Godišnjice su, uglavnom, povod za slavlje i podsjećanje na ono što je urađeno. Ipak, za članice NVU „Žene Bara“, koje danas, šestog novembra, obilježavaju osam godina postojanja Narodne kuhinje, ova godišnjica nosi i mnogo razloga za zabrinutost. Iza njih je više od pola miliona podijeljenih toplih obroka, ali i sve veći broj ljudi kojima je pomoć potrebna, među njima i veliki broj djece. Danas, kada svakodnevno obezbjeđuju obroke za oko 250 korisnika, suočavaju se sa rastom cijena i nedostatkom stabilnih finansijskih sredstava, zbog čega je opstanak Narodne kuhinje sve neizvjesniji.

O osam godina rada, mnogobrojnim ljudskim sudbinama koje su obilježile njihov put, podršci građana i izazovima sa kojima se  suočavaju, razgovarali smo sa predsjednicom NVU „Žene Bara“, Ljiljanom Vujović.

„Tog šestog novembra 2018. godine ni sanjala nisam da će jedan pokušaj da pomognemo nepoznatom čovjeku prerasti u svojevrsnu fabriku dobrote. Nismo tada razmišljale o godinama koje dolaze, o hiljadama ljudi kojima ćemo pomoći, niti o stotinama hiljada obroka koje ćemo pripremiti. Vodila nas je samo želja da nekome olakšamo život, makar za jedan dan. Osam godina kasnije, kada se osvrnem na sve što smo prošle, shvatam da smo, pokušavajući da promijenimo nečiju svakodnevicu, zapravo stvorile nešto mnogo veće od Narodne kuhinje – mjesto na kojem ljudska solidarnost svakodnevno dobija najljepši smisao“, priča za Radio Bar i Bar Info Vujović.

Danas se broj korisnika, uz manje oscilacije, kreće oko 250 dnevno, a pomoć se pruža za približno 75 porodica. Među njima je veliki broj djece, ali i starih, bolesnih i nemoćnih ljudi, kao i onih koji, uprkos svim naporima, nijesu u mogućnosti da obezbijede ni najosnovnije životne potrebe.

Vujović smatra da Bar nije izuzetak kada je riječ o siromaštvu, već da je riječ o problemu koji se tiče čitavog društva. Posebno je zabrinjava činjenica da među korisnicima humanitarne pomoći ima toliko djece, jer, kako ističe, nijedno dijete ne bi smjelo da odrasta sa osjećajem da je obrok neizvjestan ili da siromaštvo određuje njegove mogućnosti i budućnost.

„Što se tiče novih zahtjeva, trudimo se i, za sada, donekle uspijevamo da ne odbijemo čovjeka u potrebi. Koliko će to još biti moguće, zavisi od naše sposobnosti da obezbijedimo sredstva za nastavak rada“, objašnjava ona.

Njihova misija od početka nije bila ograničena samo na pripremu hrane. Još prije otvaranja Narodne kuhinje, 2018. godine, podijelile su 240 školskih torbi sa priborom za djecu, a tokom avgusta i septembra iste godine izgradile su kuću porodici Huko iz Bara. Tokom narednih godina pomoć je obuhvatala različite životne potrebe – od osnovnih potrepština i ljekova, do podrške u liječenju i rješavanja stambenih pitanja.

„Svakodnevni susreti sa našim korisnicima naučili su nas da siromaštvo nije samo prazan tanjir. Ono je mnogo više od toga. To je i nemogućnost da djetetu kupite obuću, da bolesnom članu porodice obezbijedite lijek ili da svojoj porodici pružite sigurnost doma. Obrok je potreba koja znači opstanak, a sve drugo je potreba da se održi čovjekovo dostojanstvo“, iskrena je Vujović.

Ipak, upravo je kontinuitet obezbjeđivanja obroka danas najveći izazov. Rast cijena životnih namirnica i nedostatak stabilnih finansijskih sredstava, doveli su Narodnu kuhinju u situaciju u kojoj se mogućnost obustavljanja rada više ne može isključiti.

„Ne smijemo zanemariti činjenicu da smo tokom posljednje dvije godine imale izuzetno značajnu pomoć jedne anonimne porodice iz Berlina, koja je za nabavku namirnica izdvajala 2.000 eura mjesečno. Na toj podršci smo im neizmjerno zahvalne. Zahvaljujući podršci Opštine Bar, uz posebnu zahvalnost predsjedniku Opštine Dušanu Raičeviću, uspijevale smo da pokrijemo troškove zarada zaposlenih u Narodnoj kuhinji, kao i značajan dio zakupa prostora“, istakla je Vujović.

Ipak, kako ističe, sve je teže očekivati da donacije mogu dugoročno pokriti troškove pripreme tolikog broja obroka, posebno u uslovima kontinuiranog rasta cijena.

