Atletičarka Ana Krivokapić je jedna od rijetkih dama u našem gradu, ali i u Crnoj Gori koja uporno forsira tzv. “duge pruge”. Pored toga što je uspješna u “kraljici sportova”, iako sa sebe voli da kaže da je “rekreativka”, isto tako je uspješna i ponosna majka troje djece, ali ništa manje i u profesionalnim obavezama na poslu.

RB/BI: Obožavaš duge pruge, odnosno uglavnom polumaraton, 21 kilometar, to je ono što tebi, nekako, leži ?

Krivokapić: U pravu ste, ali takođe volim i trke na 5 i 10 kilometara. One mi takođe leže. Možda sam više treninga u proteklih godinu-dvije i usmjerila u tom pravcu. Imala sam brojna takmičenja, ali, o tome ćemo u nastavku razgovora.

RB/BI: Od tvog prošlog gostovanja, prošlo je dosta vremena, ali I dosta toga lijepog se promijenilo u tvom životu. Postala si majka, po treći put, u neku ruku si promijenila posao, sada si bliže porodici ?

Krivokapić: Kad sam bila prije četiri godine imala sam dvoje djece, a sada već troje. Rodila se Mitra. U međuvremenu sam i posao promijenila, tako da, dosta je tu promjena bilo.

RB/BI: Od nedavno si sudija u Osnovnom sudu.

Krivokapić: Tako je. Sudija osnovnog suda u Baru. Do nedavno sam bila u Podgorici, u Višem sudu, sad sam, evo, hvala Bogu, ovdje.

RB/BI: Što se tiče posla, majčinstva, sporta, kako to sve postižeš? Kako sve to izgleda iz ugla jedne, jedne vrhunske sportistkinje?

Krivokapić: Hvala puno na tim riječima. Nađem balans, svakako. Za sve što čovjek što hoće da radi u životu, treba prije svega da ima volju, a za trčanje treba i čelična volja, jer se trenira u svim uslovima i neuslovima. Trčim i kad je kiša, i kad je vjetar, i kad je vrućina. Eto, svi me mogu vidjeti i po ulici, a na stadionu sam, u stvari, najčešće. Tako da, mora se naći balans, definitivno.

RB/BI: Za one koje ne znaju, a siguran sam da je njih mali broj, dolaziš iz sportske porodice. Tu je tvoj otac, tu je i sestra, dugogodišnji, što sportski radnici, treneri, tu je i tvoja sestra, profesor fizičke kulture.

Krivokapić: Tačno. Tata je bio 40 godina profesor fizičke kulture u Srednjoj poljoprivrednoj školi.

RB/BI: A i “alfa i omega”, dugo godina, pri Košarkaškom klubu Mornar i OKK- Primorka , što se tiče kondicionih priprema.

Krivokapić: Upravu ste, kondicioni trener. Da pitate košarkaše koji su bili kod njega, složiće se svi da su mu bile iscrpne pripreme, sigurno. Bila je tada Primorka, pa Mornar, čini mi se. Tata i dan danas trenira, možete i njega sresti svakodnevno. On od svog treninga i dnevne rutine ne odustaje.

RB/BI: Sestra takođe ?

Krivokapić: Da. Ivana, ona je profesor u Srednjoj stručnoj školi, i takođe je trener pilatesa.

RB/BI: U neku ruku, prava sportska porodica.

Krivokapić: Suprug Žarko nije u tom aktivnom sportskom duhu, ali me snažno podržava, to moram da priznam, jer bez podrške teško bi sve to bilo ostvariti.

RB/BI: Da se vratimo konkretno sportskim rezultatima i takmičenjima. Bilo ih je dosta u prethodnom periodu. Možemo li se prisjetiti, najznačajnih rezultata, odnosno sa kojim si ti bila zadovoljna?

Krivokapić: Zadovoljna sam bila sa rezultatima koje sam postigla na Državnim takmičenjima, na 3 i 5 hiljada metara. Bila sam vicešampion Crne Gore, odnosno osvojila sam drugo mjesto. Ta takmičenja su bila organizovana u Baru, na našem stadionu. Takođe sam osvojila drugo mjesto na 6 kilometara, na “Trebjesi”, gdje je bilo Državno prvenstvo u planinskom trčanju. Zadovoljna, iz razloga, jer sam prvi put uzela učešće u toj vrsti takmičenja. U Herceg Novom u maju ove godine na 5km sam osovjila prvo mjesto. Osvojila sam 3.mjesto na Državnom prvenstvu na cesti na 5000m, na Plantažama na “Biznis” trci sam bila druga, u Herceg Novom u maju na 5km prva, u Plavu na 10km na “Plav Run” trci treća, na “Bjelasica trejlu” isto treća i u Nikšiću na uličnoj trci sam bila druga. Mogu reći da sam fine sam rezultate imala ove godine.

