Vasko Milošević, jedan od najpoznatijih sportskih radnika u istoriji Bara, fudbalski trener, pedagog, profesor u nekoliko škola, predsjednik Fudbalskog saveza Opštine Bar, gostovao je u petak u devetom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je, pored ostalog, o čuvenim generacijama “Mornarovih” pionira koji su tukli najpoznatije jugoslovenske klubove na turnirima, o prvim barskim reprezentativcima, o kultu koji je fudbal imao od stadiona pod Darovim topolama, preko Stare Madžarice, stadiona kod Tri kule, do novog Sportskog centra… Otkrio je i niz zanimljivosti, poput one kako je Miljan Miljanić bio prepadnut njegovim revoltom protiv sudijskih odluka u meču “Budućnosti” i barskih plavih, kako je najčuvenija generacija iz sredine osamdesetih neprekidno 24 sata igrala fudbal u sali Gimnazije, kako su profesori u srednjim školama mijenjali ocjene kako bi igrači prelazili razrede, kako i danas čuva sve pehare, a posebno mjesto zauzima onaj sa turneje njegovih pulena – Beća Begzića, Koka, Kendija, Juga, Nevena i ostalih – iz Italije 1985.
Pričao je i kako je čitav muški dio porodice bio vezan za fudbal, te kako je u “Pobjedi” osvanuo sedamdesetih natpis “Očekuje se sudar braće Milošević”, jer su igrali u dva kluba, kako je osnovao OFK “Bar”, a potom “Hajduk”, na čijem je čelu i danas, ali i o tome kako i danas uživa, kao prije 30 i više godina, da gleda djecu na livadama i terenima između zgrada, da prepoznaje talente…
Posebno emotivan segment priče bio je vezan za dječaštvo i momaštvo, na relaciji Podgrad – Pristan.
“Mene su kao malo dijete iz Brbota, poslije iz Podgrada, vodila svuda braća od tetke Vukići, pa prijatelji Živkovići, Ivanovići, Martinovići, Šehovići, Zaganjori, Sinanovići, sve je to bila jedna kuća, vrata nismo zaključavali. Vazda mi je u ruke bila praćka, tada sam prvi put vidio kostića, beggrozdića i divlju kokošku. Meni se činilo da imaju po nekoliko kila, a sada vidim koliko su to male ptice bile. Igrali smo klikera, na Grobovlje, kupali se na Virosovicu, bio je poznat Nija Karađuzović, skakao je najbolje i pjevao odlično. Taj vir nema dva-tri metra širine i dubine, a visoko su bile one stijene sa kojih su momci skakali, i nikad se niko nije povrijedio. Skupljali smo sličice iz čokoladica, najviše je bio tražen Bajdo Vukas, legendarni ‘Hajdukov’ reprezentativac“, rekao je Milošević.
Po njegovim riječima, “u blaženo vrijeme Pristana, sport je bio sve”.
“Sjećam se meča Clay – Liston 1964. Teta Milka Lekić, direktorica Doma pionira, pokupila je ko je god mogao da dođe, a nas đecu stavila u prve redove da gledamo meč na crno-bijelom televizoru u Domu. Pa iste godine Olimpijske igre u Tokiju, kad su košarkaši uzeli srebro, pa 1966. finale Kupa šampiona Real – Partizan, pa Mundijal u Engleskoj, pa kad je ‘Dinamo’ osvojio Kup sajamskih gradova…
Bilo je pet sportskih terena na Pristanu: Pod Darovim topolama se igrao fudbal i održavali atletski susreti, u sali DTV ‘Partizan’ sportovi u zatvorenom, u bioskopskoj sali boks (čuveni meč Rajko Milić – Dragoljub Klikovac) i demonstracije džudoa, na otvorenom terenu na Trgu Peka Dapčevića igrali su se rukomet i odbojka na pržini, a na tzv. Markovoj livadi, nazvanoj po Marku Orlandiću čija je zemlja bila, igrali smo svakodnevno fudbal, bez ilje, da se uživa”, nepogrješivo se sjećao Vasko Milošević.
Poseban šmek barskom fudbalu davalo je, kaže, rivalstvo lokalnih klubova koje datira još od prije Drugog svjetskog rata.
“Tad su rivali bili novobarski ‘Crnojević’ i starobarski ‘Orao’. ‘Crnojević’ je bio uspješniji, ali je znao i ‘Orao’ da pobijedi, pa je skovana pjesma: ‘Crnojeviću što ti bi, Orao ti dade tri…’. Igralo se u Masline Krčikovića. Sedamdesetih je bilo rivalstvo ‘Mornara’ i ‘Izbora’, osamdesetih ‘Mornara’ i ‘Luka Bar’, pa su protivnici kasnije bili ‘Mornar’ i ‘OFK Bar’, kad su bili u istoj ligi. Danas je najveće rivalstvo dva kluba iz lige iz koje se ne ispada, iz Južne regije, između ‘Sloge’ i ‘Hajduka’.
Oni iz ‘Sloge’ kažu da im je važnije da pobijede ‘Hajduk’, pa ako će i sve ostale izgubiti, a mi gledamo šire, treba da se pomažemo. Naravno, onaj ko dobije ‘vadi krv na pamuk’ onom drugom, nisam mogao zaspivati jedno vrijeme od njih kad pobijede. Oni se posebno pripremaju za meč sa nama – kad su jednom osvojili Kup Nikša Bućin, po gradu su slavili, a dobili nas u finalu na penale. Neka to, no postoji desetak pjesama navijača iz Južne regije, a Starobarani vole onu: ‘U derbiju grupe jug, Sloga vraća stari dug / Uzalud se Vasko žali, da mu strijelac jedan fali / Dino nema takvih muka jer je bolji od Hajduka / Kod Musta se pjesma ori, naprijed naši sokolovi / ima jela ima pića, sem za Vaska Miloševića’. Imamo i mi naših finih pjesama, odmah da se zna. Lijepo je što tako rivalstvo postoji, i što postoji na ovakav način. Da se ne lažemo, nisam prestao da se nerviram, ali se mnogo manje nerviram. Ranije sam galamio, vikao, ulazio u teren, znao da ‘pedagoški’ porazgovaram i sa sudijama i sa svojima i sa tuđim igračima, ali sam sada puno drugačiji, smireniji. Moram, imam unuke, oni su mi najvažniji, centar mog svijeta, iako ne mogu ni sat, a ne dan bez fudbala“, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Vasko Milošević.
