Dvadeset godina Vojske Crne Gore prilika su da se prisjetimo ne samo onoga što je za dvije decenije izgrađeno, već i puta koji smo prešli, ljudi koji su ga nosili i odluka koje su određivale budućnost sistema odbrane.

Kada danas gledam na taj period, prvo čega se sjećam jeste ogroman entuzijazam ljudi koji su praktično sa ledine počeli da grade sistem odbrane nezavisne Crne Gore. Okupio se tim koji nijesu povezivali samo profesionalizam i zajednički cilj, već i snažan osjećaj zajedništva, međusobnog povjerenja i drugarstva. Upravo su timski rad i spremnost da svako preuzme svoj dio odgovornosti bili jedna od najvećih snaga tog vremena.

Nijesmo imali vremena da se osvrćemo iza sebe i tražimo krivce za brojne probleme koje smo naslijedili, niti luksuz da sopstvene propuste pravdamo zatečenim stanjem. A problema je bilo mnogo: od viška naoružanja i municije, sistema u koji se godinama nije ulagalo, zapuštene infrastrukture, zastarjele opreme i neadekvatne obuke, do glomazne organizacije, kadrovskih problema i neizgrađene zakonske regulative.

Zasukali smo rukave i okrenuli se onome što nam je valjalo činiti. U veoma kratkom vremenu postavljeni su institucionalni i zakonski temelji sistema odbrane i stvorene pretpostavke za izgradnju savremene Vojske Crne Gore.

Razmjere nekih naslijeđenih problema danas je teško i dočarati. Slike obale načičkane minama, raketama i torpedima te krcatih skladišta municije godinama su nas držale budnim. Ogroman višak naoružanja i municije nije bio samo teret prošlosti, već ozbiljan bezbjednosni rizik čije je rješavanje zahtijevalo godine planskog rada i odgovornih odluka.

Na institucionalnom nivou dva izazova bila su posebno velika.

Prvi je bio izboriti sistemu odbrane mjesto koje mu pripada u državnoj upravi. Crna Gora devedeset godina nije imala Ministarstvo odbrane u okviru sopstvenih institucija, pa je bilo očekivano da u drugim djelovima državne administracije ne postoji dovoljno razumijevanja za specifičnu prirodu sistema odbrane i njegove potrebe. Sistem odbrane nije trebalo samo izgraditi; trebalo ga je integrisati u institucionalnu arhitekturu države.

Drugi, možda još zahtjevniji izazov, bila je promjena institucionalne kulture i načina razmišljanja. Decenijama su ključni zakoni, strategije, planovi i odluke u oblasti odbrane nastajali u saveznoj centrali, izvan Crne Gore. Obnovom nezavisnosti više nije postojala adresa sa koje će takva rješenja stići. Ljudi koji su do tada prvenstveno bili izvršioci morali su postati kreatori.

Trebalo je razviti sposobnost da samostalno procjenjujemo bezbjednosno okruženje, definišemo nacionalne interese i prioritete, izrađujemo strategije i planove, uspostavljamo međunarodnu odbrambenu i vojnu saradnju, projektujemo razvoj Vojske i preuzmemo punu odgovornost za donesene odluke. Bio je to prelazak iz kulture izvršavanja u kulturu strateškog promišljanja i samostalnog kreiranja odbrambene politike.

Takva promjena nije se mogla propisati zakonom. Morala se dogoditi u glavama ljudi. I bila je jedan od najvažnijih preduslova za sve što je uslijedilo.

Put do članstva nije bio samo politička odluka. Za Vojsku je značio godine reformi, učenja, školovanja, obuke i napornog rada. Zamajac reformi bile su dvije odluke: da učestvujemo u međunarodnim mirovnim misijama i operacijama i da sposobnosti Vojske razvijamo prema NATO standardima. Tada je počeo savremeni pristup planiranju, obuci, logistici, opremanju i modernizaciji, sa jasno izraženim prioritetom ulaganja u ljude. Uz nesebičnu podršku partnera i saveznika, cilj je bio jasan i ostvariv: Vojska u sistemu kolektivne odbrane, sa sposobnostima koje odgovaraju potrebama Crne Gore i njenom doprinosu Savezu.

Članstvo Crne Gore u NATO-u 2017. godine bilo je kruna tog procesa. Ali ne i njegov kraj. Članstvo je donijelo novu odgovornost.

