoj pozdravnoj riječi (Welcome Message), bio je to skup sa kojeg će prezentacije i diskusije sigurno biti inspirativne i za neka buduća istraživanja. Pomenuli smo ko je sve pomogao oko organizacije, ali treba prije svega reći da je kvalitet predstavljenih radova bio na vrlo visokom nivou.

RB/BI: Da se vratimo Vašem radu koji je prezentovan na konferenciji. Koju problematiku ste obradili?

Janjušević Leković: Moj rad pod naslovom „Strani jezici i savremena lingvistička situacija: O normiranju upotrebe anglicizama i drugim otvorenim pitanjima u oblasti standardizacije jezika“ predstavljen je, najavljen i jednim dijelom (u izvodu) objavljen u knjizi sažetaka (Book of Abstracts ICFP7), tako da o tome sada mogu nešto ukratko reći, srazmjerno tome što je već prezentovano. (Radovi sa nedavne konferencije tek treba da budu objavljeni u cjelini.) U prvom dijelu rada polazim od stavova prema standardnom jeziku, prvenstveno od onih međusobno oprečnih, pretjeranih, u rasponu od jezičkog purizma do jezičkog anarhizma. Sagledani su uzroci, a i najčešći argumenti kojima se služe oni koji ovakve stavove zastupaju i promovišu. U nastavku rada riječ je o potrebi za pažljivijim uređenjem standarda, naročito u dijelu koji se odnosi na upotrebu tuđica, a posebno anglicizama, koji čine visok procenat novijih pozajmljenica. Napomenimo činjenicu da su, kao i kada je riječ o jezičkoj normi, stavovi prema upotrebi tuđica često međusobno oprečni, ambivalentni, čak i među stručnjacima za jezik, lingvistima. U tom smislu, internet i omladinski sleng, preplavljen novim slojevima leksike, takođe predstavlja izazov. Sve je više kovanica, neobičnih morfemskih spojeva zasnovanih na riječima pozajmljenim iz engleskog jezika, naročito iz kompjuterske leksike. Dok jedni u tome radije vide kreativnost, neku vrstu stvaralaštva u jeziku, pa ih sa velikim zanimanjem bilježe, analiziraju, i na kraju sačinjavaju leksikone – drugi su više zainteresovani za štetu koju pretjerana i neprimjerena, neodmjerena upotreba tuđica može nanijeti sistemu domaćeg jezika. I jedni i drugi imaju jasne i logične argumente i predlažu određena rješenja o kojima vrijedi razmišljati.

RB/BI: Tu dolazimo opet do jezičkog patriotizma?

Janjušević Leković: Upravo o tome je riječ.

RB/BI: Jer, sve se to može reći i na našem jeziku, je li tako?

Janjušević Leković: Ne baš sve, ali postoji jedan principijelni stav – ako za nešto nemamo domaću riječ, upotrijebimo pozajmljenicu. Ako koristimo riječ stranog porijekla, onda je treba prilagoditi domaćem jeziku samo onoliko koliko je to neophodno, ne udaljavati se od izvorne upotrebe previše. O tome sam, takođe, razgovarala sa profesorom Bugarskim, u vezi sa upotrebom glagola „kontaktirati“, koji je svuda u zapadnoevropskim jezicima prelazni, a kod nas je to neka konstrukcija „sa“ + instrumental, što nema veze sa izvornim značenjem i upotrebom. To mi je potvrdio profesor Bugarski, rekavši da on „niti kontaktira koga, niti kontaktira s kim“, nego se povezuje, obraća, javlja se nekome itd. Koristi, dakle, naše riječi.

RB/BI: Dakle, upotreba tuđica samo kada je to neophodno?