RB/BI: Ono što ti pričinjava posebno zadovoljstvo, imala si i brojne međunarodne  nastupe. Koliko sam upoznat, na jednom od poslednjih uslovi su zaista bili teški za atletski sport, mada ste navikli i u tim uslovima da se takmičite.

Krivokapić: U Kopenhagenu  mi je bilo jako neuslovno i teško trčati. Prvih pet kilometara bila su po planu, baš onako kako je trebalo da bude, i bila sam radosna, misleći da neće biti vjetra, a onda kad je krenuo da duva, do kraja nije stajao. Čak je mnogo bio jači nego kad duva u Baru, a poznato je da u našem gradu kad krene da je to baš onako neugodno. Bilo je i hladnije, ali ne smeta mi zima, ali sam taj vjetar, imaš osjećaj kao da tapkaš u mjestu. Ali, generalno, utisci su lijepi. Žao mi je što se taj vjetar zadesio, jer, staza je bila fantastična. Ravna, baš, za rekorde idealna. Mislim da je čak pao, ženski svjetski rekord.

RB/BI: Koliko sam razumio, godišnje nastupaš na dva jaka međunarodna takmičenja. Cilj je da objediniš šest prestižnih evrtopskih polumaratona, odnosno SuperHalfs. Prije Kopenhagena, u martu je bio Lisabon. I tu svakako ne želiš da staneš ?

Krivokapić: SuperHalfs označava prestižnu međunarodnu seriju od šest vrhunskih polumaratona u Europi. Ovaj koncept je za polumaratone ono što su čuveni World Marathon Majors za maratone – osmišljen kako bi motivisao i spojio trkače rekreativce i elitu kroz sport i putovanja. Cilj izazova je istrčati svih šest trka. Trkači imaju neograničeno vrijeme za završetak serije (za one koji su se registrovali od 2024. godine), a nakon što prođu kroz cilj posljednje trke, dobijaju prestižnu SuperMedalju i ulaze u Kuću slavnih (Hall of Fame) ove serije.

Cilj mi je da istrčim svih 6 evropskih polumaratona i da budem prva Crnogorka koja je donijela takvu medalju u svoju zemlju. Samo da naglasim, u Kopenhagenu je bilo Svjetsko prvenstvo u polumaratonu, a u Lisabonu sam bila, 8. marta, i ta dva polumaratona su mi dva od šest kojima težim da istrčim,  u seriji “SuperHalfs”. Istrčala sam i u Valensiji i Pragu prošle godine, u oktobru i aprilu, i ostala su mi još dva za dogodine da dobijem na kraju tu specifičnu zlatnu medalju, koja je inače veća od svih ostalih.Sama odredim gdje ću da nastupam. Ali, treba proći “lutriju”, i tek onda, ako me sreća posluži, mogu da učestvujem.

RB/BI: Dakle, završeni su Kopenhagen, Lisabon, Valensija i Prag, slijede Berlin i Kardif naredne godine.

Krivokapić: Tačno. Ako budem izborila “lutriju”.

RB/BI: Sve to iziskuje finansijske troškove, značajna sredstva ?

Krivokapić: Svakako, mada, imala sam podršku Opštine Bar, i hvala im na tome. Posljednji put i SRC “Bar” i DOO “Lovstvo”.

RB/BI: Stiže već lagano jesen, zima. Kakvi su planovi ?

Krivokapić: Nisam se još uvijek prijavljivala, ali imam neke planove. Naravno, u Podgorici se tradicionalno svake godine održava Podgorički maraton, mislim da je on ove godine 8. Novembra. Svake godine sam trčala različitu disciplinu. Prošle godine sam bila prva među crnogorskim takmičarkama u polumaratonu. Ove godine ne znam još šta ću da prijavim, moram da izvagam malo. Bokeški polumaraton mislim da ću trčati, on je sredinom decembra, a 18. decembra je u Podgorici najstarija njihova memorijalna trka. Trčim i tu manifestaciju  posljednje dvije-tri godine, trčaću opet, sigurno.

RB/BI: Kako izgleda jedan tvoj trening dan? Ovo su discipline koje iziskuju dosta napora, 21 kilometar, 5 kilometara, 10 kilometara, to za nas laike, koji ne upražnjavamo tu vrstu sporta, zaista izgleda teško !?

Krivokapić: Kažu ljudi da djeluje iscrpljujuće, ali ja stvarno uživam u tome. To mi je dnevni izduvni ventil, i tih sat, sat i 10 -15 minuta, kako koji dan odvojim za trening…

RB/BI: Jesu li treninzi svakodnevno ?

