Kao i svaki put u ovih pet godina, mnogo je zanimljivije bilo van utvrđenih programa Mundijala prijateljstva. U hodnicima Doma kulture Ulcinj i na platou ispred zdanja, u salama i na balkonu “Palate Venecija” u Starom gradu, u obližnjim kafićima i restoranima, na ulicama… sportisti su pričali anegdote iz svojih karijera, Ulcinjani i njihovi gosti prilazili da se fotografišu u nedogled, mnogi od bivših saigrača nisu ni prepoznali jedni druge, a novinari su zapitkivali najrazličitija (kratka) pitanja. Ni mi nismo bili izuzetak.

Legendarni smučar Bojan Križaj, od koga je i počela popularnost ovog sporta u Jugoslaviji, govorio nam je o velikom rivalstvu sa Ingemarom Stenmarkom, po mnogima najboljim smučarom svih vremena, skromno govoreći da ga je samo nekoliko puta pobijedio.

“Ostali smo u odličnim odnosima, vidimo se barem 2,3 puta godišnje. Svi mi kažu da je moj najveći peh bio što sam se takmičio u vrijeme kad i on, ali ja uvijek kažem da je privilegija mog života bila što sam dio te strašne generacije smučara, i što sam nadmetao s njim, Andreasom Wenzelom, braćom Philom i Steveom Mahreom, Zurbriggenom…“

Naravno, dotakli smo se i otvaranja Olimpijade u Sarajevu, kada od treme nije mogao izgovoriti riječi olimpijske zakletve.

“Otvaranje Olimpijade je posebna priča. To je bilo najteže od svega“, rekao je Križaj, napominjući da sada relativno često dolazi u Crnu Goru, vozeći svakog ljeta motor od Ohrida do svoje Slovenije.

Dino Rađa je bio jedan od najtraženijih. Čekao se red na slikanje s njim i postavljanje pitanja. Nas je interesovalo samo jedno sjećanje – jun 1989, finale Evropskog prvenstva u košarci u Domu sportova u Zagrebu, kada je reprezentacija Jugoslavije bila toliko ubjedljiva protiv Grčke da je u zadnjih desetak minuta igrao naš drugi tim, kako bi komšije pošle kući iole dostojanstveno. Na kraju, apsolutna dominacija sa 98:77. Pitali smo ga da li je tim Jugoslavije sa Grčkom odigrao najbolju utakmicu nekog “bijelog” sastava u istoriji košarke. Nasmijao se.

“Apsolutno, bolja ekipa nije nikada postojala. Bila je to tolika dominacija u finalu da je ličilo da možemo apsolutno sve da uradimo. I to bilo ko od nas, Dražen, Divac, Kukoč… Na koncu, bio je zamijenjen prvi tim, jer treba svako na velikoj sceni da dobije priliku, osjeti atmosferu i bude dio spektakla. Naš trener je to odlično znao, i odlično obavio posao”.

Najveseliji je u opštoj gužvi bio Dražen Frfa Mužinić, srednjak “Hajduka” u najboljoj generaciji tima 1974. i narednih godina. Pitali smo ga, očekivano, za revanš sa “Saint-Étienneom”, kada su (nakon pobjede u Splitu sa 4:1) izgubili u Francuskoj 5:1 u meču koji je imao mnogo čudnih i sumnjivih obrta.

“’Saint-Étienn’ je naša crna tačka, ali tačka za koju smo najmanje mi krivi, i sve što smo mi još tada govorili ispostavilo se poslije potvrđenim. Imali smo do 71. minuta rezultat 1:1, a onda je nestalo struje. Oni odlaze u svlačionice, a mi se hladimo na centru. Poslije 15-20 minuta dolazi struja, a njihovi igrači kreću ludački, raširenih zjenica, bolesnih pogleda, dva brata Rocheteau su me gledali kao zvijeri, nisu znali gdje su, pravili su klizeće startove van aut-linije… Poslije smo primili od njih takvih tri gola, a oni su nakon meča padali i povraćali po hodnicima i svlačionicama. Poslije nam je Ivan Ćurković priznao da su primili doping, ali tada nije bilo testova. Čak se i u jednoj od knjiga koju je napisao igrač ‘Saint-Étienna’ to pominje i priznaje. Imali smo tada sa Tomislavom Ivićem ekipu za sam vrh Evrope“, govorio je Mužinić, nasmijavši se na opasku da su mnogi momci iz Jugoslavije kopirali njegovu frizuru, ali i Ivice Šurjaka, Blekija Bogićevića, Envera Marića: “A sad kose nema, tako to bude”.

