Kada ljudi različitih nacionalnosti, jezika, generacija i kulturnih iskustava počnu zajedno da pjevaju, razlike ne nestaju, ali prestaju da budu prepreka. U horu svako mora da sačuva sopstveni glas, a istovremeno da nauči da sluša druge, prilagođava se i pronađe svoje mjesto u zajedničkoj cjelini. Upravo u tome Varvara Lojko, osnivačica i umjetnička rukovoditeljka ženskog vokalnog ansambla „Zima“ iz Bara, prepoznaje jednu od najvažnijih vrijednosti horskog pjevanja – njegovu sposobnost da ljude okuplja i uči zajedništvu.

Koncert ženskog vokalnog ansambla ,,Zima“, sedmočlane grupe iz Bara, održan je u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Na programu koncerta bila su djela Labinskog, Tormisa, Vitorije, Česnoikova, Griga, Baha Rajnbergera, Rahmanjinova i Mendelsona. ,,Zima“ je jedan je od rijetkih ansambala ove vrste koji kontinuirano djeluje u našoj zemlji. Njihov repertoar obuhvata djela različitih epoha, stilova i tradicija. Posebnu pažnju posvećuju duhovnoj muzici i horskom stvaralaštvu na različitim jezicima. Formiran 2025. godine u okviru Horskog studija „Zima“ u Baru, ansambl je debitovao u januaru ove godine na festivalu duhovne muzike „Darovi Božića“ u Baru. 

U intervjuu za Pobjedu, Lojko govori o muzici kao univerzalnom jeziku, tradiciji horskog pjevanja u Crnoj Gori, nedostatku sistemske podrške i potrebi da kultura prestane da bude povremeni projekat. 

POBJEDA: „Zima“ okuplja ljude različitih nacionalnosti, jezika, generacija i kulturnih iskustava. Šta se događa kada ljudi, koji možda u svakodnevnom životu nemaju mnogo zajedničkog, počnu zajedno da pjevaju?

LOJKO: Pronađu mnogo toga zajedničkog. Kada pjevamo, granice se brišu. Hor je odličan model funkcionisanja društva – moraš da ostaneš važan dio cjeline, ali i da se prilagodiš svima ostalima. Važno je da pronađeš i obezbijediš svoju ulogu. U Crnu Goru sam došla prije 18 godina, a ideja da osnujem hor rodila se prije deset. Nazvala sam ga „Zima“ jer su ljudi upravo u tom periodu godine dolazili kod mene i pitali me mogu li da organizujem neki zanimljiv događaj.

POBJEDA: Kazali ste da u horu nacionalne razlike vremenom postaju gotovo nevažne. Može li zajedničko stvaranje umjetnosti biti odgovor na društva koja sve češće insistiraju na podjelama, identitetima i razlikama?

LOJKO: Od kulture sve polazi. Kada bi nam kultura bila temelj, možda bi mnogo toga bilo drugačije i bolje. U Crnoj Gori pokušavaju da nas ubijede da postoji neka nova stvarnost horske muzike. Dok u državama regiona postoji razvijena horska kultura, kod nas se razvija neki drugačiji model koji postaje nova normalnost, a smatram da to nije dobro.

POBJEDA: Kada govorite o drugačijoj horskoj kulturi, na šta konkretno mislite?