Danas, dvadeset godina kasnije, imamo razloga da budemo ponosni na pređeni put i obavezu da odamo priznanje svim generacijama koje su tokom te dvije decenije dale doprinos izgradnji sistema odbrane i Vojske Crne Gore. Ali vrijeme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za osvrtanje na prošle uspjehe. Ono traži spremnost za nove izazove. Bezbjednosno okruženje dramatično se promijenilo. Povratak rata u Evropu, hibridne i sajber prijetnje, dronovi, ubrzani tehnološki razvoj i sve veći uticaj vještačke inteligencije mijenjaju karakter savremenog ratovanja i zahtijevaju drugačiju vrstu spremnosti.

Napravljeni su značajni koraci u modernizaciji Vojske, ali njena budućnost ne može biti samo pitanje kupovine nove tehnike i naoružanja. Potrebni su prije svega ljudi, znanje, obuka, jasna doktrina, logistika, dobro organizovan sistem komandovanja i dugoročna vizija sposobnosti koje su Crnoj Gori zaista potrebne.

Kada se osvrnem na proteklih dvadeset godina, vidim mnogo problema koje smo riješili i mnogo teških odluka koje smo donosili. Ali prije svega vidim ljude koji nijesu čekali da neko drugi izgradi sistem, već su vjerovali da ga mogu izgraditi sami. Nijesmo imali sve što nam je trebalo. Imali smo tim, entuzijazam, odgovornost i svijest da gradimo nešto što će ostati poslije nas. Vjerujem da iste vrijednosti krase i današnji sastav Vojske Crne Gore.

Institucionalno smo sistem odbrane gradili gotovo sa ledine. Istorijski, međutim, nijesmo počinjali od nule. Iz vremena uspostavljanja Vojske Crne Gore posebno pamtim jednu raspravu vezanu upravo za današnji praznik.

Kada smo nakon obnove nezavisnosti pripremali prvi Zakon o Vojsci Crne Gore, bio sam član interresorne radne grupe koju je vodio pokojni Mićo Orlandić, tadašnji ministar bez portfelja. Jedno od pitanja o kojima se najduže raspravljalo bilo je koji datum odrediti za Dan Vojske. Predloga je bilo mnogo. I nije moglo biti drugačije u zemlji čija bogata vojna istorija pamti Martiniće i Kruse, Grahovac, Fundinu i Vučji Do, Mojkovac, 13. jul… Orlandić je od početka uporno insistirao na 7. oktobru – u znak sjećanja na Tuđemilsku, odnosno Barsku bitku iz 1042. godine.

Zato što značaj te bitke prevazilazi jednu vojnu pobjedu. Pobjeda nad Vizantijom bila je prelomni događaj u učvršćivanju samostalnosti Duklje i njenom daljem državnom razvoju. Orlandićeva ideja bila je jasna: izborom tog datuma trebalo je uspostaviti istorijsku vezu između savremene Vojske i mnogo dužeg trajanja države kojoj ona pripada.

Jer 2006. godine nijesmo počeli istoriju Crne Gore. Obnovili smo njenu nezavisnost, ali i njenu vojsku.

Zato mi je teško da prihvatim bilo kakvo razumijevanje istorije crnogorske vojske koje počinje 2006. godinom. Vojska Crne Gore baštini mnogo stariju državnu i vojnu tradiciju.

Razumijem namjeru da se sloganom ovogodišnjeg obilježavanja – „20 godina postojanosti“ – naglasi istrajnost u izgradnji Vojske tokom protekle dvije decenije. Ipak, smatram da je ta formulacija nesrećno izabrana. Ako postojanost vežemo samo za proteklih dvadeset godina, makar i nenamjerno zanemarujemo ono što je bila suština izbora 7. oktobra – istorijski kontinuitet.

Postojanost nije samo dvadeset godina savremene Vojske. Postojanost je kontinuitet državne i vojne tradicije Crne Gore kroz vjekove.

Dvadeset godina je mjera onoga što smo izgradili nakon obnove nezavisnosti. Vjekovi su mjera onoga što baštinimo.

Svim pripadnicama i pripadnicima Vojske Crne Gore, kao i svima koji su tokom proteklih dvadeset godina bili dio njenog stvaranja i razvoja, čestitam 7. oktobar – Dan Vojske Crne Gore.

Sa željom da i buduće generacije časno nose uniformu Crne Gore, svjesne vjekovne tradicije crnogorske vojske koja ih obavezuje i odgovornosti koju preuzimaju.