Janjušević Leković: Jeste. A ako bi baš birao između te dvije varijante (kontaktirati nekoga ili kontaktirati s nekim), onda varijantu sa instrumentalom (kontaktirati s nekim) smatra „još gorom od one sa akuzativom“. Dakle, podržao je moj stav o ovom jezičkom pitanju, koji sam iznijela i obrazložila u prvom dijelu jednog teksta koji je već bio objavljen, a onda smo njegovo i slično mišljenje prof. dr Slavice Perović objavili u drugom dijelu mog članka (pod naslovom „O semantičkoj vrijednosti pozajmljenica u sistemu domaćeg jezika“). I da pomenem ponovo prof. dr Igora Lakića. U jednom svom radu prezentovanom na Njegoševim danima 2019. godine, profesor Lakić je tako lijepo skrenuo pažnju na neke riječi koje su uplovile u administrativni funkcionalni stil, bez ikakve potrebe. Na primjer, ukazuje na to da se „ljudi više ne prijavljuju za posao, nego apliciraju za poziciju, i pritom popunjavaju formu, a ne formular“. Za kancelariju se kaže „ofis“, a za službenika „oficir“ (takođe, uticaj engleskog jezika), iako je ta riječ kod nas uvijek bila vezana za vojno zanimanje. Zašto „agenda“, a ne „dnevni red“, i tome slično. I druge, odlične primjere loše upotrebe anglicizama naveo je u tom radu.

RB/BI: Uprkos tome što je on anglista, odnosno profesor engleskog jezika?

Janjušević Leković: Da, anglista, profesor engleskog jezika, ali je protiv pretjerane i neodgovarajuće upotrebe anglicizama. I profesor Bugarski je podsjetio na jedan od osnovnih principa kada je o tuđicama riječ – ako se koriste, onda treba voditi računa o njihovom izvornom značenju. Kod nas se često upotrebljavaju sa značenjem koje je udaljeno od izvornog. Čemu onda, zašto pozajmljivati riječi? A ako to činimo, i po obliku, i po značenju, one treba da budu što sličnije originalu. Može da bude simpatično, dopadljivo, šarmantno i interesantno kada čujete „bliznismen“ (blizu + biznismen – osoba bliska vlastima), ili pak da će neko društvo da „afteriše“ (organizuje „after-parti“) poslije nekog drugog okupljanja – kao kad naši maturanti poslije maturske večeri odu na neki svoj after-parti pa se čude zašto mi o tome brinemo – kud odoše, gdje su, je li tamo sve u redu, kad su oni već zreli ljudi, a mi samo njihovi gosti na zvaničnom partiju. Može vam biti simpatično i kad oslušnete internet sleng i shvatite da je neko nekoga „anfolovao“ ili „anfrendovao“. Međutim, kad čujete npr.: „Koji krindž! It’s giving očaj!