Životni put od djetinjstva u Baru do katedre na prestižnom University of Toronto i rada na razvoju mobilnih komunikacija i tehnologija budućnosti u Kanadi, u Promenadi četvrtkom predstavio je jedan od najistaknutijih predstavnika naučne dijaspore iz našeg grada prof. dr Ivo Maljević. Proveo je sa svojom porodicom već decenije u Kanadi, ali, Bar ostaje mjesto kojem se uvijek vraća. Upravo tokom njegovog nedavnog boravka u rodnom gradu, povodom predavanja „From OFDM to 6G“ koje je održao u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, za Radio Bar i Bar info zabilježili smo njegovu nadasve inspirativnu životnu priču.

Kada govori o svojim počecima, Ivo Maljević se vraća se u djetinjstvo u Baru, u vrijeme igre klikera i žmurke, ali i čuvanja koza. Među tim jednostavnim, svakodnevnim slikama izrastalo je interesovanje koje će obilježiti njegov život. Posebno mjesto u tim dječačkim danima, naglašava, pripada nastavniku Čedu Božoviću, koji je rano prepoznao njegovu sklonost prema matematici.

„On je tada primijetio da imam afinitet prema toj oblasti, tako da se to nekako pokrenulo kao povratna sprega. Čim sam čuo pozitivne riječi, onda sam se još više zainteresovao“, prisjeća se Maljević.

Interesovanje koje je počelo u školskim danima, postepeno je postajalo sve ozbiljnije, usmjeravajući ga ka matematici, fizici i tehnici.

Studije elektrotehnike nije izabrao slučajno. Privlačila ga je, kaže, matematika, ali je razmišljao i praktično – želio je oblast koja pruža mogućnost zaposlenja i u kojoj može da primijeni ono što ga zanima.

“Telekomunikacije su mi se učinile posebno privlačnim jer spajaju matematičku osnovu sa konkretnim tehnološkim rješenjima. Vremenom se početni izbor pretvorio u istinsku profesionalnu strast. Danas dišem i živim telekomunikacione sisteme i signale“, kaže slikovito naš sagovornik.

Nakon studija elektrotehnike u Podgorici, Maljević je želio da nastavi da se bavi telekomunikacijama. U to vrijeme, kako objašnjava, mogućnosti za dalje usavršavanje vodile su ga u Beograd, gdje je krajem 1991. godine nastavio akademski put.

Tokom studija, bivšu državu zadesile su godine velikih društvenih kriza i neizvjesnosti. U takvim okolnostima, nakon dugog premišljanja, 1995. odlučio je da se prijavi za odlazak u Kanadu.

Ta odluka, gledano iz sadašnje perspektive, nije mu bila samo pokušaj da se pronađe sigurnije okruženje, već i nastavak traganja za profesionalnim prostorom u kojem će moći da razvija znanje i svoje potencijale, i da radi ono što voli.

“U odluci mi je pomoglo i to što su brojne kolege iz Instituta „Mihajlo Pupin“ već otišli u Kanadu. Njihova iskustva i kontakti olakšali su mi prve korake, pa me je po dolasku u Toronto čekala poslovna prilika u kompaniji Motorola. Taj prvi susret sa novom zemljom donio mi je nekoliko neočekivanih utisaka. Toronto sam doživio kao veliki grad u kojem se susreću ljudi iz cijelog svijeta, svojevrsni „melting pot“, kako se često opisuje takva sredina. U početku sam se najviše družio sa ljudima sa naših prostora, a zatim se širio krug prijatelja”, nastavlja Maljević.

Jedan od najupečatljivijih detalja koji pamti nije vezan za univerzitet ili posao, već za odlazak u prodavnicu.

„Najveći šok mi je bio kada uđem u prodavnicu i vidim da je sve puno, zato što su rafovi u vrijeme kad sam se pripremao za odlazak i prije toga, u Beogradu bili prazni“, kaže Maljević, prisjećajući se razlike između svakodnevice na koju je ranije bio navikao i života u Kanadi.

Ističe da mu se odmah svidjela drugačija radna kultura – navika da se poslu pristupa ozbiljno, bez izbjegavanja obaveza. To mu je i te kako pomoglo u nastavku akademskog obrazovanja. Doktorat iz elektrotehnike stekao je na Univerzitetu u Torontu – University of Toronto, jednoj od najpoznatijih kanadskih visokoškolskih ustanova.

“Nikad mi cilj nije bio sticanje određene diplome, bilo da je to magistarska ili doktorska titula, nego sam proces. Ono u čemu sam najviše uživao je učenje novih stvari, spoznaja i biti okružen ljudima koji razmišljaju na istoj ili sličnoj talasnoj dužini. Iz tih dana posebno pamtim susrete sa kolegama iz različitih dijelova svijeta, među kojima su bili izuzetni poznavaoci matematike. Razmjena ideja, razgovori i mogućnost da se svakodnevno uči od ljudi koji dijele sličnu radoznalost bili su mi neke od najvećih vrijednosti akademskog iskustva”, dodaje.