LOJKO: Prije svega, mislim na pjevanje uz plejbek i unaprijed pripremljene matrice. Horska kultura u svojoj osnovi podrazumijeva akustično, akademsko pjevanje i rekla bih da je po tome bliska tradiciji crkvenih horova. Posljednjih nekoliko godina bilježimo rast broja horova u Crnoj Gori i zbog toga sam veoma srećna. Obnova hora „Stanko Dragojević“ u Podgorici jedno je od najboljih dešavanja u crnogorskoj kulturi. To ne znači da ne treba da idemo u korak sa savremenim vremenom, ali teško je izgraditi nešto kvalitetno ako nemamo dobre temelje. A u osnovi horske kulture treba da budu akademska i klasična muzika. Kultura u čitavom svijetu zavisi od politike i to me užasno razočarava. Ona ne bi trebalo da zavisi ni od čega – kultura treba da bude iznad svega toga. Često mislimo da neke stvari nijesu važne, da, recimo, bez muzike možemo lako da preživimo. Postoje, naravno, stvari bez kojih ne možemo – hrana, novac…, ali život čine i one koje nazivamo „nebitnim“, poput muzike. Smatram da nam je muzika neophodna. Potrebne su nam i te naizgled nebitne stvari – zagrljaji, poljupci, bliskost.

POBJEDA: Kako birate repertoar?

LOJKO: Rukovodimo se sa dva kriterijuma. Važno mi je da repertoar bude raznovrstan kako bi se hor ravnomjerno razvijao. Drugi kriterijum je da mi se dopada kompozicija koju ćemo izvoditi. Na našem repertoaru najčešće su klasična muzika i duhovne kompozicije. Prošle godine smo, u okviru Barskog ljetopisa, realizovali projekat posvećen pop i rok muzici. Uradili smo čak šest aranžmana kako bismo neke crnogorske kompozicije, poput „Balerine“, mogli da izvedemo u horskom aranžmanu.

POBJEDA: Rekli ste da hor omogućava čovjeku da bude dio nečega većeg od sebe, a da pritom ne izgubi sopstveni glas. Nije li to i jedna od najvažnijih lekcija o tome kako bi društvo trebalo da funkcioniše?

LOJKO: Hor je jedan od najdemokratičnijih načina uključivanja ljudi u društvo. Polazim od toga da svaki čovjek može da pjeva. Pitanje je kako pjeva, koliko vremena može tome da posveti i koliko je spreman da radi na razvoju svog glasa. Za osnivanje hora nijesu nam potrebni instrumenti niti posebne prostorije. Potrebni su nam dirigent i ljudi. Čak nam nije neophodan ni klavir, jer većina horova pjeva a kapela. To je jedan od najboljih načina da muziku približimo ljudima. Veoma je važno da budu neposredno uključeni, jer se tako mnogo lakše upoznaju sa muzikom i razumiju njen značaj.

POBJEDA: Pjesme izvodite na čak 16 jezika, nastojeći da sačuvate izvorni jezik kompozicije. Koliko se kroz muziku može upoznati kultura drugog naroda, čak i kada ne razumijemo riječi koje pjevamo?

LOJKO: Ne pjevamo samo na jezicima kojima govore članovi našeg hora. Na repertoaru imamo mnogo kompozicija na latinskom i španskom jeziku, a tu su i brojne božićne pjesme iz Katalonije. Pjevanje na različitim jezicima veoma je zanimljivo iskustvo. To je, prije svega, način da iskažemo poštovanje prema kompozitoru i približimo se njegovoj ideji. Muzika u velikoj mjeri odražava kulturu jednog naroda. Kada slušamo crnogorske pjesme, primjećujemo da su uglavnom pomalo tužne. U ruskoj muzici osjećamo širinu, u argentinskoj ritam… Narodna muzika nastajala je u sasvim drugačijim okolnostima – u vrijeme kada nije bilo vještačke inteligencije ni velikih horova. Ljudi su jednostavno sjedjeli i pjevali. Upravo zato danas postoje brojne obrade narodnih pjesama. Narodna muzika je temelj svega što dolazi kasnije, naša baština koju moramo da čuvamo.

POBJEDA: Upozorili ste da se tradicija horskog pjevanja gubi i da je nekada postojala mnogo šira mreža horova pri školama, fakultetima i institucijama. Šta smo izgubili nestankom takvog sistema i može li se ta tradicija obnoviti?