“, dođe vam da se zapitate da vam nije neko ipak „hakovao“ jezik! Da nije neki tuđi lingvistički kôd izvršio upad u sistem domaćeg jezika, pa ga podriva iznutra i urušava polako ali sigurno, dok ne dođe do osjetne erozije rječnika, sintakse, prirodnog morfološkog sistema i tako dalje, i tako dalje. Onda već počinje da se budi purista u vama, onaj nepopularni „jezički čistunac“, koji će ipak na kraju da konstatuje da jeziku nije svejedno. Postoji jedna publikacija pomalo provokativnog naslova „Jeziku je svejedno“, objavljena u Zagrebu 2019. godine, koja je kod nas predstavljena u prikazima kao nešto potpuno novo, „otkrivanje Amerike“ maltene, međutim – nije, nema tu mnogo novoga. Tu se zaista pominje jezička nesigurnost, jezička samomržnja, predrasude prema jeziku (i ja o tome pišem deset godina ranije u svom udžbeniku „Svijet jezika“). To je tačno, postoje predrasude prema jeziku. Profesor Bugarski je davno divno napisao da nema smisla ismijavati govor onih ljudi koji nijesu imali tu privilegiju da uživaju prednosti formalnog obrazovanja. Nemojmo se smijati onima koji se nijesu dovoljno opismenili i razvili svoju jezičku kulturu, nemojmo ih vrijeđati zbog nepoznavanja (eksplicitne) norme i jezičkih grešaka te vrste, jer time samo možemo da pokažemo neki drugi vid nedostatka jezičke i opšte kulture. Inače, onu implicitnu, unutrašnju jezičku normu svaki govornik jednog jezika usvaja spontano i služi se jezikom poštujući ta pravila, jer inače sporazumijevanje ne bi bilo moguće, a o čemu su takođe lingvisti pisali još prije nekoliko decenija (npr. prof. dr Milorad Radovanović u svojoj knjizi „Sociolingvistika“). Ali, to je jedna stvar, a druga jeste da moramo da njegujemo, razvijamo i usavršavamo jezički standard. Što se tiče jezičke nesigurnosti, jezičke samomržnje, to su, inače, termini američkog lingviste Vilijama Dejvida Labova. Još krajem pedesetih i tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, kada se formirala sociolingvistika kao međudisciplina, Labov je uveo te termine (čak i indeks jezičke nesigurnosti). Uveo je i termin kôd-svičing (promjena idioma, jezičke varijante ili jezika u zavisnosti od situacionog konteksta) i smatrao da je to nešto normalno: kao kad iz papuča „za po kući“ uđete u patike, pa tamo na kraju dana možda i u nešto elegantnije; takav vam je i jezik – nećete na isti način govoriti kod kuće i u nekoj formalnoj ili svečanoj prilici itd. Najzad, Labov je uveo i termin „hiperkorekcija“. Opet dolazimo do one vajkadašnje potrebe da se razvije neki „viši“ jezički varijetet. To znači da ta vrsta nesigurnosti može biti i dobra, jer podstiče govornike da usavršavaju svoj jezički izraz, čak i da sami kreiraju neki vrlo visok stil izražavanja. Može biti, dakle, pozitivan i konstruktivan. Labov navodi primjere visokih jezičkih varijeteta nastalih baš na taj način u velikim američkim gradovima, koji dokazuju ovu tvrdnju.