Doktorat mu, međutim, nije donio samo nova znanja. Promijenio je i način na koji su drugi posmatrali njegove profesionalne mogućnosti.

“Doktorska titula često utiče na to koliko su ljudi spremni da vam povjere zahtjevnije zadatke i koliko ozbiljno razmatraju vaše sposobnosti. Ona, dakle, nije bila završetak obrazovnog puta, već otvaranje novih vrata u profesionalnoj karijeri. Počeo sam da radim u kompanijama Motorola Canada, Soma Networks i Telus, krenuo je angažman povezan sa akademskim svijetom. Kroz ta iskustva razvijao sam ono što me je oduvijek posebno zanimalo: mogućnost da vidim kako teorija funkcioniše u praksi. U Soma Networks me je privukla prilika da istražujem matematičke algoritme za obradu signala, mijenjam programski kod i neposredno provjeravam rezultate svojih rješenja. U takvom radu teorija prestaje da bude samo skup jednačina i proračuna. Ona se provjerava u laboratoriji, kroz simulacije, eksperimente i mjerenja. Istraživač može da promijeni algoritam, prati kako se ponaša signal i utvrdi kakav uticaj ta promjena ima na njegovu detekciju”, ističe Maljević, naglašavajući da je uvijek težio ka tome da balansira između teorije i prakse.

Povezanost industrije i akademskog svijeta smatra izuzetno važnom, posebno u oblastima koje se brzo razvijaju.

“Univerziteti mogu da ponude duboko teorijsko razumijevanje problema, dok industrija raspolaže iskustvom praktične primjene, konkretnim potrebama i mogućnošću da se istraživanja pretvore u tehnologiju”, ukazuje naš sagovornik.

Maljević tako nastoji da održava vezu između oba svijeta, učestvujući u projektima koji povezuju istraživački rad i tehnološku industriju, kao i u radu sa studentima Univerziteta u Torontu.

Oblast kojom se bavi na prvi pogled je veoma apstraktna – radiopristupne mreže, radiospektar, obrada signala i standardizacija… Sve su to izrazi koje najčešće čujemo u stručnim raspravama, ali, dodaje Maljević, tehnologije na koje se odnose “postale su sastavni dio života gotovo svakog čovjeka”.

“Uzmimo jednostavan primjer: mobilni telefon koji nosimo sa sobom i koji može da funkcioniše u različitim zemljama. Da bi se to dogodilo, telefoni i mreže moraju da ‘govore istim jezikom’. Potrebna su zajednička tehnička pravila koja određuju kako se signal prenosi i obrađuje, na koji način uređaji uspostavljaju vezu i kako razmjenjuju podatke. Ta pravila nazivaju se standardima. Jedan dio mog profesionalnog rada odnosi se upravo na radio-vezu između mobilnog telefona i bazne stanice – antena koje vidimo na tornjevima ili vrhovima zgrada. Iako korisnik vidi samo uređaj i signal na ekranu, iza toga se nalazi složen sistem tehničkih rješenja, matematičkih proračuna i precizno definisanih protokola”, opisuje Maljević.

Tokom njegove karijere, mobilne komunikacije prošle su kroz nekoliko velikih razvojnih faza. Prva generacija mobilne telefonije bila je zasnovana na analognim sistemima i uglavnom namijenjena govornim pozivima. Sa drugom generacijom prešlo se na digitalnu komunikaciju, povećani su kapacitet mreža i kvalitet usluge, a mobilni telefoni postajali su manji i praktičniji. Treća i četvrta generacija donijele su sve veće mogućnosti prenosa podataka. Telefon je od uređaja koji prvenstveno služi za razgovor postao sredstvo za gledanje videa, razmjenu fotografija, korišćenje internet stranica i aplikacija, kao i pristup brojnim digitalnim servisima.

Peta generacija, poznata kao 5G, obećavala je još veće promjene. Maljević smatra da se dio očekivanja nije ostvario onoliko brzo koliko se najavljivalo, ali da se pojedine mogućnosti tek postepeno razvijaju. Među njima su smanjenje kašnjenja u prenosu podataka i efikasnije korišćenje mrežnih resursa.

“Dok se mogućnosti 5G mreža i dalje razvijaju, stručnjaci već rade na tehnologijama šeste generacije, odnosno 6G. Učestvujem u radu međunarodnih stručnih sastanaka u okviru 3GPP-a, organizacije koja ima važnu ulogu u razvoju standarda za mobilne komunikacije. Očekuje se da 6G donese ne samo veće brzine prenosa podataka, već i nove načine korišćenja same komunikacione infrastrukture. Jedna od mogućnosti jeste da bazne stanice, osim što prenose podatke, koriste radio-signale i za prikupljanje informacija o okruženju. Takav pristup, poznat kao integrisano senzorsko i komunikaciono rješenje (ISAC), mogao bi da omogući prepoznavanje određenih promjena u prostoru, uključujući pojave koje zahtijevaju brzu reakciju, poput požara. Takve mogućnosti, međutim, otvaraju i pitanja privatnosti, jer tehnologija koja omogućava preciznije praćenje okruženja zahtijeva jasna pravila o tome kako se prikupljeni podaci koriste”, skreće pažnju na zabrinutost dijela akademske zajednice naš sagovornik.