Najpoznatiji skijaš-skakač s početka osamdesetih, Primož Ulaga, poznat po tome da bi prvi skok odradio tako da mu nije bilo premca, a u drugoj seriji bi često podbacio, potvrdio je da prije njega nije bilo velikih uspjeha (osim legendarni skok Bogdana Norčiča) u tom sportu.  

“Prije mene je ulazak u 10 najboljih bio baš veliki uspjeh, ali ja se nisam zadovoljavao time. Ja sam trenirao da pobijedim. Stalno sam ulazio u prepirke sa trenerima i ljutio se na njih jer su mi govorili da se smirim i da je plasman u prvih 10 uspjeh, ali ne, ja sam želio da i ja nekad pobijedim. I uspijevao sam. Moj uspjeh pokazao je drugima da se to može, pa su krenuli i Miran Tepeš i Debelak i Zupan i Bajc. Bilo je to vrijeme kad je Finska najviše ulagala u skijaške skokove, uz to je Matti Nykänen bio najbolji, tehnički perfektan, ali danas je Slovenija sigurno najjača, a uslovi na Planici kakvih možda nema na svijetu”.

U opštoj kakofoniji glasova, Husref Musemić je pričao o prvom golu “Crvene zvezde” protiv “Panathinaikosa”, Boško Đurovski o prvom golu istog tima protiv famoznog “Reala”, Stojko Vranković evocirao uspomene na šampionsku pobjedu “Zadra” 1986. nad “Cibonom” (“Stvorila se nova ekipa i došao novi trener Vlade Đurović, koga ni grad, ni ekipa, na početku nisu prihvatili, ali je je imao vjeru, volju i upornost, i sve nas stalno podizao pričama kako smo šampioni i da ćemo uzeti titulu”), Stanislav Karasi je za neizbježnu temu imao svoj najpoznatiji gol iz 1974, a najveselije su bile saigračice iz ženske košarkaške ekipe beogradskog “Partizana”, koje su osvajale titule osamdesetih.

Odlučili smo da posljednji razgovor obavimo sa Antom Matulovićem, košarkašem “Jugoplastike” pa “Zadra”, jednim od “nestašnih momaka” jugoslovenske košarke. Incident brkatog plejmejkera sa skidanjem šorca i gaća nasred terena dobro je upamćen. Kasnije ga je ponovio i njegov prijatelj Peter Vilfan.

“Igrali smo u Beogradu protiv ‘Crvene zvezde’, a dva makedonska suca su nevjerovatno sudila sve protiv ‘Zadra’, ama baš sve. Ja u očaju šta da radim, a u ono vrijeme nismo mogli komentarisati sudije, ja sam skinuo gaće, okrenuo im pozadinu i rekao: ‘Kad nam već sve to činite na terenu, možete to raditi i osobno’.

Jeste, i Vilfan je imao raznih eskapada, ne samo skidanje gaća, sjetimo se kako se dodavao sa protivničkim igračem Petrovićem, pa su obojica dobili tehničku, što je direktno uticalo na prvenstvo jer je to Bobanu bila treća tehnička i nije mogao igrati u finalu, a to je strašno oslabilo ‘Partizan’. Jugoslovenska liga bila je superkvalitetna, mali timovi su znali redovno dobijati one mnogo bogatije, pravi primjer je kad smo mi iz Zadra osvojili titulu nakon što smo u finalu play-offa pobijedili prvaka Evrope ‘Cibonu’, i u našim ‘Jazinama’ i kao gosti. Publika nas je doma čekala od Masleničkog mosta do centra Zadra, taj se osjećaj ponoviti ne može“.