RB/BI: Da se vratimo Kišu, on je bio svjetski priznati pisac, ali isto tako, možda ne baš tako, ali je veoma bio posvećen prevodilaštvu i veliki značaj je pridavao toj, po mnogima, pa i njegovom shvatanju, posebnoj vrsti umjetnosti. Kakve su bile Kišove ideje i razmišljanja o prevodilaštvu, koje nalazimo u njegovim esejima?

Janjušević Leković: Ostalo je malo vremena, a tema je toliko široka i inspirativna meni, ali ću se potruditi da kažem ukratko samo ono najvažnije.

RB/BI: Koja djela, žanrove i sa kojih jezika je prevodio?

Janjušević Leković: Žanrove – sve! Maltene sve! I filozofe je prevodio, i pisce, i prozu, i poeziju… Ja sam se najviše bavila njegovim prevodima sa francuskog, ali takođe je sjajno prevodio i sa ruskog i mađarskog jezika. Kiš je i sam bilingval, rođen u bilingvalnoj porodici (otac mađarski Jevrejin, majka Crnogorka), u Subotici…

RB/BI: Dakle, Kiš je bio poliglota, ali značajna je činjenica da je nekada pisao poeziju i prestao da to čini, ali je nastavio da prevodi pjesme drugih autora?

Janjušević Leković: Naravno, ali ističem da je rođen u bilingvalnoj porodici, u višejezičnoj sredini, tako da je njemu višejezičnost bila prirodno stanje. Reći ću samo nešto o Kišovom prevođenju poezije i doprinosu idejama o prevodilaštvu, teoriji prevođenja, pošto sam se time najviše i bavila. Ima Kiš jednu rečenicu koja je meni draga: „Ja sam se spremao za pesnika.“ (iz jednog intervjua). Napisao je nekoliko pjesama. Među prvima, ili, možda, čak prva koju je napisao bila je pjesma „Oproštaj s majkom“, dirljiva i autentična, koju sam prevela na engleski jezik u želji da upoznam govornike drugih jezika s tim Kišovim ostvarenjem u stihovima. (Bilo je tu i ličnih motiva. Negdje u sebi i za sebe, posvetila sam prevod uspomeni na svoju majku.) Uopšte tu pjesmu ne smatram neuspjelom, naprotiv. Imao je Kiš dobrih stihova. Međutim, on nije bio zadovoljan svojim pjesmama. Mislio je da mu nešto nedostaje da bi bio pravi pjesnik. Smatrao je da u sebi ima dovoljno pjesničkog senzibiliteta (pomenuli smo to u prvom dijelu razgovora), ali istovremeno i jake racionalnosti, zbog koje ne može da bude pjesnik. Jer poezija traži neko stanje (Laza Kostić bi rekao „među javom i međ’ snom“), neku marginu nejasnog, nešto što nije ni sasvim zvuk ni sasvim smisao, a istovremeno je i zvuk i smisao. A on, sa svojom jakom, ponekad i hladnom racionalnošću, bez obzira na to što je u njegovom biću postojala uporedo sa finom osjetljivošću, nije mogao da dosegne to. Na pitanje intervjuera da li mu to uspijeva u prevodima, odgovara: „Ja mislim da da. Mislim da ‘da’ zato što prevodim pjesnike koji odgovaraju mom senzibilitetu.“ Iz njegovih prepjeva i prevoda uopšte (Kiš koristi riječ „prepjev“ u preciznom značenju, tj. samo onda kada piše o prevodima u kojima je iz nekih razloga morao malo više da odstupi od originala, uobičajeno upotrebljava riječ „prevod“), kao i iz eseja o poeziji, jasno je da je prevodio pjesnike koji su mu bili bliski, u kojima je sebe samog nalazio na neki način. Svugdje možemo pratiti tu „marginu nejasnog“, gotovo kao njegov programski iskaz kad je riječ o poeziji. Obratimo pažnju na njegov prevod Verlenove pjesme „L’Art poétique“. Ima tamo onaj stih „ništa lepše od pesme sive / gde se Nejasno s Jasnim spaja“. To je to što je on želio da dosegne u poeziji, ono nešto pomalo mutno, gdje pjesnik gotovo u polusnu dotiče onu marginu nejasnog između zvuka i smisla: „gde se Nejasno s Jasnim spaja“. Ono što je smatrao da njemu samom nedostaje da bi bio pjesnik, ali ona jaka racionalnost koja ga u tome ometa čak mu pomaže u prevođenju poezije.

RB/BI: Upravo je potencirao zvukove, muzikalnost u poeziji, koje bi trebalo da osjeti i prenese u prevod onaj koji se bavi prevodilaštvom. Čini se da je sa posebnim žarom i zadovoljstvom prevodio poeziju?