„Zato mogućnost obustavljanja rada Narodne kuhinje više ne možemo posmatrati kao nešto nezamislivo. To je realna opasnost sa kojom se moramo suočiti, koliko god nam teško bilo da o njoj govorimo. Jer iza svake naše odluke stoje ljudi kojima taj obrok nije dodatna pomoć, već često jedina sigurnost koju imaju tokom dana“, upozorava Vujović.

Podršku lokalne uprave ocjenjuje kao kontinuiranu i stabilnu, ali je posebno kritična prema odnosu državnih institucija, od kojih, nakon osam godina rada i brojnih obraćanja, kaže da više ne očekuje ništa.

„Koliko god sam se nadala i vjerovala da će se ta dugogodišnja ‘igra žmurke’ sa siromaštvom konačno završiti, danas imam osjećaj da smo u toj borbi poraženi. Ne zato što smo prestali da se borimo, već zato što smo, uprkos svim naporima, ostali gotovo sami pred problemima koji daleko prevazilaze naše mogućnosti. Ljudi kojima pokušavamo da pomognemo i mi koje o njima brinemo, bez plate i bez potrebe za pohvalama, ostali smo u mraku. A siromaštvo se ne može pobijediti tako što ćemo pred njim zatvarati oči“, podvukla je.

Uprkos svemu, podrška građana, barskih privrednika i dijaspore ostaje važan oslonac u radu Narodne kuhinje.

„Mostovima naših ruku, dobrota naših sugrađana, barskih privrednika i ljudi iz dijaspore stizala je, i još uvijek stiže, do onih koji su posustali pred težinom života. Svaka pomoć je nemjerljivo velika, bez obzira na njenu materijalnu vrijednost. Jer dobrota se ne mjeri iznosom donacije, već spremnošću čovjeka da dio onoga što ima podijeli sa onim koji nema“, jasna je Vujović.

Povodom osam godina postojanja, pozvala je građane da se u subotu, sedmog novembra, ispred supermarketa HDL „Laković“, pridruže akciji prikupljanja životnih namirnica za Narodnu kuhinju.

„Biće to naš način da obilježimo osam godina postojanja, osam godina zajedništva i snage dobrote koja će, duboko sam uvjerena, spasiti ovaj svijet“, istakla je.

Iza osam godina rada ostale su i brojne ljudske sudbine koje, kako kaže Vujović, nikada neće zaboraviti. Među njima su žene koje su preživjele nasilje i pokušavaju da podignu djecu, ljudi koji su nekada bili vrijedni radnici, a danas, oslonjeni na štake, čekaju možda jedini obrok tog dana, beskućnici, teško oboljeli i porodice koje se suočavaju sa zavisnošću svojih najbližih.

Posebno pamti majke koje su sa djecom prvi put u životu vidjele Djeda Mraza, ali i pismo djevojčice koja ih je molila da pomognu njenoj majci.

„Sve pamtim. I pamtiću dok sam živa. Kako se takve stvari zaboravljaju? Ako me pitate šta sam naučila za ovih osam godina, onda je to da nikada ne smijemo suditi o čovjeku čiju životnu priču ne poznajemo. I da ponekad ono što nama izgleda kao sitnica, nekome može značiti čitav svijet“, ističe Vujović.

Predsjednica „Žena Bara“ smatra da narodne kuhinje predstavljaju svojevrsnu „hitnu pomoć“ ljudima u nevolji, te da njihovo postojanje ne može biti zamjena za odgovornost socijalnog sistema.

„Vrijeme je da prestanemo da sklanjamo siromaštvo od očiju javnosti, da se prestane sa prikrivanjem stvarnih razmjera socijalne ugroženosti i da se svi zajedno suočimo sa realnošću postojanja čovjeka u nevolji. Jer samo kada problem priznamo i učinimo ga vidljivim, možemo početi ozbiljno da ga rješavamo. Naravno, uz puno poštovanje privatnosti i dostojanstva svakog čovjeka“, podvukla je Vujović.

Posebno upozorava da jednokratna novčana pomoć, poput iznosa od 120 eura, može privremeno olakšati nečiju svakodnevicu, ali ne može riješiti siromaštvo niti porodici obezbijediti dugoročnu sigurnost.

„Od institucija očekujem da rade. Da iskreno, odgovorno i predano rade svoj posao. Da iza svakog predmeta, zahtjeva i socijalnog dosijea vide čovjeka, njegovu porodicu i život koji ne može čekati“, poručuje Vujović.

Iako ne vjeruje da će narodne kuhinje ikada u potpunosti izgubiti svoju svrhu, uvjerena je da društvo može stvoriti uslove u kojima će mnogo manje ljudi zavisiti od ovakvih vidova pomoći.

Osam godina nakon što je pokušaj da se pomogne jednom nepoznatom čovjeku prerastao u „fabriku dobrote“, Vujović zaključuje: „Nikada nije kasno da se pomogne čovjeku u nevolji. Ali je krajnje vrijeme da prestanemo da čekamo!“