Barski kalendar

Mr Novak Adžić: Bar u djelima dr Pavla Mijovića (2)

Povezano:

Mr Novak Adžić: Bar u djelima dr Pavla Mijovića

Tužno podsjećanje na novembar 1942: Tragedija na Skadarskom jezeru u kojoj je stradalo osam stanovnika Krajine

Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (74)

Autor: Mr Novak Adžić

Akademik prof. dr Pavle Mijović je svojim naučno-istraživačkim radom trajno zadužio crnogorsku nauku i kulturu. Ostavio je iza sebe kapitalna naučna djela iz istorije umjetnosti, arhitekture, arheologije i nacionalne prošlosti Crne Gore. Poseban značaj imaju njegova istraživanja i objavljeni radovi koji se odnose na srednjevjekovnu prošlost kulture Bara.

Pisao je i govorio profesor Mijović, pored ostaloga, i o istoriji najstarije duhovne institucije crnogorskog naroda – Barskoj nadbiskupiji, ali i o dukljanskom knezu i svetitelju Svetom Vladimiru (u literaturi i kao Sveti Jovan Vladimir).

O njemu je akademik Pavle Mijović svojevremeno, u nedjeljniku “Monitor”, saopštio i sljedeće: 

“Sv. Jovan Vladimir je sahranjen u Prespi, a odatle, poslije tri godine, prenijet neraspadnutim drvenim krstom u Krajinu, gdje mu je žena podigla manastir. Zato što je bio bogougodan i miroljubiv, prihvatio ga je narod kao svetog čovjeka. Katolička Barska mitropolija ga je beatizovala (ne i kanonizovala), a u kalendar Srpske srednjovjekovne crkve nije ušao ni kao srpski, ni zetski svetac. Pošto su mu mošti u 13. vijeku prenijete u jedan manastir kod Elbasana, na nadvratniku je upisana posveta svetome Vladimiru na grčkom, latinskom i ‘slovenskom’ jeziku, jer su ga podjednako slavili katolici i pravoslavni grčke i slovenskih crkava (sada bismo kazali: makedonske, srpske i crnogorske) u Albaniji, Zeti i Makedoniji. Na grčkom mu je u 15. vijeku napisano žitije i služba. Prvi su ga pisci Marino Orbin i Beatilo, poč. 17. vijeka, ubrojili u svetitelje. Donedavno ga nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Carigradskoj je uveden poslije priznanja nezavisnosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve.” 

Između ostalog, Pavle Mijović je autor knjige “Iz kulturne prošlosti Bara”, objavljene u Baru 1995. godine. U poglavlju “Ranosrednjovjekovni Bar”, na stranama 36-38, je pisao:

“Polukružne barske kule su iz IX vijeka. Najsličnije su polukružnim kulama Budve i Samuilovog Ohrida, s tom razlikom što su barske manje obimom i poslije njih sagrađene. Polukružne kule su naročito mnogo podizane u Justinijanovo vrijeme, ali je i nadalje ostao ovaj oblik kao najefikasniji u odbrani kapija, sve do zrelog srednjeg vijeka. Jezgro prvobitne kapije čine bočni zidovi s većim kvaderima od pritesanog kamena i svod od pločastih komada krečnjaka, Temelj počiva na stijeni. Osim glavnog, kapija je imala i dva bočna prolaza, koji su vodili u istočnu i zapadnu kulu. Istočna kula je donekle sačuvana u prvobitnom obliku. Sad dostiže visinu od dva sprata. Pored njenog temelja nađen je ranosrednjovjekovni popratni materijal. Izgled horizontalnih redova od pločastog kamena kojim je zidana podsjeća na srednjovizantijsku tehniku. Zapadna kula nije sačuvana u prvobitnom obliku.

Od donje kapije iz najstarije faze utvrđivanja Bara sačuvan je dio polukružne zapadne kule, dok je druga sasvim nestala. I ova kapija je zidana istom tehnikom kao i glavna, a vodila je u donje podgrade, ka izvoru, rječici Bunar, prigradskim vrtovima i plodnom polju i prije no što je donje (južno) podgrađe bilo opasano bedemom. Osim dvije kapije na potezu bedema od vrha hridi do njenog prijelaza u nasip prvobitnom urbanom kompleksu Bara pripada i citadela grada, u prošlom vijeku nazvana Tatarovica. U njoj, istina, nije naden kakav morfološki jasan oblik utvrđenog objekta, ali jedan polukružni dio zida, obradom sličan najstarijim kulama, napominje na postojanje još jedne polukružne kule na samom vrhu hridi. Kako je na tom mjestu vremenom dolazilo do najvećih razaranja i rekonstrukcija, a arheološke sonde nijesu doprle do njegove žive stijene, razumljivo je što je tu najmanje uočljiv baš taj najstariji sloj. No i po planimetriji Tatarovice, a isto tako i po njenoj dispoziciji u tvrđavi jasno je da se prvobitni Bar mora zamisliti u normalnom obliku s citadelom koja dominira trougaonim utvrđenjem na zaravnjenom terenu. Takav grad bio je okomitom stijenom odsječen s istočne, južne a djelimično i zapadne strane, a sa sjeverozapadne i sjeverne utvrđen bedemima. Zatečeni dijelovi bedema između glavne kapije i jedne druge iz XII- XIII vijeka, pripadaju naknadnoj rekonstrukciji, prilikom koje je došlo do proširivanja urbanog sklopa na račun još neoformljenog sjevernog podgrađa.

U urbanom pejsažu Bara iz njegove najranije faze jasno se ističu dvije istaknute cjeline citadela i episkopski kompleks s katedralnom crkvom, jednom crkvicom, episkopskom kućom i prilično velikim trgom ispred ovih objekata. O palatama u kojima su povremeno boravili zetski kraljevi Mihailo, kada je u Baru primio znake kraljevskog dostojanstva od barskog arhiepiskopa Petra, i Grubeša, koji je po Dukljaninu, sahranjen u Baru nema nikakvih tragova. Još manje se zna, na osnovu dosadašnjih istraživanja, o insulama za stanovanje, o zgradama gradskog komunalnog karaktera, ali se po objektima iz kasnijeg vremena, ipak može s prilično sigurnosti prepoznati najraniji sklop grada. On je imao iste konture koje se mogu vidjeti u nadogradnjama iz XIII i XIV vijeka. Oko grada pojavio se čitav roj malih crkava i manastira, počev od XI vijeka, što je tipičan eklezijastički elemenat urbanističkih struktura Bara”, opisivao je sredjevjekovni grad Bar i njegovu baštinu akademik Pavle Mijović.

Podijeli na društvenim mrežama