Janjušević Leković: Da, Danilo Kiš je svom eseju o Verlenu dao naslov „Verlen ili: O muzici“, jer Verlen je sav u muzici, njegov stih karakteriše impresionistička eufonija. Smatrao ga je odličnim versifikatorom. Ali, pazite, prevodio je i Bodlera. A Bodlera vidi kao mučenika versifikacije i martira poezije, ali niko nije toliko dao poeziji i, uopšte, modernoj evropskoj književnosti koliko Bodler. Tu se Kiš i Verlen baš i ne slažu – čitala sam Verlenove tekstove o Bodleru i on smatra da nije Bodler takav „martir“, ne muči se on sa versifikacijom, nego i tamo gdje to djeluje nesavršeno, to je baš onako kako treba i kako je on htio da bude – i kako jedino i treba da bude, da ne bi bilo sve previše umiveno i skladno. Kiš je smatrao ovo drugo, možda i zato što je opet sebe vidio u Bodleru, u tom dijelu. Dalje, kad pogledate – koga je prevodio? Pa prevodio je pjesnike od davnih vremena do naših dana: Korneja i klasičnu francusku tragediju. Preveo je tragediju „Sid“ i govorio gotovo u zanosu o tom Kornejevom aleksandrincu, o tom stihu koji je savršen i koji je nastojao da što tačnije prenese u naš jezik, jer je i taj stih tako tačan, sa cezurom koja ga pravilno, simetrično dijeli napola, tako precizno i po strogim zakonima, „kao što su strogi“, kaže Kiš, „moralni zakoni na kojima taj svet počiva“. U svakom od tih autora ima nešto Kišovo i svakom je posvetio neki svoj esej ili čitavu studiju. Prevodio je Sartra („O temporalnosti kod Foknera“), Anri–Levija (neko će se sjetiti onog „tortiranja“ koje već ide uz njega, ali je Kišova priča mnogo ozbiljnija) koji je po Kišovom mišljenju vratio čitaocu sumnju, taj najpouzdaniji intelektualni kompas. Kaže i da se „Kornej i Cogito“ javljaju uporedo (ujedno naslov eseja, aluzija na Dekartovo „Mislim, dakle postojim“) i da nije nimalo čudno da je to tako. Anri-Levi i sumnja, nije li to opet Dekart, ne ispoljava li se tu ponovo ona Kišova jaka i hladna racionalnost koja mu ne dâ da piše poeziju, ili je on makar sebi zabranio? Ne znamo šta bi bilo dalje da je nastavio sa pisanjem pjesama, ali Kiš je za sebe izabrao prozu.

RB/BI: Doktorko Leković, da rezimiramo, povodom Međunarodnog dana prevođenja, 30. septembra – što je za Kiša prevođenje?

Janjušević Leković: Ukratko, osvrnula bih se samo na esej „O prevođenju poezije“, to je najinteresantnije.

RB/BI: Da li je upravo prevoditi poeziju najteže, najkompleksnije?

Janjušević Leković: To je sigurno. Kiš polazi od onog platonovskog koncepta da pjesma prvo postoji kao ideal izvan jezika. Sada me to podsjeća na ideje ultralingvističke škole (o čemu je govorila Jagoda Granić na ovoj konferenciji): „Čitav svijet je tekst.“ Kiš toj tvorevini koja još nije iskazana riječima daje smisao platonovskog ideala. Pjesnik originala je takođe „prevodilac“: on prevodi svijet (miris cvijeta, boju neba) na jezik poezije. Pravi „kavez“ za svoju pjesmu, a to je, dakle, forma, riječi, ono što je izraženo jezikom. Tu će smjestiti pticu – pjesmu, koja do tog trenutka postoji kao doživljaj, „svijet“. Kiš, dakle, doživljava i samu izvornu pjesmu kao određeni prevod. Šta je sada posao književnog prevodioca, a naročito ako prevodi pjesmu? Prvo mora da pusti pticu da izleti iz kaveza, jer ona je bila u „kavezu“ tog jezika. Okovana jezikom originala. Ptica je ponovo slobodna, ponovo postaje onaj platonovski ideal koji prethodi pjesmi. Ono što je važno za prevodioca poezije to je da doživi taj svijet poetske tvorevine izvan jezika, na isti način kao i pjesnik originala, a onda, da ta osjećanja, tu atmosferu prenese sada u drugi jezik, stavi u drugi lingvistički kôd, a to opet znači da će da stvori drugi kavez za istu pticu. I zato je to klesanje „novog kaveza“ u materiji drugog jezika stvaralački čin, gotovo isto kao i onaj prvi. Tako to vidi Kiš. I zato se književno prevođenje (naročito poezije) nikako ne može uporediti sa izradom kopije, obične reprodukcije u slikarstvu ili vajarstvu, na primjer. Književno prevođenje jeste umjetnost.

Tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana prevođenja je „Linguistic Diversity and Language Rights: The power of being understood“ – Jezička raznolikost i jezička prava: Moć razumijevanja.