Krivokapić: Bukvalno svaki dan. S tim što sam ubacila i teretanu, da radim neke vježbe snage, i znatno mi i to pomaže i doprinosi rezultatu, da se snažnije i čvršće osjećam. Treniram sigurno šest puta nedjeljno. Cijelo ljeto sam takođe trenirala. Mislila sam da ću napraviti neku pauzu, međutim, nastavila sam, iako je bilo jako toplo, ali, prilagodila sam se, išla sam kasno uveče na treninge.

RB/BI: Šta je teže, ljeti ili zimi trenirati ?

Krivokapić: Ha,ha …Teško pitanje. Ne znam. Ja vrućinu generalno jako teško podnosim. Volim minus da je. Baš volim zimu. Ali, bez vjetra…

RB/BI: Koliko se za određenu trku pripremaš ?

Krivokapić: Za svaku tu disciplinu i distancu potrebna je posebna vrsta treninga, i taj trenažni proces je drugačiji. Povećava se i intenzitet, i obim treninga, tako da sve zavisi od trke do trke. Za 21 kilometar treba više treninga, pa se pripremam nekih pet nedjelja otprilike prije trke. Naravno, uvijek znam kada je datum trke, i onda na vrijeme krenem sa pripremama. A svakako, za pet i za deset kilometara, ili za tri, to su obično ulične trke, i za to sam uvijek spremna. Šalu na stranu, ali tu treba isto znatan napor, tu mi treba velika brzina i eksplozivnost, to mi je isto nekad naporno.

RB/BI: Određena taktika postoji i za 5, i za 10, i za 21.

Krivokapić: Naravno, sve je potpuno različito. Za 5 i 10 nije isto, a kamoli za 5 i 21. Od našeg posljednjeg razgovora, istrčala sam još jedan maraton. U Rimu, i bilo je baš lijepo. Planiram ja i još neki, samo da mi se neke kockice poklope.

RB/BI: Imaš li trenera, odnosno ko s tobom trenira, kad dođu ti dani pred takmičenje ? Čuo sam da ti sestra dosta pomaže u tome.

Krivokapić: Sestra Ivana mi je moralna podrška. Često na takmičenja idemo zajedno, sestra, i kuma moja, Jovana, njih dvije su išle sa mnom da me podrže, i naravno one malo da prošetaju. Ali, generalno, nemam trenera. Ranije sam imala, ali sada više nemam. Sve u svojoj režiji. Sa stečenim znanjem, od trenera, stvarno.

RB/BI: Naredne godine, u centru pažne biće Berlin i Kardif?

Krivokapić: Nijesam riješila, odnosno nijesam još prošla “lutriju” za Berlin, za Kardif ću sad da se prijavim, ali nadam se da ću nekako uspjeti da se proguram, vidjećemo.

RB/BI: Takmičiš se za AK Mornar. Mada si još uvijek mlada, još mnogo trka je pred tobom, kakva je situacija što se tiče neke tvoje nasljednice. Djeca uglavnom vole kraće staze. Prepoznaješ li u klubu, od ove djece, odnosno curica, možda neku od njih koja bi mogla do dosegne tvoje rezultate ?

Krivokapić: Nisam sigurna da iz trenutne perspektive, gledajući ovako, ima previše zainteresovane djece koja bi trčala duge pruge, osim jedne djevojčice, Ene Kovačević. Ona je par treninga odradila sa mnom i vidim da trči duže pruge. Nedavno je čini mi se, bila u Pljevljima, i osvojila drugo mjesto, koliko sam uspjela da ispratim. Jedino možda ona, jer ovo su sve na kraće staze, djeca. Ali je jako uspješna, stvarno.

RB/BI: Djeca izgleda više vole kraće staze.

Krivokapić: Jeste, to sam primijetila, i ne znam zašto. Koga god pitam, da li neko želi nešto duže, makar pet ili deset kilometara, ma kakvi, hoće samo, što kraće trke.

RB/BI: Da možda planiraš još koji maraton u karijeri?

Krivokapić: Ovaj u Rimu, što sam spomenula. To je maraton, bio. I u Ljubljani sam trčala prvi maraton. Do sada ta dva maratona. Inače, to mi je možda i omiljena disciplina. To je borba, baš, sa glavom i samom sobom, i mislim da to stvarno ne može svako da istrči. Ali, jedva čekam opet da trčim to.

RB/BI: Pričali su mi mnogi maratonci, i psihički i fizički, čovjek mora maksimalno da bude spreman.

Krivokapić: Jeste, pogotovo psihički. Ali, kad to čovjek istrči, mislim da može sve. Mislim da samo jedan posto ljudi, taj sam podatak negdje skoro pročitala, jedan posto ljudi u svijetu je istrčalo maraton. To nije neka brojka, istakla je naša sagovornica.