Druga važna oblast je povezivanje mobilnih i satelitskih komunikacija.

“Cilj je da korisnik u budućnosti može da ostvari vezu i na mjestima gdje klasična mobilna mreža nije dostupna – na primjer, na udaljenim planinskim područjima ili na otvorenom moru. Tu je i širenje koncepta interneta, odnosno povezivanja različitih uređaja i sistema putem komunikacionih mreža. Sve su to primjeri načina na koje se telekomunikacije nastavljaju razvijati. Tehnologije koje su nekada djelovale kao daleka budućnost postaju dio svakodnevice, a iza njih stoji kontinuiran rad inženjera, istraživača i stručnjaka koji usaglašavaju tehnička rješenja i standarde”, nastavlja gost “Promenade četvrtkom”.

U radu sa studentima Univerziteta u Torontu, Maljević prepoznaje veliku prilagođenost mladih ljudi novim tehnologijama i impresivno poznavanje softverskih alata. Ipak, istovremeno ga brine slabljenje interesovanja za fundamentalne predmete i pojedine zahtjevne oblasti elektrotehnike. Kao primjer navodi da je nekada na njegovim predmetima iz bežičnih komunikacija bilo više od trideset studenata, dok ih danas, prema njegovom iskustvu, bude svega četiri ili pet. Zbog toga je ponekad potrebno povezivati predmete različitih nivoa studija kako bi nastava mogla da se organizuje.

Za njega to nije samo pitanje broja studenata. To je i pitanje budućnosti struke: ko će razvijati i unapređivati komunikacione sisteme ako sve manje mladih želi da se posveti njihovim temeljnim principima?

Mladi ljudi iz Bara i Crne Gore, poručuje, ne treba da odustanu od svojih interesovanja zato što put do profesionalnog uspjeha nije uvijek brz ili jednostavan.

„Treba pomalo sreće, jer ta sreća nekad naiđe u talasima. Čekate nekoliko godina i nemojte očajavati ukoliko se to desi, nego istrajte. Kad-tad otvoriće vam se neka vrata. Radite ono što volite i gurajte to koliko god možete“, savjetuje mladima Maljević.

Iza profesionalne biografije koja obuhvata međunarodno iskustvo, tehnološku industriju i univerzitetski rad nalazi se i privatni život u kojem, prema sopstvenim riječima, porodica ima posebno mjesto.

Maljević kaže da je veoma vezan za suprugu i troje djece. Srećnom okolnošću smatra to što najveći dio vremena radi od kuće, pa je u prilici da bude prisutan u porodičnoj svakodnevici.

Dok mnogi rad od kuće povezuju prvenstveno sa profesionalnim obavezama koje se prenose u privatni prostor, on u tome vidi i priliku za bliskost. Porodica je na okupu, a zajednički obroci postaju jedan od najvažnijih dijelova dana. Prisjetio se i perioda pandemije, kada su mnogi izolaciju doživljavali kao teško ograničenje. Njegova porodica imala je drugačije iskustvo, dijelom i zahvaljujući kući u zelenijem, šumovitom okruženju.

„Mi praktično nismo ni primijetili promjenu na isti način kao mnogi drugi”, kaže, dodajući da su bili srećni što su mogli da provode vrijeme zajedno.

A kada govori o tome šta ga ispunjava, odgovor je jednostavan: zajednički ručkovi i večere.

Decenije provedene u Kanadi promijenile su Maljevićev život, ali nijesu izbrisale vezu sa rodnim gradom.

“Bar se mnogo izgradio i promijenio, ali, moj osjećaj pripadnosti ostao je snažan. Svakodnevno čitam lokalne vijesti, pratim šta se dešava u Baru, slušam Radio Bar preko interneta i ostajem u kontaktu sa životom sredine iz koje sam potekao. Istovremeno, pratim i dešavanja u Kanadi, zemlji u kojoj živim i radim. Ne vidim, dakle, pripadnost kao izbor između dva mjesta, već kao mogućnost da čovjek bude prisutan u oba svijeta. Tako da sam nekako i tamo i ovamo“, kaže Maljević.

Na kraju razgovora, pitali smo Iva Maljevića šta bi danas poručio mlađem sebi – dječaku iz Bara koji tek treba da krene putem čiji ishod ne može da zna.

 Njegov odgovor je kratak: „Samo guraj, sve će biti dobro“.