LOJKO: Smatram da bi svaka škola i fakultet, kao i svaka opština, trebalo da imaju svoj hor. Tako bismo na državnom nivou mogli da izgradimo osnovu za jedan profesionalni hor. Potrebno je da imamo hiljadu djece uključene u dječje horove i najmanje 500 odraslih koji pjevaju u različitim ansamblima, kako bismo među njima mogli da pronađemo 30 ljudi za državni hor. Sistem mora biti održiv i imati kontinuitet. To se zove održivi razvoj, a hor je jedan od najboljih primjera takvog modela. Teško možemo napraviti veliki iskorak u umjetničkom klizanju, na primjer, jer nam je za to potrebna ogromna infrastruktura. Međutim, u horskom pjevanju za pet ili deset godina možemo zauzeti veoma dobro mjesto i postati mnogo vidljiviji, a za to nijesu potrebna velika ulaganja. Potrebno je ulagati u stručno usavršavanje horskih dirigenata. U Rusiji se hor tretira kao poseban instrument. Neko odabere klavir, neko violinu, a neko hor. Oni pet ili sedam godina proučavaju hor kao instrument i postaju horski pjevači. U Evropi 17 odsto stanovništva pjeva u različitim vrstama horova. Horovi postoje pri crkvama, školama, fakultetima i drugim institucijama. To je kultura koju treba razvijati i kod nas.

POBJEDA: Imamo muzičke škole u gotovo svakom gradu, ali nemamo dovoljno horova, orkestara i ansambala u kojima bi ljudi mogli da nastave da se bave muzikom i nakon formalnog obrazovanja. Zašto obrazovni sistem ne prati tu potrebu?

LOJKO: Većina dječjih horova u muzičkim školama je na veoma visokom nivou, ali oni se ne tretiraju kao zasebni kolektivi, već nastupaju uglavnom u okviru školskih koncerata. Danas postoji mnogo takmičenja na kojima bi djeca mogla da učestvuju, ali izostaju podrška države i jasna, centralizovana ideja o razvoju horske kulture. Jedan hor ne može riješiti taj problem – Crna Gora treba da ima 100 ili 200 horova. Ako pođemo od ideje održivosti, vidjećemo da takav sistem ne zahtijeva mnogo novca. Infrastrukturu već imamo, samo je ne koristimo u te svrhe. Kada bismo organizovali smotre horova, svaka škola imala bi motiv da predstavi svoj ansambl. Djeci takva takmičenja mnogo znače. Ona im pružaju priliku da pokažu šta znaju, da se uporede sa vršnjacima i da napreduju.

POBJEDA: Koliko je realno da Crna Gora ima 100 horova?

LOJKO: Imamo veliki broj fakulteta, srednjih i osnovnih škola. Svaka od tih ustanova trebalo bi da ima makar po jedan hor, a trebalo bi da postoji i mreža gradskih horova. Kultura mora biti svakodnevni zadatak, a ne projekat koji se realizuje povremeno. Ministarstvo kulture i medija i Ministarstvo prosvjete trebalo bi da horsku kulturu postave među svoje prioritete. Hor je jedan od najdemokratičnijih načina okupljanja ljudi. Oni koji rade u kulturi dobro znaju koliko je to važno. Međutim, riječ je o dugoročnom procesu koji zahtijeva stalnu podršku, a ne povremene inicijative. 

POBJEDA: Kako gledate na muziku koju generiše vještačka inteligencija?

LOJKO: Ne vjerujem da je to nužno nešto loše. Ne možemo zaustaviti napredak i očigledno je da će vještačka inteligencija u velikoj mjeri preuzeti dio naših poslova. To možda i nije loše, jer će nam osloboditi vrijeme da se posvetimo drugim stvarima, recimo da pripremimo sebi kvalitetan obrok. Ljudi su zaboravili da heklaju, šiju, da imaju hobi. Sve je manje onih koji njeguju takve aktivnosti. Vještačku inteligenciju treba posmatrati kao alat, a ne kao nešto čega se nužno treba plašiti.